Glumački početak Dijane Vidušin, članice gradskog dramskog kazališta Gavella, odigrao se pomalo slučajno u Puli dok je još pohađala osnovnu školu. Prijavila se na audiciju koju je raspisao Robert Raponja u želji da oživi pulsko kazalište.
Podrška roditelja
– Prijavila sam se na prijedlog učiteljice. Audicija je bila iscrpna, a prijavilo nas se stotinjak. Iz te generacije su i moje kolege Jadranka Đokić, Borko Perić, Helena Minić... Tako sam nakon srednje upisala Akademiju jer zapravo nisam znala što bih drugo, iako sam za svaki slučaj upisala i na Filozofskom komparativnu književnost i fonetiku, ali kad sam upala na Akademiju, odustala sam od Filozofskog – prisjeća se Dijana. Iako sada i tete iz njezina vrtića i učiteljice u školi govore kako su prepoznale njezin talent još dok je bila djevojčica, Dijana je u tom razdoblju zahvaljujući tati bila više zainteresirana za sport. – Više sam bila orijentirana prema sportu jer mi je tata ronilac pa je mene i brata učio plivanju, ronjenju skijanju, tenisu i zahvalna sam mu što je imao strpljenja – kaže glumica. Iako su joj roditelji tehničari, tata strojarski, a mama građevinski, nisu pokušavali odgovoriti Dijanu od njezina umjetničkog puta. – Dok sam išla u dramski studio u Pulu, vozili su me svaki dan iz Medulina i natrag. Danas dolaze na sve moje premijere i samo ih mećava može spriječiti da dođu – kaže Dijana. Kada je diplomirala, redatelj Tomislav Pavković pozvao ju je u Split da glumi u njegovoj predstavi, a nedugo potom dobila je i posao u HNK Split. Ondje se zadržala tri godine, sve do poziva iz Gavelle u kojem je ovu kazališnu godinu otvorila predstavom “Tri sestre” u kojoj glumi jednu od sestara - Mašu.
Na pitanje koliko se može povezati s likom Maše koja iz Moskve dolazi u manju sredinu i čiji brak ulazi u krizu, a ona se zaljubljuje u drugog, Dijana kaže: – Mislim da svi likovi postoje u nama, ustvari su samo prepoznavanje problema kod tih likova i manifestacije tog problema posao nas glumaca. Mašin je problem jedan san za koji želi da se ostvari, želi muškarca koji bi je izvukao iz očaja. Vremena za odmor nakon premijere nije imala puno jer je već počela s pripremama za novu predstavu, autorski projekt Anice Tomić i Jelene Kovačić, prema “Južnjaku” Rainera Wernera Fassbindera. Kad se radni ritam malo smiri i vrijeme proljepša, Dijana će se vratiti i svojoj omiljenoj aktivnosti - trčanju.
Iskustvo psihoterapije
– Dok sam radila u Splitu, počela sam s trčanjem i svidjelo mi se jer daje osjećaj slobode i snage, a to mi je super. Jedno vrijeme sam trčala s kolegom Ozrenom Grabarićem. Za vrijeme trčanja obavili bismo razgovore o kazalištu i raspravljali kako poboljšati neke scene – priča Dijana. Ove jeseni televizijska publika imala ju je prilike gledati u izvrsnoj seriji “Na terapiji” u kojoj je glumila Ivanu, ženu koja ima bračnih, ali i drugih problema.
– Susretala sam se prije privatno s psihoterapijom, zanimljiv mi je taj spoj između psihoterapije i glume jer se mi bavimo dušama drugih ljudi i nekako antropološki pristupamo tome. Psihoterapija je zanimljiva jer upoznavanjem sebe upoznaješ i druge ljude, obrasce i mehanizme ponašanja koje možeš koristiti u glumi – objašnjava prisjetivši se i kako je snimanje “Na terapiji” jednom zbog nje kasnilo dva sata. – U pauzi sam zaspala i na licu mi je ostao takav trag da ga ni šminka nije mogla prekriti pa su svi čekali dva sata da trag nestane i da nastavimo snimati.
Dijanu često vidimo i u brojnim glazbenim spotovima, a zadnji je snimila za glazbenika Antu Casha, prijatelja njezina dečka Marija Knezovića, frontmena benda Zoster. A na pomisao da li bi se profesionalno bavila pjevanjam odgovara: – Za sada mi paše pjevanje za potrebe uloge, sama u svojoj samoći ili sa dragim.
Simpa je ona.Jedna od rijetkih normalnih žena na javnoj sceni u HR.