Drago Celizić (65) posljednjih je četrdesetak godina jedno od najomiljenijih lica, ali i najprepoznatljivijih glasova na HRT-u. Domaćoj publici najviše je ostao u sjećanju kao voditelj emisije “Dobro jutro, Hrvatska”, u kojoj je bio punih 13 godina, od 1992. do 2005., ali i “Mir i dobro”. Vodio je i brojne koncerte, priredbe i međunarodne smotre te sinkronizirao strane i domaće dokumentarne serije.
Na televiziji ste gotovo 40 godina i uskoro ćete u mirovinu. Je li vam brzo proletjelo to vrijeme?
Imam još snage, volje i zdravlja i ne osjećam se da bih trebao u mirovinu. Mnogi moji kolege nastavili su raditi i nakon odlaska u mirovinu, i bitno je da rade ono što vole. Još me služi i zdravlje i glas, održavam kondiciju, nije mi teško raditi. Nadam se da ću odraditi još neka snimanja i priredbe.
Karijeru ste počeli na Radio Samoboru kada vam je bilo samo 16 godina?
U Hrvatskoj početkom sedamdesetih prošlog stoljeća nije bilo puno radiostanica, a mene je to zainteresiralo. Bio sam pomalo sramežljiv pa sam rekao mami da ode pitati direktora primaju li mlade ljude. Odmah sam rekao da bih htio biti spiker, a direktor mi je rekao da imaju spikera, te da bi bolje bilo da odem na tržnicu i pitam koliko košta voće i povrće. Odgovorio sam mu kako to ne bih radio. Kako sam paralelno uz gimnaziju išao u glazbenu školu, rekao mi je da bih mogao raditi glazbenu emisiju. Tako sam počeo pisati tekstove za tu emisiju, a spiker je čitao. No, jednog je dana spiker zakasnio i tehničar mi je rekao da pokušam sam pročitati. Tada su mi se počele tresti ruke i noge, mislio sam da će mi pozliti. No, komentari su bili jako dobri i počeo sam voditi svoje emisije. Tako je sve počelo.
A kako je počelo na HRT-u?
Naime, 1973. godine raspisana je audicija na području cijele tadašnje Jugoslavije za pjevače, imitatore i voditelje. Urednik emisije bio je Saša Zalepugin, a redatelj Anton Marti. Javio sam se za voditelja i nakon te audicije došao mi je Saša i kazao da sam primljen. Počeo sam voditi emisiju koja se zvala “Nova imena, novi zabavljači”. Prva epizoda krenula je točno na moj 18. rođendan. Tako smo na proslavi mog rođendana svi gledali moje prvo pojavljivanje na televiziji. Uslijedile su brojne zabavne, dokumentarne i informativne emisije.
Kako ste se nosili s prepoznavanjem na ulici? Jeste li, poput nekih vaših kolega, dobivali bolje komade mesa u mesnici i slično?
Nisam se uobrazio i mislim da bi to rekli svi koji me poznaju. Družim se i s radnicima i s intelektualcima, ne pravim razliku između jednih i drugih. Naravno da su me prepoznavali, gdje god bih došao davao bih autograme i slikaao se. Mnogi su me željeli nešto pitati, i svima bih odgovorio. Lijepi su to trenuci i nije mi smetalo.
Nekad je teško bilo postati spiker, budući da su se o vama brinuli profesionalci iz čuvene HRT-ove službe za jezik i govor?
Kada sam završio gimnaziju, upisao sam Filozofski fakultet i išao paralelno na vježbe iz fonetike s mladim glumcima. To mi je jako dobro došlo jer sam učio pravilan izgovor i tako se razvijao. Naravno, slušao sam i starije. Moram priznati da sam tijekom rada na televiziji vježbao i s Jelenom Lovretić koja je bila spikerica u prvoj gardi HRT-a. Kako je i ona živjela u Samoboru, odlazio sam k njoj na vježbe, a to mi je puno pomoglo u sinkronizacijama dokumentarnih emisija. Dobio sam prirodnost interpretacije, što mi je donijelo brojne pohvale kolega i gledatelja.
Vodili ste razne događaje i manifestacije. Koja vam je posebno ostala u sjećanju?
