Rijetko je kada neki novinski tekst izazvao takvu promjenu kao uradak Jodi Kantor i Megan Twohey, čija je urednica bila Rebecca Corbett, objavljen u The New York Timesu 5. listopada 2017. godine. Radilo se, naravno, o seksualnim prijestupima tada najvažnijeg hollywoodskog producenta Harveya Weinsteina. I na stranicama ovih novina izašli su brojni tekstovi o tom događaju kao i o kasnijem formiranju neslužbenog pokreta #MeToo kojim se tražila istraga i kažnjavanje takvih prijestupa koji su se nakon objave o Weinsteinu još činili endemičnima. Treba jasno naglasiti da udariti Harveyja Weinsteina u tom trenutku, kada on ima svoj potpis na nebrojeno Oscara za filmove proizašle iz njegove produkcije Miramax te zahvaljujući tome ima nevjerojatan utjecaj u društvu i politici, traži posebnu vrstu hrabrosti. Ne samo od dviju novinarki nego i od njihovih urednika i izdavača.
“Ona je rekla” film je snimljen po istoimenoj knjizi spomenutih dviju novinarki o istrazi koju su poduzele da bi došle do dokaza kako je nakon seksualnih prijestupa ne samo prema glumicama, i onima u usponu i poznatima, Weinstein sve vješto zataškavao isplaćujući pozamašne svote za nagodbe uz uvjet da se potpiše ugovor o neobjavljivanju. Mora se reći da je film i na nas koji smo o slučaju pročitali vjerojatno više od prosječnog konzumenta vijesti ostavio poseban dojam. Jer, iako je ono što se opisuje šokantno samo po sebi, događaji posloženi u nešto više od dva sata filma daju jednu novu dimenziju koja dodatno pridonosi jezovitosti cijelog slučaja.
Film “Ona je rekla”, koji je režirala njemačka redateljica Maria Schrader, nije dobio najviše ocjene publike i kritičara, no jasno je zbog čega je tako. Schrader je odlučila točno slijediti tijek istrage, izbjegavši uopće i prikazati Weinsteinov lik gledatelju, iako se on sam u jednoj situaciji čak i pojavljuje u redakciji The New York Timesa. Intrigantna odluka jer time je nekada veliki producent, koji je zbog svojih nedjela osuđen na 23 godine zatvora, a neka suđenja još traju, time je dodatno degradiran na praktički svakoj ljudskoj razini. Gledajući sve što je činio nizu žena, na kraju su protiv njega prijavu podnijele njih 82, učiniti tako nešto sasvim je opravdano, film koji u kina dolazi ovog tjedna to pokazuje na adekvatan način, bez inzistiranja na scenama seksualnog nasilja, fokusirajući se na emotivne iskaze žene koje je napastovao, neke od njih kasnije i proganjao. Hrabre odluke produkcije i redateljice Schrader dale su dobar rezultat pa je iskazano i poštovanje ženama koje su konačno smogle snage uprijeti prstom u jednog od najvećih moćnika koje je Hollywood poznavao cijele svoje povijesti – Ashley Judd, Rose McGowan, kasnije i Gwyneth Paltrow, ali i one daleko manje poznate koje su time imale znatno više na kocki poput Rowene Chiu, Laure Madden, Zelde Perkins. U filmu se pojavljuje i sama Ashley Judd, očito motivirana time što joj je Weinstein uništio karijeru koja je u jednom trenutku doista obećavala. No zbog susreta s njim i odbijanja to joj je oduzeto. A to je malo u odnosu na ono što su izgubile sve žene koje su Weinsteina optužile, a to su spokoj, čast, istina, jer, primjerice, Rowena Chiu tajila je od supruga da ju je Weinstein pokušao silovati, Laura Madden od obitelji je krila da je već kao mlada imala problema s producentom, Zelda Perkins odoljela je, ali nakon što je konačno odlučila okrenuti mu leđa više nikada nije radila na filmu. Ovaj film izuzetno je važan kao nastavak članka i svih drugih tekstova o slučaju pa onda i knjige. Osobito je važan zbog novinarstva koje, unatoč tome što je pokrenulo nekoliko globalnih pokreta, među njima i #MeToo, i dalje nije na nekadašnjim razinama. Izgleda da američko društvo to primjećuje pa sada, nakon odličnog “The Posta”, u nas prevedenog kao “Novine”, imamo i “Ona je rekla”. Ekipa filma je donijela jasnu odluku kako je potrebno do u tančine prikazati što je sve potrebno za stvaranje jedne ovakve priče koja može zatresti i hollywoodsku tvornicu snova, pa i cijeli svijet.
