Let3, Jura Stublić i Film, Majke, Kojoti, Jonathan, Savršeni Marginalci i bend bez kojeg ovakav tulum ne ide – Pips, Chips & Videoclips. S njihovim frontmenom Dubravkom Ivanišem Ripperom uvijek je zanimljivo razmijeniti barem nekoliko pitanja i odgovora.
Pa izgleda da opet imamo rokerski tulum s Brundanjem, podsjeća na nekadašnji Zagreb gori. Ali, to je samo jednom u godini, ne možemo imati više ovakvih rock-masovki?
Ne sjećam se da smo u ta davna rock-vremena imali puno više masovki. O. K., bio je Zagreb gori sredinom i Fiju briju koncem godine. I sve to je, gledajući ovako s distance, zapravo kratko trajalo. Ostala je mitomanija na najjače. Danas je ova spika – pivski sponzori su nakon korone izašli iz rokenrol igre solo gigova, više su zainteresirani za cjelodnevna događanja u vlastitom aranžmanu. Medvedgrad pivovara ima i adekvatan prostor i infrastrukturu i odličan line up izvođača, dakle sve potrebno za stjecanje renomea i tradicije pravog festivalskog događanja.
Stigao je nakon deset godina novi album, koji je sada već i apsolviran. Jeste li zahvatili onu publiku koju ste tražili, opet je tu novi izričaj?
Mi se nonstop mijenjamo, popi..io bih da je drukčije. Ipak, sve je to isti kod, isti metajezik, teško je od njega pobjeći. Tako smo i stekli solidan i vrlo fleksibilan krug ljudi koje promjena veseli, koji nisu zadrti, nisu rigidni, otvoreni su za novo, što je za sredovječnu publiku neočekivano. Da, baš kako smo mi katkad neočekivani auditoriju, logično je da nas pohodi neočekivana publika! (smijeh)
Album se reklamirao tako i da je na svim streamerima. Mislim da je odlično što shvaćate da ako niste tamo, onda danas kao i da niste. Koje su razlike u odnosu na klasične nosače, je li kvaliteta dobra, jeste li zadovoljni rezultatom, brojem preslušavanja?
Možemo kazati da su streameri danas sveto pismo posla. Do te granice da se pjesme masteriraju specijalno za njih. Jesam li zadovoljan brojkama? Nisam, uvijek može bolje. Ali za neki napredak neophodno je prihvatiti činjenicu da se sve vrlo brzo odvija, mijenja i zahtijeva neprestano učenje.
Prve su svirke bile u Saxu, to je i neko mjesto koje se prirodno nameće, nastavili ste po Hrvatskoj, je li negdje bilo iznenađenja od publike, nečega što niste očekivali? Gdje je bilo najbolje? Pitamo jer je ovo neko doba u kojem je saturacija maksimalna svim sadržajima, pa i glazbom.
U Saxu je naše stado, taman da smo rokali i svih sedam dana. Oni su baždareni na nas i mi na njih. Ali zanimljivo je bilo izvan Zagreba, recimo Rijeka, Varaždin i Split, gdje smo također odlučili počinjati kompletnom “Vesnom”. I da, tako je to kada nešto gradiš polako, natenane i godinama, onda dođe ekipa koja nam vjeruje, opušteni su i željni drukčijeg. Mislim, fućkaš sve ovo ako te više ništa ne može iscimati, pomaknuti iz ležišta.
VEZANI ČLANCI:
Da je u prošlosti bila ovakva superizborna godina, rock bi igrao veliku ulogu, kao tamo prije 2000., recimo. Ima li danas takvog potencijala u rocku, pa i kulturi općenito, ili su oni koji bi na to reagirali otišli, a oni koji tek počinju glasati više trzaju na trap i slične stvari? Čini se da se ljudi danas oko glazbe više svađaju nego što je vide kao neki katalizator.
Ne pratim političke kampanje niti sam upućen tko gdje svira, ali nekako mi je sumnjivo da bi sad odjednom bili dominantni trap-dečki, sklon sam razmišljanju da je na predizbornim skupovima uvijek jedno te isto seljaštvo. A što se tiče šarf rasprava o mjuzi, toga je uvijek bilo i bit će, samo što je sada preko socki sve što kažeš na razglasu od milijun megatona, s naglaskom na površno kritizerstvo i vrijeđanje. Što je razglas bučniji, to ih manje slušam i čujem.
Kako komentirate Baby Lasagnu, pa i popularnost Eurovizije, koja je sve veća, a kvaliteta ta koja jest?
Simpa dečko, nikad mu nisam čuo pjesmu, kao ni prošlogodišnjeg favorita. Kako mi je to uspjelo, pitaju me mnogi i drže taj pothvat potpuno nemogućim. Pritom ništa ne dociram, eurovizijska trash-poetika masi je privlačna jer je muzika u tom periodu godine svačije dobro, trijebimo si buhe po toj temi i chillamo od ratova i pandemija, a usput i navijački zbijamo redove na nacionalnoj ravni. Super, ali uopće me ne zanima, možda baš zato.
Tko su politički favoriti u bendu i kod Rippera? Ili politiku ne doživljavate?
Puno mi je interesantnije slobodno vrijeme okupirati transferom lijevog beka iz Gane ili stoperom iz francuske druge lige. Tu sam ekspert, o ovome što me pitate nemam blagog pojma.
Imamo konačno pune Arene, no domaći izvođači ipak ih rjeđe pune. Što nedostaje u paketu koji se nudi s naše scene? Ne čini se nekako da ima svježine i nekakvih novih lica.
