U doba nevinosti, kad je online komunikacija bila u začecima, u romantičnoj komediji "Imaš poštu" (1998.), jedan muškarac (Tom Hanks) i jedna žena (Meg Ryan) upoznaju se online, bestjelesno otvaraju jedno drugom svoje srce jer se ne vide, jer nema srama ni procjenjivanja… Sve je čisto jer se u online pismima mogu fokusirati na svoje misli i osjećaje pa razmjenjuju priče o knjigama koje vole, o gradu koji vole, o jeseni u New York Cityju... Oni su duhoviti i iskreni, sve je tu pozitivno i čisto.
No, muškarac i ta žena bestjelesno "varaju" ljude s kojima su u vezi u stvarnom životu jer osjećaju da je njihovo dopisivanje dublje, iskrenije, zaigranije, da si više toga kažu što nema veze s dosadnom svakodnevicom ili intelektualnim nadmetanjima u kulturi socijalne klase kojoj pripadaju. Zapravo su oni srodne duše… Njezin stvarni partner je novinar, protivnik kompjutorizacije, pa je njezina "prevara" ponešto veća. Na samom početku on joj govori kako su ljudi izgubili pamet i samo vise na kompjuterima gdje igraju besmislene igrice; savezna država Virginia morala je zabraniti online pasijans kad su istrage pokazale da državni službenici tjednima ništa ne rade jer se na svojim kompjuterima igraju. On govori svojoj curi kako je to "kraj naše civilizacije kakvu smo poznavali", a ona jedva čeka da on ode i da može sjesti za komp.
Nora Ephron je sa sestrom Delijom napisala scenarij za taj film o pradavnoj online komunikaciji, koji je sama režirala, jer je željela napraviti rimejk divnog Caprinog filma "Trgovina iza ugla" (1940.) u kojem protagonisti komuniciraju pismima. Recimo, kao jako bogata ruska udovica Nataša von Meck s Čajkovskim, čiju je glazbu obožavala pa mu je odlučila pisati, potom ga i uzdržavati da može mirno stvarati… Od 1877. do 1890. napisali su jedno drugom 1200 pisama, a nikad se nisu susreli. Izmjenjivali su najdublje osjećaje o onome što ih je tištalo, o filozofiji i umjetnosti. Njihova korespondencija i odnos prestali su naglo, ne zna se točno zašto, no postoje neke indicije da se možda ipak radilo o tome da je ona tad shvatila da je Čajkovski homoseksualac, oko čega joj se dakako nije otvarao.
Sad ću film brzinski odvrtjeti unaprijed i doći do našeg vremena. Da, online komunikacija, kako je predvidio lik iz filma prije gotovo 25 godina, dovela je, čini se, ako je vjerovati Netflixovoj seriji "Adolescencija" koju ste sigurno već gledali, jer je dobila tisuće pozitivnih recenzija i preporuka, do kraja naše civilizacije.
Neću se puno baviti kvalitetom te izvrsne serije (koju je između ostalih producirao Brad Pitt, očito preokupiran temom djece ili ja to učitavam?), nestvarno dobrim glumcima poput dječaka Owena Coopera jer ste vjerojatno o tome već puno pročitali. Mene pogodila istinska distopija te serije. Za razliku od epistolarnih odnosa u stvarnom životu ili filmovima, danas bestjelesna komunikacija ne vodi otvaranju, iskrenosti, produbljivanju vlastitih misli i njegovanju jezika jer se uglavnom odvija preko simbola, emotikona koji su u toj seriji emocionalno, ali i intelektualno razorni poput dinamita.