A to je prije svega integritet, vjerodostojnost, upornost, kvalitetni i ustrajni urednici u koje se novinar može pouzdati, volja izdavača da takvo novinarstvo i plati. Ne mislimo tu samo na plaće dviju novinarki o kojima, uostalom, i nema govora u filmu, već na činjenicu da su u istraživanju imale praktički otvorene ruke što se tiče troškova te su ih urednici poticali na poduža putovanja kako bi pronašle izvore i svjedoke kako bi se potvrdila cijela priča. Letjele su Kantor i Twohey i na drugi kraj Amerike i u Veliku Britaniju, vraćale se koji put i praznih ruku, da bi na kraju ipak kompletirale cijelu priču. Dobro novinarstvo nije jeftino, dapače, vrlo je skupo, no teško se današnji tradicionalni mediji kakav je The New York Times mogu održati bez njega. To se od takvih medija očekuje i zbog toga su ih čitatelji i dalje voljni plaćati. Početak priče također je vrlo intrigantan jer u cijelu aferu s napastovanjima ulazi se preko Donalda Trumpa i optužbi koje su i prema njemu svojedobno sijevale. Nije se propustilo prikazati ni s čime se novinar može suočiti u istraživanju takvih ljudi, to su njihovi fanovi i sljedbenici. – Silovat ću te, ubiti i onda ću tvoje tijelo baciti u rijeku – bio je glas preko telefona koji je novinarki Twohey priopćio kako zamišlja njezinu sudbinu. I to dok je bila u visokom stadiju trudnoće. A film izlazi upravo u doba američkih međuizbora na kojima je upravo Trump očekivao otvaranje puta prema još jednom izboru u Bijelu kuću. Razočaranje što se nakon tih napisa Megan Twohey nije dogodilo baš ništa nije pokolebalo novinarke i njihove urednike da se prihvate ponašanja u medijskom svijetu možda i utjecajnijeg lika što je Harvey Weinstein. Svjetlo u tom mraku bilo je otpuštanje Billa O’Reillyja, voditelja na Fox Newsu gdje je javno napadao Twohey zbog pisanja o Trumpu, a onda je prisiljen i sam otići zbog sličnih optužbi. – Ipak se može, bio je zaključak novinarki i njihovih urednika. I u tome su imale potrebnu podršku bez koje realizacija te priče ne bi bila moguća. Andre Bragher izvrsno tumači izvršnog urednika The New York Timesa Deana Baqueta. Inače je Baquet prva tamnoputa osoba koja je dobila posao te razine u nekom američkom tiskanom mediju. Bragher ga točno prikazuje kao iskusnog novinara, Baquet dijeli i Pulitzera za priču o korupciji u čikaškoj gradskoj skupštini, a imao je dodira i s ljudima poput Trumpa ili Weinsteina.
