Često se kod nas postavlja podcjenjivačko pitanje koliko domaći rock-bendovi vrijede, imaju li šanse za uspjeh u svijetu i kako bi zvučali u tom svijetu? Pred točno godinu dana imao sam priliku gledati Psihomodo pop u središtu Mannhattana, u luksuznom rock-klubu nalik teatru, The Cutting Room u 32. ulici, čiji je suvlasnik “Faca”, tj. glumac iz TV serije “Seks u gradu”.
Ondje, između Madison Square Gardena i Empire State Buildinga, a blizu hotela New Yorker u kojem je živio Nikola Tesla, teško da se može prići bliže središtu rock’n’roll scene, na kojoj su Psihomodo pop u punom klubu odvalili sjajan koncert. Kakve, uostalom, prakticiraju i kod nas, od nedavne serije u Domu sportova, preko Šalate i pred koji tjedan u Tvornici kulture.
U New Yorku su snimili i dvije pjesme, nakon što su prije toga već radili sa slavnim producentom Steveom Albinijem, što je opet podebljalo njihov konto ostvarenih želja. Psihomodo pop odavno su, još od kraja osamdesetih, punokrvna domaća jedinica čiji popističan, u najboljem smislu te riječi “stripovski” pristup rock-glazbi nije pretenciozan, pa često iznjedri onaj dobar spoj sviračke uzbudljivosti, melodijske prijemčivosti, hitoidnih pjesama, a sve skupa završi kao slavlje nepatvorenog srednjostrujaškog rocka, koji je kod nas još uvijek alternativa i opozicija ako ga usporedimo s dominantnom estradom.
Upravo je takav i novi album Psihomodo popa “Digitalno nebo”, za koji su dva singla snimili u New Yorku, ali ih poslije nanovo presnimili za albumsko izdanje. Ako je prošli “Ćiribu ćiriba” bio povratak u albumsku formu, “Digitalno nebo” nastavak je sličnim sredstvima, gdje u 14 novih pjesama i dva dodatka (“Sretan Božić” i obrada “Narodne pjesme” Parafa) Psihomodo pop nastavlja biti vitalni dokaz da čovjek s godinama ne mora postati pretenciozan i može zadržati uzbudljivost iz mladih dana.
Taman poput njihovih uzora, od Stonesa do Ramonesa, Šparka, Brada, Kuzma i Gobac kao da su se nakon iznenadne smrti bubnjara Tigrana Kalebote tvrdoglavo zarekli da neće popustiti niti pod tim najvećim udarcem u karijeri. Sjajni muzičari i “špricanje” dobrih rifova, pjevnih refrena, potmule ritam sekcije s dodacima saksofona i klavijatura, u produkciji Srđana Sekulovića Skansija na “Digitalnom nebu” priuštit će vam isto zadovoljstvo kao debi album prije 30 godina, ili ostali klasični hitovi. U trenutku kad kreće nova sezona “The Voicea” u kojoj je mentor i Gobac, valja istaknuti da je upravo on kao prednji čovjek benda presudan dio bez kojeg Psihomodo ne bi bili to što jesu.
A ujedno i najbolji izbor za mentora u Voiceu. Jer, bez obzira na prigovore onih koji ništa ne razumiju, u stil i vokalne mogućnosti Gopca, upravo je on “voice” i “profesor” pjevanja sa stavom i karizmom, spram mnogih pretencioznih pjevača koji mogu matematički točno otpjevati dvije oktave, ali nemaju zrno “osjećaja za feeling”. Odrastao na čistokrvnom rocku i stripovima, ujedno i slikar, Gobac je najbolji pjevač kojeg možete poželjeti. Bez njega ništa ne bi bilo isto, pa ni “Digitalno nebo”, koje u digitalnom dobu iskričavim rock’n’rollom slavi karijeru trajnog benda kakvih nema previše.
Gobac i pjevanje !! hahahaha