FOTO Prezgodna novinarka HRT-a dobila najlaskaviju titulu, a danas ima veliki razlog za slavlje
U drami "Pigmalion" iz davne 1913. irski dramski pisac George Bernard Shaw piše: "Pogledaj ovo stvorenje s tim prizemnim engleskim kojim govori: engleskim koji će je zadržati na dnu do kraja njezina života…" Iako Shaw prvenstveno govori o sociolingvistici, engleskoj itekako jasnoj i naglašenoj vezi između klase i jezika kojim netko govori, ipak ta misao ima i jednu univerzalnu dimenziju. Veza između jezika i inteligencije je dvojaka. Dakako, što smo obrazovaniji, što bolje, vještije, duhovitije, inovativnije koristimo naš jezik, to znači i da smo inteligentniji. No, istodobno, takvo korištenje jezika, dodatno razvija našu inteligenciju. Ako djeca sve izražavaju emotikonima, sličicama, simbolima umjesto riječima, ako ne znaju govoriti u složenim rečenicama i objasniti složene pojmove i osjećaje, to će itekako osakatiti njihovo formiranje misli, ukratko, njihov um. O tome su napisane brojne knjige, to nije samo puko nagađanje.
Kad su likovi iz romana devetnaestog stoljeća govorili o sebi, kad su reagirali na uvredu, kad bi se osjetili poniženi, trudili su se da svoje misli o tome što bolje i jasnije izraze, a da ne prekorače društvene norme ili pri tome nekoga povrijede na nedopušten način. Od ranih nogu učili su se izražavati riječima, a ne psovkama, silom ili udarcima kao "životinje". Učili su se i samokontroli, jednom od najvažnijih vještina za opstanak u društvu. Bili su pametniji.
Ono što je meni bilo najporaznije u seriji "Adolescencija" upravo je taj nedostatak samodiscipline i nemogućnost discipliniranja misli kod školske djece u ranoj adolescentskoj dobi u drugoj epizodi serije. Ja već godinama pratim englesku statistiku o onome što oni sad u naslovima nazivaju knifing, dakle pratim statistiku napada, uboda, ranjavanja noževima. Nekada toga nije bilo toliko, možda po zatvorima, samo u zaista najgorim kvartovima, među izrazito siromašnim, odgojno zapuštenim tinejdžerima. No, sad je to u Engleskoj, rekla bih, preraslo u epidemiju. Prošle godine u ožujku objavljena je statistika o toj vrsti napada nožem za prethodnu godinu. U Engleskoj i Walesu bilo ih je oko 50.500, u Londonu oko 15.000. Dakle, u Engleskoj oko 130 napada dnevno, u Londonu više od 40 dnevno, što je porast od 78 posto u deset godina. To je zaista kraj civilizacije kakvu smo imali i poznavali.
Bez obzira na ubojstvo koje je u seriji počinio jedan tinejdžer, koji je vjerojatno psihopat, za mene je najporaznija ta druga epizoda koja se događa u školi, pravoj noćnoj mori.
U toj epizodi saznajemo da uzroci tog zločina nisu tako jednoznačni kako bi se moglo činiti. Mi shvaćamo da je ubijena djevojka sa svojim ubojicom izmjenjivala emotikone, da su oni bili u nekoj vrsti odnosa na društvenoj mreži, koji je njega ponižavao i ranjavao, koji mu je sugerirao da je luzer i da će to ostati do kraja života. Iz priče njegova oca, a i njega kad se otvara psihologici, mi saznajemo da je on bio loš u sportu, što je za tu generaciju fokusiranu na tijelo i izgled najgora mana.
GALERIJA Voditeljica Dnevnika samozatajnog supruga upoznala je u srednjoj školi: Imaju dvoje djece i ne viđamo ih često
Ako je dječak zaista proizvod mizogine kulture društvenih mreža i nekih toksičnih muških influensera, i ta djevojka je jednako uništena idejom da za njezinu generaciju samo dvadeset posto muškaraca igra, a osamdeset posto je za škart, otpis, nezanimljivo, seksualno neaktivno i takvi će i ostati. Oni su online igrali igru u kojoj su jedno drugog ponižavali i dehumanizirali tom komunikacijom simbolima umjesto punim smislenim rečenicama.