Tako će u jednom trenutku upozoriti: “Bolje je da imate kompletnu priču, napast će vas, i to neće biti lijepo.” Kolika je moć Harveya Weinsteina bila u tom trenutku svjedoči i činjenica da je paralelno s novinarkama The New York Timesa na istoj priči radio i Ronan Farrow, sin Mije Farrow, za časopis New Yorker. Kada novinar dozna da konkurencija ima slične informacije, počinje utrka s vremenom u kojoj se lako griješi. No ovdje se dogodilo da takve utrke nije bilo jer je novinarkama New York Timesa i njihovim urednicima Weinsteinov odvjetnik priopćio da U New Yorkeru više nema nikakve priče, htijući im poručiti: mi to doista možemo spriječiti. Kao što su mogli kada su glasovi glumica Judd ili McGowan bili izolirani i uspješno proglašeni nevažnima te se protiv Weinsteina nije poduzimalo ništa. Čak i kada bi sve istraživala policija kao što je to bio slučaj 2015. godine. U uređenim državama, a bez obzira na sve svoje manjkavosti, Sjedinjene Države to ipak jesu, za optužbe takve vrste, pogotovo protiv ljudi na pozicijama, morate imati čvrste dokaze, jasnu i nedvosmislenu javnu potvrdu onih za koje se zna da je mogu dati. Inače priču nemate te ste u opasnosti da postupno narušite vjerodostojnost svojeg medija.
A u osnovi svaki medij prodaje jedino to, vjerodostojnost. Tako su se dvije novinarke susrele i s novim problemom, a to je oklijevanje nekoliko žena za koje su nepobitno utvrdile kako ih je Weinstein napastovao, no bez obzira na konfrontiranje s tom činjenicom, nijedna nije javno to htjela priznati. A radilo se o doista jezivim i odvratnim pričama koje bi se gotovo ponavljale od žene do žene, pa bi čak i mjesto zločina bilo isto, primjerice, hotel Peninsula. – Sjedio bi na kauču, razgovarali bismo. Odjednom bi on bio bez odjeće i tražio bi da ga izmasiram. Nije mi bilo jasno, no rekao je da je to uobičajeno i nema nikakvih problema – uobičajeno je svjedočenje žena koje je Weinstein napastovao. Mlađe, pogotovo strane glumice u usponu, mislile bi da je to u Hollywoodu normalno jer to je ionako uvrnut svijet sa svojim pravilima! Neke, poput Laure Madden, imale su iskustva koja se ni u kojem scenariju ne bi mogle svrstati pod normalna. – Radila sam neko vrijeme za njega, sve je bilo sjajno, zabavljali smo se radeći. A onda smo se našli u njegovoj sobi, odjednom je bio gol i tražio da se skinem. Skinula sam se, a on je stao iznad mene i počeo masturbirati. Nekako sam se otrgnula i sakrila se u kupaonicu, ali i dalje sam slušala kako masturbira u sobi. Uspjela sam nekako doći do odjeće i pobjeći iz sobe – svjedočila je. Madden nikada nije potpisala nikakav dokument o tajnosti, a nakon početnog odbijanja da istupi, odlučila je to učiniti nakon poziva Weinsteinove suradnice koju je znala iz tog doba u kojem se od nje tražilo da i šuti na upite “novinarskih žohara”, kako se ta suradnica bila izrazila.
– Svakoga bi uspio dovesti u svoju sobu jer im je trebao posao ili su htjeli da se snimi njihov scenarij, a on bi vam ponudio da nešto napravite, otvorio bi vam mogućnost. I onda kao da je prešutno postojala transakcija koja se mora dogoditi – kazivala je Madden. Koliki je strah bio zbog Harveya Weinsteina, svjedoči i činjenica da Laura Madden nije željela javno svjedočiti o tome što je doživjela iako nije bilo dokumenta koji bi je obvezivao da to ne čini, što je bilo uobičajeno za sve producentove žrtve. Tek je na nagovor kćeri, i to u trenucima kada se pripremala na operaciju tumora dojke, odlučila da treba istupiti. U tom trenutku novinarke su već imale jednu potvrdu, Ashley Judd, te su priču mogle objaviti. Ne, primjerice, Rose McGowan ili Gwyneth Paltrow koje su također iskusile kakav je Weinstein zapravo. McGowan je natjerao na oralni seks lažno je navodeći na pomisao da će u njegovoj sobi razgovarati o njezinoj karijeri. Isplatili su joj 100.000 dolara da šuti, kasnije još milijun. Paltrow je prošla uobičajenu scenu s masiranjem koje je odbila te je iskusila nevjerojatan nekontrolirani producentov bijes. Njezin tadašnji dečko Brad Pitt zaprijetio mu je da će ga ubiti ako ikada više pokuša tako nešto. Ništa čudno što je Pitt jedan od izvršnih producenata filma. Trebalo je proći još 25 godina da se Weinsteinu zbog takvih stvari nešto konačno i dogodi.