Teško je iz arenske perspektive gledati na nova lica i trendove. Arena je sve ono što nešto novo i drukčije sigurno nije. Arena je igranje na ziher, ona je statement nečije karijere i zabijanje kolca na vrh Himalaje. Afirmacija i perspektive uvijek kreću iz podruma, tamo ništa ne fali, tamo se nitko ne žali. Ono što nedostaje i ubuduće će još i više nedostajati su prostori srednjeg formata, za od 1500 do 5000 tijela. Samim time nedostaje i nedostajat će ponuda zaista uzbudljivih i itekako živih izvođača, globalnih, ali i naših. Preciznije, ti će se šampioni seliti u alternativne prostore, ma uvijek ćemo se svi mi pokriti dekicom taman koliko nam treba. Pipsi već ove godine imaju problem jer zbog rekonstrukcije velikog Doma sportova neće raditi ni mala dvorana, govorimo o Zagrebu. U ostatku Hrvatske u 80% mjesta ljudi nikada nisu kupili kartu za koncert, uopće nemaju naviku, ponuda je isključivo besplatnih evenata na mjesnim trgovima. Uz obaveznu tombolu. I u redu je, ali ponavljam, postoji ogroman zrakopraz između mjesnog trga i Arene, upravo u njemu odvija se život, odnosno zrcali kultura nekog podneblja.
FOTO Kate Middleton pojavila se u javnosti prvi put nakon dijagnoze! Izgledala je zamišljeno
Treba li pet Arena Aleksandre Prijović jednostavno tumačiti kao zakon ponude i potražnje umjesto kao društveni problem, ali i s obzirom na to da mi možda nemamo sličan proizvod?
Da, vrlo je jednostavno, tržište sve diktira i nacionalnost ga malo zanima. Ali tumačiti Priju kao društveni problem... Mislim da je upravo zaprepaštenost oko njezina kvazifenomena pravi društveni problem. Inzistiranje na konstantnom bavljenju nebitnim baš je perverzno.
Bare je Arenu ipak napunio i bio je to sjajan koncert. Mogu li je napuniti i Pipsi (mi mislimo da mogu)? Publika jest važna, ali znači li pun prostor, pa makar bila u pitanju i Arena, doista toliko?
Sjetimo se, Bare je prethodno imao bukiranu Cibonu. Onda je očito fino krenulo s prodajom, veliki Dom sportova nije bio opcija, kažem, od potresa ima crvenu naljepnicu te čeka rekonstrukciju i jedino im je preostalo preseljenje u Arenu. Dečki su riskirali i pobijedili. Bravo, Bare! Osobno, samo sam jednom bio u Areni, davno, na Cirque du Soleil. Ne šmeka mi taj venue, evo ne idemo ni na Nicka Cavea tamo jer nam je to bezveze. Pipsi zasad nisu za Arenu, a hoće li nekad biti, to ćemo vidjeti. I mi volimo pikati zastavice po vrhovima obližnjih brežuljaka.
Kao što smo rekli, superizborna je godina, kako vidite ovu današnju Hrvatsku i Zagreb, ipak su Pipsi prije svega simbol Zagreba?
Ovo je naš grad, ovo je naša zemlja, biflam si svakodnevno u bradu kao pokvareni robot iz perspektive pacijenta koji pati od stockholmskog sindroma. A ne liječim se, dapače odbijam terapiju. (smijeh)
Dinamo je uvijek Dinamo, himnu smo ranije apsolvirali, ali stadion je i dalje taj stadion i ne vidi se da će se išta promijeniti. A da se vratite nogometu pa napravite pjesmu koja će potaknuti klub i Grad da riješe više to ruglo?
Hah, nemojte se zezati, vi fakat vjerujete u Djeda Mraza! Ne, pjesme ne mijenjaju svijet, pogotovo ne na brzinu. Grad je desetljećima devastiran korupcijom. Zamislite samo što mora biti u pozadini odluke da se dosad ne izgradi stadion, projekt koji je svugdje komercijalan, donosi novac i vraća uloženo dosta brzo. Kakvi to kreteni moraju biti u pozadini priče? Jedno vrijeme igrači europskih momčadi na Maksimiru bi fotkali tribine i slali familijama kao da su u epicentru Jurskog parka sovjetskog kamarad-socijalizma. Jedan zagrebački izborni ciklus, pa ni dva neće promijeniti ništa bitno. Jer umijeće upravljanja je znanost, a čestitost obavljanja javnih poslova pitanje odgoja generacijama. Riječ je o procesima. A to što mi nemamo vremena čekati dovijeka, e, to je sasvim naš problem.
Čitam da će i kći Lucija maminim i tatinim stopama. Što kažete na to, zadovoljni ili ne?
Roditelji nisu promatrači, zadovoljni ili manje zadovoljni, kao kad gledamo tekmu na telki pa zavaljeni u foteljama komentiramo: “E, mi bismo to, kćeri, ovako i onako, a ti kak hoćeš!” (smijeh) Uglavnom, ne vjerujem u slučajnosti, sve ima svoj povod, razlog i progres, a djeca će biti bolja od nas i tako treba biti.
Svi smo već pomalo u nekim godinama, hoće li glazba u Hrvatskoj moći i dalje jamčiti kvalitetan život, i za vas i općenito?
Neobično sam zahvalan, a istovremeno i proklinjem svaki dan proveden u muzici. Stvarno, 35 godina profi karijere značajna je šnita života. Da sutra zaključamo butigu, mogao bih samo parafrazirati Mikea iz “Breaking Bada”: “Hvala svima, odlično je bilo, i daj bože da se više nikad ne vidimo!” (smijeh)
VIDEO: Posljednji ispraćaj glumca Duška Valentića