Autori serije, scenaristi Jack Thorne i Stephen Graham (koji je i glavni glumac), jasno su pokazali da ta djeca ne znaju razgovarati s odraslima, koji se odreda trude biti razumni, suosjećajni, podrška, ali isto tako ne znaju - izgubili su sposobnost komuniciranja - i između sebe. Ne radi se samo o dječaku koji jest, a možda i nije rođeni psihopat, već o svima u toj školi. Profesori se boje te djece, ne usude im se ništa reći, na pitanja detektiva odgovaraju da oni zapravo o toj djeci ne znaju ništa, da su ta djeca "nemoguća", kako kaže jedan posve izmučeni profesor povijesti koji stalno bježi iz razreda jer se s učenicima ne može nositi.
Jako uznemirena djevojčica Jade, koja je izgubila najbolju prijateljicu Katie, u jednom trenutku baci u lice policijskim istražiteljima da su "je..no beskorisni", da je samo maltretiraju kako bi nešto rekla protiv svoje prijateljice. Nikakva pravila ponašanja se ne poštuju i djeca kao da nisu sposobna shvatiti što ih istražitelji pitaju i zašto. Jade samo divljom agresijom može iskazati što osjeća i na koga sumnja, kao da živi zatvorena u svom svijetu u koji nitko ne može zaći. Nije bila sposobna reći detektivima razumno što je muči, ona zna samo urlati ili udarati.
U jednom trenutku dječaka koji je očito bio sudionik detektivi pitaju je li Jamie, dječak ubojica, ikada govorio o svojim osjećajima. Naravno da ne. O čemu su te večeri razgovarali kad su bili skupa vani. Ni o čemu, samo su se "družili". U toj epizodi posvećenoj potpunom rasapu školske discipline, normalnog rada i komunikacije, još jedna stvar upada u oči. Djeca su iznimno opsjednuta izgledom, "popularnošću", time tko je u školskoj hijerarhiji "privlačan" suprotnom spolu. To ide tako daleko da Jade, prijateljica ubijene djevojke, gleda detektiva i sažalno komentira da njegov sin, koji ide u njihovu školu, nije naslijedio njegove superiorne jagodice i oblik lica. Sudionik prekida razgovor o noći u kojoj se dogodio zločin da bi ispitivao detektiva je li on kao dječak bio popularan, "ali ono baš jako popularan", je li bio privlačan curama.
Opsjednutost izgledom, doduše, više kod djevojaka, već je odavno opisana kao jedna od najpogubnijih posljedica masovnog korištenja Instagrama koji stvarnost uljepšava, gdje fotografije uvijek djeluju glamuroznije nego stvarni život, a svaki provod bolje od bilo čega što ta djeca doživljavaju u stvarnom životu. A tu je i poguban utjecaj pornografije s naglaskom na izgled i seks bez osjećaja i smislene komunikacije.
FOTO Dance zvijezda 90-ih povukla se na vrhuncu slave: Evo kako se kroz godine mijenjala Ivana Banfić
Jonathan Haidt, socijalni psiholog i profesor s New York Universityja, dugo se bavi tom temom. U članku iz 2021. "Opasni eksperiment s tinejdžericama" objavljen u časopisu The Atlantic objasnio je kako postoji jasna korelacija između naglog porasta depresija, tjeskobe i samoozljeđivanja kod mladih djevojaka sa sve većim porastom utjecaja društvenih mreža na njihove živote. On je čvrsto uvjeren da nitko ne bi djeci trebao dopustiti pametne telefone prije 14. godine jer će to veoma loše utjecati na njihov razvoj. Djetinjstvo koje se s igre prebacuje na pasivno korištenje medija, na instantnu gratifikaciju, na lajkove i slično kao ovisnički, dopaminski efekt na mozak djece, vodi njihovu izluđivanju. Djetinjstvo bez stvarne interakcije s vršnjacima u kojoj se uči kako se ponašati, razgovarati, družiti, prilagoditi, samo će još više pogoršati epidemiju najrazličitijih problema s mentalnim zdravljem tinejdžera. On je veoma pesimističan.
