Knjiga "Mi djeca s kolodvora Zoo" punih je 95 tjedana - skoro dvije godine - bila na vrhu liste bestselera na njemačkom govornom području, koje tradicionalno obuhvaća Njemačku (tada Saveznu Republiku na zapadu, i Demokratsku Republiku na istoku), Austriju i Švicarsku.
A Christiane F. ime je, ili pseudonim, koji je krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih utjecao na generaciju mlade čitateljske publike, prvo u Njemačkoj, a ubrzo u cijelom svijetu. Biografska knjiga "Mi djeca s kolodvora Zoo", koja se pojavila 1978., nastala je na temelju intervjua koje su dva novinara magazina Stern vodila s tada maloljetnom Christiane Felscherinow. Naslov odnosi se na stanicu podzemne željeznice Zoo u Berlinu, koja se nalazi uz slavni Zoološki vrt, a koja je bila središnje sastajalište zapadnoberlinske narko scene sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća. To je mjesto bila krajnja točka za mnoge njemačke tinejdžere koji su tamo umirali od predoziranja po otužnim javnim zahodima.
Šokantna ispovijest djevojke koja je počela uzimati heroin sa 13 godina, bavila se prostitucijom i živjela u paklu droge oko željezničkog kolodvora izazvala je skandaliziranje među njemačkim građanima, koje je ta priča nemilosrdno suočila s društvenim naličjem njihovoga slobodnog zapadnog svijeta. Priča o mladima koji zbog narkotika zapadaju u kriminal i prostituciju bila je sušta suprotnost nacionalnom samoosvještenju Nijemaca i njihovom poslijeratnom putu u demokratsko i ekonomsko blagostanje.
Knjigu je objavio časopis Stern, njezini su autori Kai Hermann i Horst Rieck, premda je potpisana anonimna adolescentica. Predočavajući situaciju djece i mladih ovisnika o drogama na primjeru Christiane Felscherinow, rođene 1962. u berlinskoj četvrti Neukölln, zaštitili su identitet protagonistice, ali je njezin pseudonim postao jedan od ikoničnih društvenih i popkulturnih amblema Europe na prijelomu desetljeća. Djevojka je odrasla uz emocionalno hladnu majku i oca alkoholičara koji ju je često tukao. S 12 godina dolazi u doticaj s drogama, ubrzo počinje uzimati heroin. Ubrzo se našla u zatvorenom krugu ovisnosti, kriminala i prostitucije, iz kojeg iz mnoštva razloga nije bilo izlaza. Između ostalog, to je još vrijeme kada narkomanija nije do kraja percipirana kao bolest, niti su postojale uhodane kliničke metode liječenja. Kao što se narkomani nisu uspijevali suočiti sa svojom ovisnošću, tako se ni društvo nije uspijevalo suočiti s narkomanijom.
Novinar Horst Rieck je 1978. godine, u sklopu istraživanja prostitucije na narko sceni, pratio suđenje jednom biznismenu koji je maloljetnim prostitutkama seksualne usluge plaćao heroinom. Od jedne je svjedokinje, tada 15-godišnje Christiane, zatražio je intervjuu. "Intervju" se pretvorio u dva mjeseca razgovora tijekom kojih je protagonistica svaki dan pričala svoju svakodnevicu. Potom su Rieck i njegov kolega Kai Hermann na temelju snimke napisali hladno distanciranu pripovijest u prvom licu iz perspektive protagonistice. Rukopis je u početku odbilo nekoliko izdavača, te se prvo pojavilo u 12 nastavaka u časopisu Stern, a potom i kao knjiga u Sternovom izdanju. Rukopis je prije objavljivanja preuređivan bez znanja autora, a središnja scena silovanja je izostavljena.
"Bilo mi je šesnaest kad je knjiga objavljena. No, ja sam samo željela razgovarati, to mi je bila terapija. Onda odjednom, postala sam slavna, i nisam shvaćala kako će se to odraziti na moj život. Za javnost sam bila slavna narkomanka, kao maskota. Svima sam bila zanimljiva, ali nitko me nije želio u blizini", ispričala je kasnije protagonistica, čiji je identitet postao poznat tek nakon filmske ekranizacije, kad se Christiane Felscherinow prometnula u istaknutu javnu osobu.
