Večeras u 21 sat na Prvom programu HTV-a emitirat će se dokumentarni film “U šest manje koju minutu” redatelja Ivana Živkovića Žike. Film se bavi jednim od najvažnijih događaja Domovinskog rata – bitki za Šibenik prije 30 godina. Tom je borbom spriječeno presijecanje Dalmacije, ali to je bio i prvi vojni poraz Ratka Mladića, tada još pukovnika JNA. Ovom događaju Živković je pristupio neostrašćeno, činjenično utemeljeno, riječima aktera. I prije svega dostojanstveno. Junak je ove priče grad Šibenik i njegovi ljudi, koji su zloglasnog pukovnika pobijedili gospodski, vojničkom vještinom i odanošću prema svim svojim stanovnicima. Živković isključivo koristi arhivski materijal, nema naratora, a sve priče sugovornika idu u offovima, savršeno uklopljenima uz snimke i fotografije.
– Želio sam izbjeći “talking heads” formu dokumentarca. Dokumentarno filmovanje rata tog stila uglavnom mi se ne sviđa. Gledao sam genijalnog Asifa Kapadiju, oskarovca, koji je film o Maradoni napravio isključivo koristeći arhivsku građu, preko koje su išli intervjui u offovima. I Peter Jackson svoj je dokumentarni spektakl o Prvom svjetskom ratu “Nisu imali kada odrasti” snimio isključivo od arhive, s time da je materijal iz tog doba bio snimljen na filmskoj vrpci pa je Jackson to restaurirao i dobio fantastične snimke. Činilo mi se da je to najbolji stilski pristup. Snimke iz šibenskog rujna ‘91. su na betama i VHS-u, neke nisu vrhunske, ali sve su izuzetno dramatične. Jako sam zadovoljan montažerom Fabijanom Matićem i autorom glazbe Markom Perkovićem (ali ne Thompsonom, nego Perkom). Mislim da smo zajedno dobili dobar ritam, dramaturški nabijen film, a glazbom je emotivno jako pojačan – rekao nam je Živković, koji iza sebe ima već nekoliko dokumentaraca, poput “Ćire” i “Galeba”, te dokumentarnog serijala “Varoški amarcord”.
Ekstenzivno korištenje arhive efektno je, gledatelj dobije dojam kako se na tom dijelu snimalo puno, iako u to vrijeme nije bilo ni pametnih telefona ni drugih gadgeta. Arhiva je plod rada lokalnih snimateljskih ekipa kojima je redatelj dobio pristup.
– Arhive o sedam ratnih dana rujna nema u izobilju. Prije 30 godina nije bilo ni puno kamera u gradu. Zanimljiva je priča snimatelja Zorana Lučića Luce, koji je upravo tada počeo snimati, i to samo zato što je u to vrijeme radio u duty free shopu, u kojem je dolazio u doticaj s kamerom pa se smatralo da nekog vraga zna i o snimanju. Čak je i ona čuvena snimka “Oba dva” djelo amaterskog snimatelja Ivice Bilana koji se tamo našao. HRT je imao sjajnog reportera Antu Granika i njegova odličnog snimatelja Davora Šarića. Svakako treba istaknuti i snimke iz Vodica koje je napravio snimatelj Šime Strikoman, one su možda i najbolje ratne snimke cijelog Domovinskog rata. Odličan materijal iz Drniša ima Joško Vukušić. Što se tiče fotografija, to je bio možda posljednji rat klasične fotografije. Nije bilo filma u aparatima da se iz njega puca kao iz mitraljeza. Štedjelo se, mirovalo rukom i čekalo na pravi trenutak da se opali. I te fotografije bile su drukčije, nisu bile kristalne, nego onako zrnate. Profesionalne reporterske fotografije iz tog vremena sve su crno-bijele. Razvijali su ih u podrumskim zahodima. Neki su tada imali odličnu opremu, a neki su fotografirali s “priručnim alatom”. Novinarka Slobodna Dalmacije Marina Jurković tada je isto dobila neku žutu Minoltu za podvodno slikavanje iz “djutića” pa je njime napravila cijelu seriju odličnih fotografija. Radio je tu i odličan fotoreporter Slobodne Dalmacije Matko Biljak. Stanko Ferić je i pisao i fotografirao za Večernji list. Za lokalne medije fotografirali su Radovan Goger, Vilson Polić i Joško Čelar. U jednom svom dijelu ovaj film svakako izražava i dužno poštovanje svim tim novinarima, snimateljima i fotoreporterima. I oni su dobili svoju bitku. Radio je, recimo, tada bio iznimno važan. Svi su informirali ljude, a dramatične fotografije i snimke otišle su u svijet pa alarmirale o događanju jedne ratne agresije. Evo, zahvaljujući njihovu radu i ja sam napravio ovaj film i baštinim te povijesne dane – kaže redatelj.