No, slušala sam nedavno jedno predavanje Katharine Birbalsingh, koju nazivaju najstrožom ravnateljicom u Velikoj Britaniji, a neki i najstrožom profesoricom na svijetu. Ona je suosnivačica javne škole u Londonu, Michaela Community School. Veoma brzo ta škola, u čijem odboru je sjedila i odvjetnica te konzervativna političarka, kratko i ministrica, Suella Braverman, postala je jedna od najboljih londonskih i engleskih škola za djecu u dobi od 11 do 18 godina, s odličnim akademskim rezultatima na engleskoj maturi. To predavanje sam poslušala zato da zaista ne bih potpuno potonula u ideju da je baš sve izgubljeno.
Birbalsingh je ponosna na akademske uspjehe svoje multikulturalne, multirasne londonske škole, ali još više na učtivo ponašanje učenika, na tišinu na satu, kao i mirne hodnike bez naguravanja i divljanja pod odmorom.
Škola je otvorena 2014. nakon četverogodišnje borbe, kako kaže Birbalsingh, s ultralijevim aktivistima koji su oko škole u izgradnji neprestano protestirali, hakirali njihov sajt na internetu, dijelili letke roditeljima da ih ustraše od te nove škole i slično. Nije im se sviđalo što škola posve otvoreno podržava striktna pravila ponašanja, posvećen rad i učenje te poštovanje britanske tradicije i kulture. Ukratko poštovanje konzervativnih vrijednosti - ali ne i vjerske zatucanosti, da to odmah objasnim - nego vrijednosti imanentne Zapadu, osobnu odgovornost i potpuno izbjegavanje narativa, tako prisutnog u "Adolescenciji", po kojem su svi žrtve okolnosti, profesora, društva i zato ne mogu ni razgovarati s policijom.
Bez obzira na okolnosti, siromaštvo, boju kože, podrijetlo, svi mi imamo sposobnost djelovanja, tvrdi najstroža ravnateljica Birbalsingh, mogućnost da se borimo za sebe, ali samo uz puno rada, bez valjanja u blatu samosažaljenja. Striktna pravila ponašanja koja se zahtijevaju i provode, ne autoritarno nego s ljubavlju i poštovanjem svih učenika škole, potiču ideju zajedništva i ponosnog pripadanja britanskom društvu (što je za mnoge, čini se, danas itekako kontroverzno).
Sama Birbalsingh je multikulturalnog podrijetla, uostalom kao i Suella Braverman ili Kemi Badenoch, nova predsjednica konzervativne stranke i vođa engleske opozicije. Birbalsingh ističe da s očeve, indijske strane, ima i hindu i muslimanske korijene, s majčine kršćanske crnaca s Jamajke. Odrasla je na Novom Zelandu, gdje je dobila srednje maorsko ime Moana, ali i ime Katherine po poznatoj spisateljici Mansfield. Živjela je s roditeljima po cijelom svijetu, no smatra se pripadnicom britanske kulturne tradicije. Ona objašnjava da je multikulturalizam okolnost koja otežava funkcioniranje jednog društva, a može se nadići samo jasnim setom vrijednosti tog društva. Bez jasnih vrijednosti djeca na koncu završe podijeljena u svoja plemena, koja se mogu formirati po porijeklu, interesima, popularnosti, boji kože.
Ona smatra velikim problemom nerazumijevanje zapadnog školskog sustava za jednu od evolucijski zadanih čovjekovih potreba, a to je potreba pripadanja zajednici, što nužno znači i jednoj kulturi, bez obzira na boju kože ili religiju. Poštovanje vrijednosti britanskog društva koje oni žele i uspijevaju usaditi svojim učenicima počiva na vladavini prava jer je zakon jednak za sve, a onda i nekim temeljima judeokršćanske kulture, koji nisu povezani s religijom, poput samopoštovanja i poštovanja prema drugima. Promoviranje vrijednosti samo jednog "plemena", prenaglašavanje razlika u društvu, potiče tribalizam, sukobe, podjele i ono najgore, kulturu bespomoćne žrtve. To je nepodnošljivo i protiv toga se Zapad mora boriti.
Nije nasilje samo fizičko već i psihičko, koje se ogleda u nadmjenosti, prepotenciji, ponižavanju drugih... zbog boljeg finacijskog statusa, oblaćenja, rastrošnosti..., poput primjera druga Baste, i kada mamica traži 5 za svog sina.