Odrastao je na zagrebačkom asfaltu, no prije desetak godina gradsku je vrevu zamijenio seoskom idilom. Sada živi, reklo bi se, kao u ruskom romanu, na imanju u blizini Siska, sa suprugom, dva konja, tri psa i četiri mačka. HNK-ov glumac, avanturist i putopisac Dušan Bućan netipična je pojava na hrvatskom glumištu. Opušten je, zabavan i duhovit pa kada s njim razgovarate imate filing kao da ste nakon dugo vremena sreli nekog frenda s kvarta pa sada nadoknađujete šprehu.
Inače, Bućana nije lako uhvatiti jer u Zagreb dolazi samo kada mora zbog predstava, proba, snimanja ili neke druge obaveze. Jedan takav je i dan našeg susreta kada navečer igra Franju Šafraneka u HNK-ovom hitu "Tko pjeva, zlo ne misli". Također, mnogi su uočili Bućanovu nevjerojatnu fizičku sličnost s Antom Gotovinom pa se pitaju zbog čega nije tumačio glavnu ulogu u "Generalu"
- To pitajte Antuna Vrdoljaka. Bio sam na audiciji, zagrlio me i rekao, čut ćemo se, no prošlo je od toga nekoliko godina, nismo se čuli - smije se Bućan. Što je stariji, priznaje mi, najradije uživa u miru i tišini pa većinu vremena provodi u svojoj već spomenutoj seoskoj idili u netaknutoj prirodi šezdesetak kilometara od Zagreba u seocetu Golinja, nedaleko od Gline.
- Navikao sam se na takav ritam. U početku mi je bio naporno dok se nisam ušemio. Znao sam doći kući s predstave u jedan, a već bih se sutra morao dići u šest, sedam ujutro jer je trebalo napraviti nešto na farmi. I sada mi zna biti naporno, no ljubav prema životu na selu još uvijek je jača od svega, a gdje ima volje, ima i načina - priča mi Bućan. Imanje na kojem stanuje naslijedio je od djeda, a ondje kao dijete i tinejdžer provodio praznike. Kada se odlučio odseliti, svi su, kaže, mislili da će ga to držati godinu, dvije te da će se vratiti u grad.
- Kao dvadesetogodišnjak se nisam baš vidio kako živim na selu, htio sam bauljati po gradu, no okidač mi je bilo putovanje na Aljasku. Nakon toga, nisam bio isti. Doživio sam tamo toliku dozu adrenalina da kad sam se vratio, nisam mogao pričati ni o čemu osim o tome. Toliko mi se tamo svidjelo da sam se htio vratiti i ostati živjeti na Aljasci, raditi na ribarskim brodovima ili položiti za pilota poštanskih aviona. To je ludi adrenalin. Na Aljasci sam se osjećao živim i sada stalno ganjam taj osjećaj - kaže. Kod Aljaske ga je, nastavlja, privuklo to što se cijelo vrijeme osjećao kao da je u životnoj opasnosti.
- Sve u prirodi oko tebe gleda kako bi te pojelo, ubilo, surova je to okolina pa cijelo vrijeme moraš razmišljati nekoliko koraka unaprijed da možeš funkcionirati normalno, a to je ono što mene pali. Nakon toga sam sve više počeo tražiti nešto što bi mi donijelo tu vrstu adrenalina, osjećaja da živim, postojim, a život na selu mi donekle to donosi jer sam morao naučiti i svladati puno stvari, planirati unaprijed, boraviti sam, rješavati probleme - ističe. Isprva, kada se tek preselio, najteže su mu padale neprestane vožnje na relaciji Zagreb - Golinja.
- Do tad sam živio lagodnije, svaki dan jedna obaveza, a morao sam se dovesti do toga da u jednom danu obavim što je više moguće toga, morao sam se organizirati, hraniti životinje - pripovijeda. Otkako je snimio HRT-ov serijal "Konjima do Crnog mora"; zaljubio se u formu putopisa i dokumentaraca pa sad razvija nekoliko sličnih projekata.
- Kada sam se počeo baviti glumom, nisam mislio da ću se ikada baviti dokumentarcem, ali sada me to privlači. Afrika mi je interesantna, volio bih se tamo ponovno vratiti. Ili možda Južna Amerika. Kada sam bio u Indoneziji, palo mi je na pamet da snimam i dokumentarce koji se ne uklapaju u klasične putopise, ali vidjet ćemo - govori. Samo snimanje putopisa zbog kojeg je s piscem Borisom Veličanom projahao 1300 kilometara bilo je vrlo zahtjevno.