Priredbe sam počeo voditi i prije Radio Samobora. Moj učitelj u nižim razredima osnovne škole u meni je prepoznao glumački talent i pitao me bih li želio glumiti u lutkarskom kazalištu koje je vodio, a u kojem su glumili nastavnici. Dobio sam neke male uloge u bajkama i možda je to bilo razlog što sam kasnije u školi počeo voditi razne priredbe. Volim jako svoj posao i nije mi bilo teško raditi i ozlijeđen. Naime, prije desetak godina pao sam ispred kuće na leđa i iskočio mi je disk te sam morao na operaciju kralježnice. Nekoliko dana prije operacije imao sam koncert u Slavonskom Brodu na stadionu. Čak su pripremili i zaprežna kola u kojima su me dovezli na stadion. Kako me taj dan jako boljelo, dobio sam injekciju protiv bolova i više od tri sata vodio program. Nakon toga me tako ukliještilo da nisam mogao hodati. Vozio sam do Samobora u gotovo poluležećem stavu. Naravno, bilo je prekrasnih doživljaja, mogao bih ih pričati danima.
Sigurno je bilo i gafova?
Obožavam komunicirati s publikom dok vodim program, to mi je čak i draže nego stajati pred kamerom. Kad vodim program, u glavi imam osnovne podatke koje moram reći, zapamtim sve izvođače i skladatelje. Jednom sam tako vodio program i nisam se mogao sjetiti imena dirigenta. Izvukao sam se tako da sam rekao publici: “Ma svi ga znate, vi ćete mi reći tko je on...”. Dobio sam veliki pljesak.
Punih 13 godina vodili ste “Dobro jutro, Hrvatska”, najviše u paru sa Željkom Fattorini. Po čemu pamtite tu emisiju?
To je prava domaćinska emisija koji su mnogi ljudi voljeli gledati. Mi smo im bili kao članovi obitelji. Iz početka smo se mijenjali u parovima, a zadnjih 6-7 godina Žeža i ja smo se ustalili kao jedan od parova. Gledatelji su nas voljeli, često nam pisali i drago mi je što smo upravo mi bili ti koje su proglašavali omiljenim parom.
Posljednjih godina vaš glas često čujemo u sinkronizacijama.
Naravno, kada radite taj posao dulje vrijeme, nije vam teško nego vam je to zadovoljstvo. No, za svaku sinkronizaciju morate se pripremiti, zatim se stavljaju slušalice i sluša originalni narator. Svaki taj dokumentarac interpretira se na način kako je pisan tekst. Uvijek kažem da je dobar narator onaj kojeg ljudi ne uoče, nego ga doživljavaju kao dio dokumentarca. Narator ne treba glumiti ni čitati kao spiker, nego biti dio priče.
Možete li usporediti medije nekad i sad?
Sad je puno lakše raditi. Sjećam se kad se HTV preselio na Prisavlje, a tada su se dokumentarci još snimali na magnetofonsku vrpcu. Ušao sam u studio i čitao pedesetak minuta, bez ijedne pogreške. Ušao sam u režiju i tehničar je tek tada shvatio da nije obrisao glave na magnetoskopu i došlo je do šumova. Rekao mi je: “E, Drago, sada zapamti, uvijek prije snimanja ti počni čitati. Nakon desetak sekundi stani da tehničar presluša je li snimka dobra, a onda nastavi dalje”. Tehnika je danas napredovala, imamo i drukčiji stil vođenja. Je li to bolje ili gore, iskreno, ne znam.
Otac ste kćeri Ide i sina Dine, a imate i četvero unučadi. Kakav ste djed, jeste li popustljivi prema njima?
Imam dvoje unučadi od kćeri i dvoje od sina. Najmlađi unuk ima 3,5 godine i zove se Franko. Karla je krenula u prvi razred osnovne škole i jako se tome veseli. Od kćeri su Viktor, koji sad ide u drugi razred, i Klara, koja ide u treći. Nekako mi se čini da su svi potegnuli umjetničku crtu. Imaju veliku privilegiju da im je djed profesionalni pripovjedač bajki. Kad smo na moru, legnemo svi na krevet i ja im čitam bajke ujutro i navečer. Klara je već počela i sama interpretirati bajke.
Takvi se ne rađaju svaki dan.