Spomenuti Granik, nažalost, ne pojavljuje se u filmu zbog Alzheimerove bolesti, zbog koje je izgubio svoja vrijedna sjećanja. Jedan drugi novinar, tada još mlad, obilježio je to vrijeme, riječ je o Zoltanu Kaboku, koji će se nakon bitke za Šibenik prometnuti u pravog ratnog reportera. Gledajući tako, prava je šteta što ga je novinarstvo izgubilo. Umjesto Granika, njegovu i svoju priču govori supruga mu Jordanka Grubač, također šibenska novinarka, koja je i Srpkinja. Ta priča, zajedno s onom Željka Baltića zbog čijih je zasluga umnogome i dobivena ta bitka, iznimno je vrijedna. I Srbi su u njoj sudjelovali.
– Zajednica Srba u Šibeniku jako je stara. Srbi koji su pred rat otišli iz grada uglavnom su došli u Šibenik iz okolice. Neki od njih su i ostali. Ne znam koliki je omjer. Ovo je njihov grad, njihov dom. I Srbi su branili ovaj grad! Činilo mi se jako važnim to istaknuti u filmu! Jako je emotivna priča Željka Baltića, Srbina i oficira JNA, zapovjednika topničke bitnice na Žirju, koji je u tajnosti prešao na hrvatsku stranu i topovima gađao do jučer svoju vojsku. Za taj prelazak on nije smio reći ni supruzi ni roditeljima, koji ga uopće nisu čuli pa su mislili da je ubijen. I novinarka Slobodne Dalmacije u filmu govori što je značilo biti Srbin u Šibeniku u to vrijeme. Ona kaže da je svakako bilo nezgodnih situacija za Srbe, ali da nije bilo izbacivanja iz stanova i protjerivanja kakvih je, recimo, bilo u Splitu i Osijeku. Uostalom, iz Drniša je pred okupaciju zajedno s hrvatskim stanovništvom izbjegla i većina srpskog stanovništva – govori nam Živković.
U filmu se pojavljuje još jedna intrigantna figura, a to je general Rahim Ademi. Danas se Ademija mnogi prisjećaju zbog nekih drugih, ne tako slavnih događaja kroz koja je morao prolaziti, no bitka za Šibenik dobivena je njegovom sposobnošću i vojničkim znanjem. Kao prijelomnog trenutka u filmu će se prisjetiti obrane Šibenskog mosta, uspješne zbog korištenja topa od 130 mm netom oduzetog od JNA čiji su hici po grupiranim oklopnim vozilima očito imali demoralizirajući učinak na Mladićeve snage. Uvijek je nekako u sjeni do sada bilo da su na Šibenik krenuli tenkovi i iz drugog pravca, onog iz Drniša. Njih su zaustavili borci kod Pakova Sela, o čemu u filmu govori Ivica Aleksić Sasa.
Posebno će mnogim gledateljima biti zanimljive snimke komunikacije dviju strana, ponajprije lokalnog zapovjednika policije Nikole Vukošića i Ratka Mladića, kao i samog Mladića sa svojim podčinjenima u kojima se vidi karakter čovjeka koji će svoj duboki potpis kasnije ostaviti i u BiH te zbog njega završiti na doživotnoj robiji.
– Postoji nešto tajno snimljenih razgovora, uglavnom tadašnjeg šefa šibenske policije i nekolicine oficira s druge. Najintrigantnija je, naravno, ona s Ratkom Mladićem. Bila je direktna telefonska linija Šibenik – Knin, a razgovore su snimali i prisluškivali i jedni i drugi. Tajno su se snimali i sastanci na kojima se pokušavalo dogovoriti primirje, razgraničenje i razmjena zatvorenika. Na te je pregovore sav u panciru dolazio tada tek proglašeni pukovnik JNA Ratko Mladić. Na snimkama se vidi da pancirku nosi i preko testisa. I dio toga su službe snimile. Nešto od toga snimio je i sam Vukošić, koji je u džep košulje stavio upaljeni diktafon. Tu snimku Nikola mi dao još prije desetak godina. Nisam iskoristio sve te snimke, ali “najsočniji” su trenuci unutra – kaže Živković.
Zarobljavanje haubica iz Šibenske vojarne je preokrenulo tijek rata na Južnom bojištu. Serbi su bili hrabri dok su išli tenkovima na lovačke puške.