Bio je uvijek drag i otvoren, ali je posljednjih godina nerado davao intervjue. Ipak, prije godinu i pol dana Kemal Monteno pristao je na ovaj razgovor u Sarajevu, u kultnom kafiću "Zlatna ribica".
Razgovor, snimljen u videoobliku za potrebe CMC Televizije, sada, nakon glazbenikove smrti, prvi put objavljujemo u tiskanom obliku.
Jednostavan i otvoren kakav jest, rado se tad prisjetio i djetinjstva u Sarajevu i siromašne obitelji u kojoj je rođen.
– Moj je otac došao iz Italije, kao vojnik ugledao moju majku pa ostao cijeli život. Cijeli je rat ostao u gradu, ovdje je i umro. Obožavao je majku, doslovno. Iz te sam se ljubavi ja rodio. Bio sam sitan i nezasitan, sve što sam htio nisu mogli kupiti. I danas se živo sjećam kad su se pojavile japanke. Otac je bez mamina znanja posudio novac da mi ih kupi.
Bio je živo dijete, neprestano trčao za loptom i nije pomišljao na pjevačku karijeru. Međutim, dotaknuo je glazbu. Jedno mu je vrijeme oko glazbenog odgoja u školi pomagao Đorđe Novković. Izašli su zajedno na natjecanje "Mladi pjevaju proljeću".
– On je osvojio osmo mjesto, a ja deveto. Nagrada za osmo mjesto bio je magnetofon, a za deveto gitara. Tražio sam da se zamijenimo i uspio. Bila je to, još je vidim, crna gitara. Naučio sam tri akorda, čak i četvrti, i napisao sam prvu pjesmu "Lidija" i htio je poslati na festival u Suboticu. Međutim, ostavio sam je za Vaš šlager sezone.
Prvo odijelo na kredit
S "Lidijom" je pobijedio na tom festivalu, a nakon toga u Sarajevo je na studij došao i Kornelije Kovač, napisao mu je pjesmu, a Kornelijev otac, u to vrijeme direktor festivala u Subotici, predložio ga je za Opatijski festival. Sjeća se kako se otac trudio pomoći mu i na početku pjevačke karijere. Naime, Kemo nije imao odijelo.
– Znate, u to je vrijeme vrlo teško bilo doći, jedan mali Kemo, i pjevati pokraj Vice Vukova, Tereze, Arsena i Šerfezija. I onda ja kao klinac upadnem među njih. Meni je bio događaj i samo kad su mi rekli da ću pjevati i da ću biti u blizini nabrojenih. A moj stari nije me mogao poslati onako sirotog. Podigao je kredit da bi mi kupio odijelo. Ozbiljno se zadužio samo da bih ja izašao na opatijsku pozornicu.
Uslijedile su antologijske pjesme "Sviraj mi o njoj", "Laž", "Spavaj, cvijete moj", "Ljubavna bol"... Iako mlad i nepoznat, Kemo u to vrijeme nije imao tremu prije nastupa.
– Nećete vjerovati, mene je danas strah. Svaki put kad izađem na pozornicu, tresem se. Prije sam znao da imam 19 godina pa, ako nešto i pogriješim, imam vremena ispraviti. Sad više nemam pravo pogriješiti ništa. Ima pjesma Duška Trifunovića koja kaže da, kad ljudi sve znaju o tebi, nemaš više ništa novo za dati. Ja vam postojanje na glazbenoj sceni gledam kao da plivam u moru, držim se na nekoj dasci.
Ključnom godinom za veliki uspjeh drži 1969. jer je tada u vojsci napisao nekoliko poznatih pjesama. Bio je zaljubljen u djevojku Branku (poslije suprugu, op. a.)
Nikada nisam tražio pjesme, čekao sam da one poput vode nađu svoje kanale
– Njoj je bio rođendan, a imao sam jedino olovku i papir. Napisao sam na papiriću pjesmu "Jedne noći u decembru" i poslao joj. Međutim, zvao me prijatelj i pitao hoću li nastupiti na Subotičkom festivalu. Imam tekst, rekoh, ali nemam glazbu. Sjeo sam i za pet minuta napisao melodiju, poslao mu i on je napisao aranžman. U međuvremenu Pro arte je snimao u Jugotonu. Molio sam Đorđa (Novkovića, op. a.) da, kad već snimaju, snime i moje dvije pjesme. Bio sam presretan kad je "Jedne noći u decembru" izašla kao singlica.