- Na ekranu je sve izgleda idilično, no svaki dan nam je bio dan d. Stalno smo bili umorni, u nekom kašnjenju. Bilo je svega, ali svake smo večeri svi legli sa smijehom spavati i to nas je motiviralo da nastavimo - priča. S Borisom Veličanom skompao se kada je putopisac krenuo na pothvat pješice od Zagreba do Sahare.
- Pravio sam mu društvo na etapu kroz Velebit i tako je krenulo. Bili smo devet, deset dana skupa, nakon toga smo se dogovorili da opet otputujemo negdje skupa i tako je krenulo - priča. Sva njegova putovanja, a bilo ih je na desetke, utjecala su na njega i promijenila ga na neki način. Nakon svakog od njih, kaže, kući bi se vratio s novim znanjem, novim idejama... Na putovanjima mu ponekad društvo pravi i njegova supruga, manekenka Sara Hdagha. Oženili su se prije dvije godine, a u braku mu je super.
- Baš mi je drago da sam se oženio. Dobar mi je osjećaj, guštamo u svakom danu. Trebale su mi godine da se oženim, ali ne žalim zbog toga - kaže. Buduću je suprugu, otkriva, upoznao na Facebooku.
- Živi sam dokaz da se možeš oženiti preko Facebooka. Sara je meni lajkala fotku, ja sam njoj poslao smajlić, ona meni drugi, našli smo se, i završilo je s brakom - otkriva Bućan. Kada su počeli živjeti na selu, Sara nije imala prijašnjeg iskustva života izvan grada, no i ona se vrlo brzo zaljubila u seosku idilu ranča Bućanovih.
- Zapravo, korona nas je zbližila. Na imanju smo zbog lockdowna proveli nekoliko mjeseci skupa u izolaciji. Mislim da je tada shvatila koliko nam je totalno fora skupa i odlučila ostati - dodaje. Inače, Bućan je rođeni Zagrepčanin, odrastao je na Sigečici i Trešnjevci, a prije preseljenja na Kordun, živio je u Novom Zagrebu, u Dugavama. Glumiti je počeo u šestom razredu osnovne škole.
- Uključio sam se u dramsku grupu i tada sam prvi put doživio iskustvo glume pred publikom. Prije toga, čitav sam se život igrao, ulazio u likove, u svojoj sobi, u prirodi, glumio da sam junak s mačem ili lukom i strijelom, no prije te dramske, nikada nisam to radio ispred nekoga. Jednom sam se tako igrao da berem plodove s drveta, i tada sam skužio da me svi gledaju jer sam bio uvjerljiv - prisjeća se. Nakon osnovne, upisao je tehničku školu te nije ni pomišljao da će mu gluma postati životni poziv.
- Upisao sam smjer strojarski tehničar. Ne zato što me to zanimalo, nego zato što nisam imao ocjene za bilo što drugo. Uopće me nije zanimala ta škola, zapravo sam želio biti veterinar. Tada je još bio Šuvarov sistem i postojala je opcija da se nakon prvog srednje prebacim u neku drugu školu. Zato sam otvoreno profesorima govorio da me uopće ne zanima što predaju i da se selim negdje, no iduće su godine ukinuli tu opciju pa sam morao ostati - smije se. Zbog toga je, priznaje, pao razred.
- Bio sam loš učenik, mrzio sam svaki trenutak koji sam morao provesti u toj školi, jedva sam čekao da ju završim i da kažem, ciao, doviđenja - priznaje. Kao tinejdžer, nastavlja, bio je neprilagođen i problematičan.
- Sad kada pogledam to u ovom godinama, ne znam što me čuvalo, imao sam neku ludu sreću vjerojatno - nastavlja Bućan. Na prijemni za Akademiju išao je dvaput, a prvi je puta to napravio iz oklade.
- Kladio sam se s rođakom, ušao sam u uži krug, ali nisam upao pa sam odlučio otići u vojsku. U vojsci mi se svidjelo pa sam razmišljao da ostanem profesionalno, no odustao sam od toga - priča dalje Bućan. U međuvremenu, otac ga je ponovno prijavio na prijemni za Akademiju, a ovoga puta je položio.
