Poznato je da domaća “čistunska” rokerska publika, a i neki glazbenici kojima su “odvrnute” električne gitare jedini priznati oblik rocka, preziru svjetske pop-zvijezde. Pogotovo ako su uspješne. Nemali broj puta susreli smo se s mišljenjima da su Lady Gaga, Beyoncé, Alicia Keys, Pink i ostale koje su nastupale kod nas – “ljiga”. Začudo, upravo su one dale neke od najboljih suvremenih nastupa kad su dolazile na vrhuncu karijere, ali niti to, kao niti zanimljivi albumi, nisu smanjili sumnjičavost pravovjernih koji te koncerte nisu niti vidjeli, a albume nisu preslušali. Sve je, manje-više, ostalo na videospotovima, koji su ipak programirani marketinški proizvod. Ako bismo nekoga od spomenutih suočili s Taylor Swift, najuspješnijom američkom, prvo country, a onda i pop-zvijezdom zadnjih godina, mišljenje bi vjerojatno bilo još i gore.
Swift je već dulje vrijeme među najkomercijalnijim američkim imenima s milijunskim zaradama, lani je objavila album “Lover”, ali je vrijeme korone i izostanka turneje iskoristila za ekspresno dovršen album “Folklore” koji je već pobrao panegirike kao njezin najviše intimistički album kojim radikalno mijenja putanju karijere. Dugo vremena Swift je bila smatrana ljepuškastom pop-starletom čiji su koncerti bili skockani kao nastavak najvećih produkcija Madonne i sličnih imena, pomalo generički osmišljeni i vrhunski dizajnirani nastupi za masovnu publiku. No, pored svih tih komercijalnih atribucija i ona i sve nabrojene prije svega su talentirane pjevačice i autorice koje nisu slučajno dospjele tu gdje jesu. Kao primjeri vrhunskog profesionalizma ne samo da su ispekle zanat na najvećim pozornicama i u tonskim studijima, nego su i sposobne za žanrovske izmjene koje pokazuju snalaženje u daleko širem prostoru nego što bi to površinski imidž pop-starleta dao naslutiti skepticima.
Teško da postoji bolji primjer od albuma “Folklore” (Universal Croatia) Taylor Swift, prekrasne ploče za koju bi, da ne znate da ju potpisuje Swift, pomislili da je proizvod neke osvjedočene kantautorske princeze poput Suzanne Vega ili Lane Del Rey. No, zapravo je samo riječ o sjajnoj intimističkoj, ali i prohodnoj i sasvim razumljivoj pop-ploči sa 16 pjesama koja u nešto više od sat vremena i onima nesklonima ovoj glazbenici vrlo lako može dokazati gornje tvrdnje o nerazumijevanju naizgled banalnih pop-zvijezda iza kojih prije svega stoji dobra glazba, ma kojeg žanra. Taj žanr vrlo je lako moguće promijeniti u nekoliko poteza, jer dobra pjesma uvijek ostaje dobra pjesma, pogotovo uz malu pomoć cijenjenih prijatelja, producenata, aranžera i koautora koji ni u snu ne bi odbili rad na ovakvom projektu. Zato je u ovoj priči bitan Jack Antonoff, suradnik nekih od najuspješnijih ženskih imena zadnjih godina, pa je kao producent radio na albumima “Norman Fucking Rockwell” Lane Del Ray, “Melodrama” Lorde, a sada i na “Folklore” Taylor Swift. Dodamo li da na albumu “Folklore” kao glavni suradnik pojavljuje Aaron Dessner iz kod nas obožavanih The National, s kojim je Swift napisala nove pjesme i izmjestila se na teren indie-popa, dok se u duetu “Exile” pojavljuje Justin Vernon (Bon Iver), jasna je i muka pravovjerne alternative koja bi sličan pothvat kod nas smjesta proglasila izdajom i “prodajom”. Jer, Taylor Swift do jučer je smatrana ljepuškastom lutkicom i starletom, a sada se svi natječu u komplimentima. Jer, domaće tržište ne trpi ovakve pomake, a i publika ponajboljih domaćih ženskih izvođača mjeri se stotinama, a ne tisućama poklonika. U SAD-u ili Velikoj Britaniji situacija je drukčija, pa je i maloljetna Billie Eilish s ambicioznim prvim albumom prodanim u milijunskim brojkama već ove godine osvojila pet nagrada Grammy u glavnim kategorijama.
Slično sljedeće godine vjerojatno čeka Taylor Swift za “Folklore”. Paradoksalno je da će i u ovakvom ambicioznom izdanju Swift kod nas imati veći uspjeh nego domaće kantautorice kojih imamo u povelikom broju, kao što su i The National na našem tržištu “veći” od mnogih boljih domaćih bendova, koji nikada neće postati zvijezde poput njih i, naravno, nje. Dok je izlazilo domaće izdanje američkog časopisa Rolling Stone, sjećam se kako sam predlagao da se na naslovnu stranicu nakon Gorana Bregovića – u istom, najprodavanijem broju imao sam intervjue s njim i Tončijem Huljićem – stavi Jelena Rozga. Ultrakomercijalno domaće ime koje je kod nas medijski bilo primjerom masovne obljubljenosti poput Swift u Americi koja je redovito krasila naslovnice tamošnjeg Rolling Stonea. Rozga nikada nije došla na naslovnicu, a mogla je to biti provokativna priča, ali je i glavni urednik znao da bi to izazvalo salve neodobravanja tradicionalne publike. Koja je kod nas, ipak, sasvim drukčija od one u Americi. Ne treba sumnjati da će Swift uskoro opet osvanuti u Rolling Stoneu, a domaćeg Rolling Stonea odavno nema jer se nije dovoljno prodavao. A mogao je.