Tvrdi da nikada nije kalkulirao ni planirao karijeru:
– Jako sam realan i miran. Znam da sad mogu napisati "Yesterday" i da se nikom ne sviđa, a mogu napisati neku pjesmu koja odjednom postane poznata. Nikada nisam tražio pjesmu, čekao sam da ona mene nađe, ja je pustim kao vodu da teče, voda nađe kanale, ako dođe do publike sama od sebe, ja neću nikome govoriti, ako ne, neće nikada doći."
Svjestan je da veći dio publike na njegovim koncertima, bez obzira na eventualno objavljene nove albume, očekuje čuti uvijek istih deset ili 15 pjesama:
– Znam po sebi, kad bih ja, recimo, došao na koncert Toma Jonesa, ako on ne bi pjevao „Delilah" i onu „Sex bomb", ne mora ni doći na koncert. I ja znam da neke pjesme moram otpjevati na koncertu. Pa što bi ljudi rekli kad ne bih otpjevao "Nije htjela", "Vratio sam se, živote" i još neke? Ne bih smio izaći iz garderobe poslije, a kamoli otići s ljudima na kavu.
Kao i dobar dio sarajevskih glazbenika, i Kemo je neka vrst kroničara tog grada pa je nemoguće potpuno izbjeći strašan rat koji je 1000 dana Sarajevu čupao dušu.
– Vjeruj mi da ja i sad ne znam što se zapravo dogodilo. Kad je počelo, pokojni Davorin Popović i ja sjedili smo na čaršiji i udarile su granate. Izašli smo van i gledali prema Trebeviću, mislili smo da se netko zeza, da to ne može biti stvarno, da ne može netko bacati granate u jedan grad. Nisam u ratu imao volje ni pisati pjesme... o čemu bih ih pisao? Ja sam sve to uživo gledao, stanujem blizu tržnice koja je bombardirana, gledao sam kako nose i voze ljude, dijelove tijela, ruke i noge, scene koje sam mislio da postoje samo na filmu. Ali, eto, bilo je i uživo.
Nikada nije htio promijeniti tematiku pjesama, pjevao je o ljubavi:
– Ja cijenim ljude koji pjevaju i žele se boriti protiv nečega. Međutim, mi se mali umjetnici nemamo što boriti. Što ću se ja boriti protiv rogatih i bogatih, protiv njih nema borbe. Imali smo milijun humanitarnih koncerata, pa zašto nisam ni na jednom takvom koncertu za siromašnu djecu vidio nijednog tajkuna kao što Talijani rade?
Zbog nesvakidašnjeg lirskog tenora često su ga zvali u duete, posebno mladi neafirmirani glazbenici. Pomagao je svima, često i potpuno besplatno. Iako je otpjevao desetke velikih hitova, iako bez većih problema punio dvorane u regiji, Kemo je do kraja inzistirao da je običan čovjek. Razvio je poseban sistem kako bi u tome uspio:
– Kad se popnem na pozornicu, ja se onda zovem Kemal Monteno, a kad siđem, ja sam uvijek Kemo. Volim se družiti s običnim ljudima, ne volim izigravati zvijezdu. Znate, postoje neki pjevači koji daju sve za karijeru, a zaborave na ženu i djecu. Ja sam se uvijek trudio to ravnomjerno podijeliti, dio obitelji, dio publici i malo sebi, da imamo svi zajedno.
Pjesnik ljubavi
Teško mu se tijekom razgovora u sarajevskoj Zlatnoj ribici bilo pomiriti s činjenicom da se nakon smrti za velik broj glazbenika rijetko čuje.
– Recimo, moj Davorin, čuvamo ga pa puštamo njegove pjesme, Proeski još uvijek živi, možda će se i mene nekad netko sjetiti na nekom radiju. Meni je važno da me sretne žena na ulici, kaže samo da vas poljubim, meni je to važnije od svih pjesama i svega što će ostati iza mene.
Mali veliki Sarajlija, Zagrepčanin i, zahvaljujući vječnim hitovima, stanovnik svakog grada u kojem je pjevao, Kemal Monteno cijeli je život uporno radio, nastupao i uživao u svakoj sekundi. Publici je zauvijek ostavio legendarne "Nije htjela", "Vratio sam se živote", "Vino i gitare"... Taj se lirski glas ne zaboravlja.
>>Prisjetite se najvećih hitova Kemala Montena
>>Kemal Monteno bit će sahranjen u Sarajevu, u Zagrebu u ponedjeljak posljednji ispraćaj