Njezina sudbina je potaknula rasprave o ovisnosti i prostituciji maloljetnika širom Europe. Ona gostuje u brojnim televizijskim i radijskim emisijama, upoznaje njemačke i svjetske zvijezde. Bez većih uspjeha okušava se kao pjevačica i glumica. Pritisak kojem je izložena je velik. A onda najprije poseže za kokainom, a potom se vraća na heroin.
"S jedne strane se morala boriti protiv ovisnosti, a s druge je upravo ta ovisnost bila to zbog čega se javnost za nju zanima. Njezin život je i danas obilježen ovisnošću. Ona sudjeluje u programu za liječenje, svaki dan mora liječniku od kojeg dobiva medikamentozni nadomjestak narkotika. Ima hepatitis C i neizlječivu cirozu jetre.", otkrila je 2013. godine. autorica biografije "Moj drugi život" Sonja Vuković, njemačka novinarka srpskog podrijetla i Christianina vršnjakinja, koja je provela s njom mnogo vremena kako bi ispričala što joj se događalo nakon što su je proslavila "Mi djeca s kolodvora ZOO".
VEZANI ČLANCI:
Istoimeni film koji je snimljen već 1981. prvi je dugometražni film Ulija Edela koji ga je snimio koristeći drastične detalje iz ispovijesti mlade heroinske ovisnice. Statisti i neki glumci bili su mladi iz stvarnog života, ovisni o drogama, i prostitutke. Thomas Haustein, koji u filmu glumi Detlefa, upoznao je pravu Christiane F. i njenu prijateljicu Stellu, koju u filmu tumači Kerstin Richter, na setu. Thomas i stvarna Stella hodali su neko vrijeme za snimanja filma, a i ona se nakratko pojavljuje u filmu, kao dilerica koja Detlefu prodaje heroin u Sound Disco Clubu. Stella je umrla 2004. godine zbog zdravstvenih komplikacija dugogodišnjeg konzumiranja alkohola i droga. Debitantsku filmsku ulogu odigrala je Natja Brunckhorst sa samo 13 godina, a već je iduće godine igrala u Fassbinderovu filmu "Querelle". Poslije pauze zbog školovanje a poslije i bolesti, postaje uspješna scenaristica i redateljica, iako nije napustila glumu.
Jedna od najboljih prijateljica Christiane F. u filmu je Babsi, koju u filmu glumi Christiane Reichelt, a koja je 1977. dospjela na naslovnicu novina Berliner Zeit, pošto je umrla sa samo četrnaest godina. Bila je najmlađa žrtva droge u Berlinu, a njezina smrt, zajedno s knjigom "Mi djeca s kolodvora Zoo", pridonijela je podizanju svijesti o rastu broja ovisnika tinejdžera.
Glazbu za film napisao je David Bowie te se i stvarno pojavljuje u koncertnim scenama. Prema izvornoj priči iz knjige, Christiane F. je u stvarnom životu imala svoje prvo iskustvo s heroinom na Bowiejevom koncertu i ta je činjenica ponovljena kao element priče u filmu. Njegovo sudjelovanje pomoglo popularnosti filma.
U nas prijevod knjige "Mi djeca s kolodvora ZOO" objavljen je već 1980, kod zagrebačkog Globusa. Prevoditeljica bila je Mirjana Buljan. Knjiga je naišla na značajan odjek. Trenutno je na tržištu prijevod Patricije Horvat, u izdanju Znanja. Pitanje je, međutim, koliki je danas i kakav je, osim povijesno-kulturnog, značaj ove knjige. Drukčiji su i putevi droge, posve je različita narkomanska scena, nova je pop kultura koja je prati.
VIDEO Sjećate se prvog pobjednika Big Brothera? Saša sada živi u Švedskoj i izgleda dosta drugačije
Pricate gluposti o stvarima o kojima nemate pojma iz svojih fotelja 30 godina kasnije uopce ne znajuci da se to danas desava u Hrvatskoj i zenljama treceg svijeta tipa bosne, srbije I Konga. A u clanku isprijed (ili ispred, nisam strucnjak u nasoj geamatici) zelite bosnu u EU