- U tom sam trenutku namjeravao upisati za fizioterapeuta, no stari mi je rekao da me prijavio na prijemni list od prošle godine. To mi je rekao u ponedjeljak, a prijemni je bio u petak. Knjižnice su već bile zatvorene pa sam na brzinu uspio prikupiti nešto literature. Biflao sam Hamleta, Smrt Smail Age Čengića, Cyrana de Bergeraca, Kovačića, Novaka... Računao sam da će me pitati monolog, dva, a ispitivali su me sve. Toplo sam se nadao da će preskočiti barem Novaka jer sam njega najmanje znao, ali profesorica Neva Rošić je rekla: "Ja bih htjela čuti Novaka". Hvatao sam vrijeme tražio stolicu, zapalio cigaretu, tad se još smjelo, i mislio si, "bokte, kak ide tekst", frfljao sebi u bradu i na kraju prošao. A da me sad pitaš koja je to Novakova knjiga bila, ne bih ti znao reći - kroz smijeh će Bućan. Na Akademiji se pronašao, završio ju je u roku 2002. u klasi profesora Borne Baletića. Pet godina kasnije, ušao je u ansambl Hrvatskog narodnog kazališta gdje danas ima status prvaka drame.
- Obožavam glumiti na velikoj sceni. Za nastup na velikoj sceni treba ti puno energije, razvija se adrenalin, a ja volim adrenalin. Volim i naš ansambl, kao kolektiv smo super, družimo se skupa, baš smo dobra ekipa. Uloge i nagrade su prolazne, no ljudi ostaju - govori. Ove je godine na velikoj sceni briljirao u ulozi sluge Sganarellea u predstavi "Don Juan" koja je izazvala kontroverze kod dijela publike.
- Nekima se svidjela, nekima ne, no mislim da je to super jer predstava mora izazvati reakciju. Ako je nema, onda je fulala. Nisam nikada doživio da igram predstavu i ljudi se dižu, izlaze, a to se događa na "Don Juanu". Meni to ne smeta, pokazuje da smo izazvali reakciju. Kod takvih negativnu, no ima i onih koji su oduševljeni pa mislim da smo napravili dobar posao - smatra Bućan koji će u ožujku zatvoriti sezonu Drame HNK igrajući u Krležinoj "Ledi".
Prije nekoliko godina zapaženo je odigrao i ulogu Franje Šafraneka u "Tko pjeva, zlo ne misli", a godinu kasnije, gledali smo ga i kao Juru Žnidaršića u seriji "Dnevnik velikog Perice". Što mu je bolje sjelo, Žnidaršić ili Šafranek, pitam ga.
- Ne mogu reći tko mi je bolje legao, ali Žnida je originalan lik pa sam osobnije vezan za njega jer znamo kako Šafranek izgleda i da ga je utjelovio Franjo Majetić pa moj Šafranek nije bitno drugačiji jer ga se ni ne može igrati drugačije. A Žnida je baš moj, izašao je iz mene - kaže Bućan. O drugoj sezoni "Perice" već se šuška neko vrijeme, no za sad još ništa od toga, otkriva.
- Znam da su u tijeku pregovori s HRT-om, kombiniranje financija, no šteta bi bilo da se ne snimi jer smo svi jako guštali na setu, a dobro smo prošli i kod publike. Svima nam je bila velika čast raditi s Mirjanom Bohanec i svi navijamo da se to ponovi - iskreno će Bućan. Lani je proslavio 20 godina od diplome na Akademiji, a kao omiljenu ulogu pamti Mercutia u "Romeu i Juliji" Dražena Ferenčine.
- Rola je došla kad je trebala, netom nakon Akademije, grizao sam, gorio… Imao sam i super ekipu, Hrvoja Klobučara, Doru Fišter, Feca s kojim mi je žao što od tad nisam radio, a volio bih. Ono što je bilo na sceni, ispreplitalo mi se i u privatnom životu. Nikad poslije nisam doživio nešto slično - prisjeća se.
Obožava igrati Shakespearea, a sada bi mu najbolje legao Macbeth.
- Da mi netko kaže - "od sad pa do kraja karijere igrat ćeš samo Shakespearea" rekao bih, može, guštao bih kao pas. Macbetha sam gledao u HNK kad sam imao 17 godina i nikad ga neću zaboraviti. A u HNK nisam došao zbog Macbetha nego zbog Vanne koja je pjevala i moja tadašnja djevojka ju je htjela slušati. Nekako mi je od tad Macbeth ostao zabilježen, gledao sam puno filmova i čitao o Macbethu i baš bi mi dobro sjeo!
VIDEO Glazbenik se razvodi nakon 12 godina braka, s uskoro bivšom suprugom je bio u vezi 22 godine
Sjajan glumac i veliki potencijal.Žalim što nisam bliže Zagrebu zbog odlaska na njegove predstave u HNK.Treba mu pružiti više prilika sa novim ulogama ,jer može pokriti široki spektar likova. U " Perici "dao pečat ulogi Žnide... Fantastičan i u putopisnimim emisijama putovanja do Crnog mora,kao i predstavljanja ljepota Hrvatske. Želim mu svaku sreću u bračnim vodama sa Sarom, u putopisu su interesantni i prosto se nadopunjuju...