Dubravko Majnarić je radijski veteran, čovjek nevjerojatno bogate karijere. Vanjski suradnik Radio Zagreba postao je 1960. godine, a ovaj diplomirani povjesničar cijelo je vrijeme čovjek u glazbi , i uz glazbu; bio je primjerice član orkestra Ive Robića na svirkama na terasi hotela Kvarner u Opatiji), tri je mandata bio umjetnički direktor nekadašnjeg „Jugotona“, današnje „Croatia Recordsu“, a 2003. godine u mirovinu je otišao s mjesta ravnatelja Koncertne dvorane „Lisinski“.
Taj istinski zaljubljenik u jazz vlasnik je i Porina za životno djelo, njegova autorska emisija „Zvjezdana prašina“ još je 2013. godine svečano proslavila tisućito emitiranje, a odavno je postala jedan od zaštitnih znakova“ Drugog programa Hrvatskog radija. „Zvjezdana prašina“ je cjelovečernja glazbeno-dokumentarna emisija, svojevrsna kombinacija živog radio programa i snimljenog dokumentarnog materijala, u kojoj sudjeluju zvijezde s područja glazbe, filma i mjuzikl.
Što ste prvo pomislili kada ste saznali da je „Zvjezdana prašina“ nominirana za Večernjakovu ružu?
Moram priznati da sam se iznenadio. Nisam to očekivao s obzirom na sadržaj moje emisije i njenu dugovječnost. nisam vjerovao da će uči u taj izbor među najpopularnije emisije. Naravno, i ugodno sam se iznenadio, jer očito još ima ljudi koji prepoznaju pravu kvalitetu.
Što je vama kao dugogodišnjem radijskom autoru najvažnije poručiti slušateljima?
Mislim da je to i tajna mog uspjeha! Uvijek mi je najvažnije kod čovjek koji me sluša pobuditi emociju, da se taj tko sluša naprosto prepusti glazbi i svim onim osjećajima koji izviru iz skladbe koja se emitira, dakle da ta glazba ne prolazi pored čovjeka kao glazbena kulisa. A emocije koje pobuđuje glazba koju puštam uvijek moraju biti pozitivne, da slušatelj osjeća nešto lijepo i da te osjećaje poveže s nečime što i sam proživljava u svom životu.
Pomno dakle pazite na glazbu koju puštate, filteri su strogi?
Vrlo sam selektivan. Pazim da svaka skladba koju pustim u emisiji ima onaj osnovni sadržaj koji zahtijeva struka, da bude kvalitetno snimljena, da je izvode prvoklasni glazbenici, a onda se na sve to nadoveže i moj zahtjev o izazivanju emocija. Najveći mi je kompliment kada mi netko od slušatelja kaže: „Slušao sam vas autu, došao na parking, ali nisam htio izaći iz auta“.
Kakva mora biti ta glazba koja će nas ostaviti sjediti u automobilu, jer činjenica je da je danas glazbu s radija svi manje više doživljavamo kao kulisu?
Mora biti kvalitetna. Danas se proizvode milijuni i milijuni minuta glazbe, ali je sve to više manje virtualno. To je glazba koja izaziva neka druga stanja, a ne ova o kojima ja govorim i koja želim pobuditi kod svojih slušatelja. Vrlo često kada slušam radio programe idem po skali i odmah osjetim gdje je glazba tek kulisa, samo elektronički bubanj i bas, samo da se nešto svira, a gdje je glazba koja ima sadržaj, koja je autorsko djelo koje će uvijek biti evergreen.
Veliki ste ljubitelj i poznavatelj jazza i on je važan dio „Zvjezdane prašine“. No, ja bih rekla da se ljudi dijele na one koji vole jazz i one koji ga ne podnose.
Ne samo da volim jazz nego sam iz jazza i potekao. Jazz je glazba koja zaista ima nešto što druge vrste glazbe nemaju, a to je jedinstvena emocija i ritam. Zato je i vole ljudi koji imaju dobar sluh i razvijenu kulturu slušanja. Naravno, jazz je glazba koja u čovjeku pobuđuje životnu radost i entuzijazam, budi optimistične misli. Naravno, ima i jazza koji je vrlo osebujan, emocionalan, čak i onog koji se svira na pogrebima, a koji objedinjuje cijelu tu kulturu bluesa koja pobuđuje druge osjećaje. No, ja ću uvijek reći kako je jazz fantastična vrsta glazbe, i da su svi vrsni glazbenici ujedno i vrsni jazz glazbenici.
Kada o tome razgovaramo sjetila sam se jednog koncerta Olivera Dragojevića u „Lisinskom“ uz jazz glazbenike i nove aranžmane dobro znanih hitova, u kojima su te pjesme dobile ne samo drugi zvuk nego i drugo značenje?
Oliver je počeo sa jazzom, i imao je glazbeno obrazovanje potrebno da bi se svirao jazz. I bio je dobar u tome. Primjerice ako analiziramo sadržaj mojih emisije ispada da je to većinom glazba 20. stoljeća, a oko 60 poto toga je glazba uz koju su se ljudi opuštali i zabavljali. Ta muzika 20. stoljeća je rasla na klasičnim temeljima, pa tako i danas u romantičnoj jazz glazbi jasno čujete utjecaj Schumanna, kao i i svih ostalih romantičara iz klasične glazbe.
Da nas netko pita ono najteže pitanje, vaša najdraža kompozicija, što biste odgovorili?
Ona koju sam stavio za špicu emisije, a to je „Stardust“ („Zvjezdana prašina“, kompozicija Hoagyja Carmichaela. On ju je skladao kao instrumentalnu kompoziciju, kojoj je kasnije dodan i sadržajan tekst. Njena posebnost je prekrasan uvod koji se relativno slabo svira, snimio ga je primjerice Prohaska na svojoj solističkoj ploči, a baš taj uvod je toliko dobar da je trebalo ljudima pokazati da ta kompozicija može funkcionirati samo na uvodu. Carmichael je inače i poznati američki glumac, glumio je u mnogim filmovima, ne samo glazbenim, a bio je i odličan pijanist. Sve su njegove kompozicije harmonijski vrlo interesantne, a po meni harmonija je strašno važna u glazbi. Skladba koja nije harmonijski bogata, koja nema dobro orkestraciju je dosadna za slušanje i , obično propadne i dosadna je za slušanje. Glavna značajka dobre kompozicije je lijepa melodija i bogata harmonija.
I te skladbe postaju vječne?
Da to je zakon!
VIDEO Antonia Ćosić nominirana je za Večernjakovu ružu u kategoriji Novo lice: "Naše emisije idu kasno uživo, sva sreća da postoji jedan izum koji se zove - kava!"
Gospon Majnarić - pravi glazbeni znalac.