Najglasnija u optužbama protiv Weinsteina svakako je Ashley Judd koja je također prošla scenarij s masažom i tuširanjem. Nakon toga odbijana je u nizu filmskih projekata, a u vrijeme izlaska cijele priče u javnost losangeleski sud odbio je njezinu tužbu za seksualno uznemiravanje. Priča The New York Timesa bila je za nju prilika da dokaže svoju istinu. Ipak, u ovakvim pričama potrebno je imati i čovjeka koji iznutra može posvjedočiti. Naime, u početku novinarke nisu imale informacija o nagodbama i na njima temeljenim isplatama, a pogotovo ne koliko je tih isplata bilo. Sve dok nisu pronašle kredibilan izvor, a to je Irwin Reiter koji je godinama vodio računovodstvo Weinsteinove tvrtke pa je bio upućen u sve to. Sumnjajući da će nešto od toga biti, jer su pretpostavljale da netko na tom položaju mora biti čovjek od visokog povjerenja, ipak su odlučile kontaktirati Reitera.
Naime, u razgovoru s jednim od bivših Weinsteinovih direktora bljesnula je jedna rečenica: Irwin Reiter mrzi Harveya Weinsteina. Poruka po poruka, sastanak po sastanak, Reiter se uvjerio da Twohey i Kantor imaju priču koja konačno može dovesti pravdu na Weinsteinov prag te je pristao potvrditi da je bilo takvih isplata, a dao je i jedan od ključnih dokaza, a to je jedno od pisama koje je uprava dobila od napadnute žene u kojem se podrobno opisuje što Weinstein radi te je novinarke uputio na tri žrtve kojima je bio isplatio. Nakon tog pisma Weinsteinu se, dakako, nije dogodilo ništa, no godinama kasnije bit će to jedan od temelja priče koja će ga na kraju srušiti te potaknuti pokret usmjeren prema zaustavljanju nasilja prema ženama u svijetu, #MeToo.
– Bio je patološki ovisan o osvajanju žena. Uvijek sam uspijevala reći ne. Na putovanjima u Pariz i Rim samo bi dijelio gotovinu, što je zapravo bio krvavi novac. Vraćala si se kući s putovanja s njim s čudnim osjećajem krivnje i olakšanjem što si preživjela – u jednom je intervjuu kazala Zelda Perkins. Možda je od samih zločina monstruozniji cijeli sustav koji je Weinstein postavio kako bi zataškao svoja nedjela. – Pretpostavite da će Weinstein pribjegavati svim očajničkim taktikama. Pratit će vas, ponašajte se kao da se svaki razgovor snima – bio je savjet urednika Deana Baqueta novinarkama. A kada se priča počela približavati kraju, The New York Times upoznao se sa službenim Weinsteinovim metodama. – Imate pet različitih odvjetnika koji nam se obraćaju. Ne razgovaramo s pet različitih odvjetnika. Sredite svoje ljude i javite nam se sa svojim odgovorom – obratio se Baquet Weinsteinu nakon još jednog pokušaja da se od njega dobije izjava ili komentar na optužbe. Zapravo se ne zna što je strašnije, Weinsteinova nedjela ili ponašanje njegovih odvjetnika kako bi ga zaštitili. Ili što ga je zastupala odvjetnica Lisa Bloom, kćer Glorije Allred koja je pravnu karijeru ostvarila upravo na obrani prava žena. Izvući potvrdu da je slučajeva bilo osam do 12 bilo je pravo umijeće iako ih je ukupno bilo višestruko više. Ovaj film podjednako govori o novinarstvu koliko i o Weinsteinu, a u ulogama dviju novinarki odlične su Carey Mulligan i Zoe Kazan.
Nestašni Vinski Kamen,sve ih je kresnuo