Gledajući nedavno klasik Françoisa Truffauta “Sirena s Mississippija”, palo mi je na pamet da glumac Goran Bogdan poprilično nalikuje mladom Jean-Paulu Belmondu. No sličnost između francuskog zavodnika (koji se u intervjuima volio razmetati prizemnim izjavama poput: “Pristojna žena je ona dama koja zna što ne smije znati iako zna”) i našeg Gorana, s kojim razgovor nalikuje romanu toka svijesti Williama Faulknera, očito je samo fizička.
Strastven i emotivan, na mnoga pitanja čak i odglumljeno ljutit, ekspresivan, beskrajno simpatičan i malo neprilagođen… Jednom riječju – umjetnik. Intervjui mu nisu omiljena forma izražavanja, no ako je povod za njih dobar, rado će pristati na kompromis. A povod je za pristanak na ovaj razgovor snimanje filma “Sonja i bik” redateljice Vlatke Vorkapić u kojem Bogdan glumi glavnog junaka Antu, organizatora borbi bikova.
Romantična komedija o ljubavnoj priči Ante i Sonje (Judita Franković), aktivistice za prava životinja, snimana je u Dalmatinskoj zagori, a ovih se dana snimanje nastavlja u Zagrebu. Dotrčavši u prekidu sa seta, s ručkom u rukama, Goran Bogdan o svojem liku kaže:
– Ante je blizak meni. Nastojali smo ga napraviti živim i utkati u mene pa nema velikih karakternih odmaka. Upravo zbog toga uloga nije zahtijevala od mene neke visinske pripreme u Andama niti da, recimo, spavam s ljamama – slikovito je objasnio i dodao:
– Ante je živ i voli život. Brz je i kod njega nema puno komplikacija. Dobro, taj dio njegove osobnosti možda i nema previše veze sa mnom. U poslu nastojim da izgleda kako sam jednostavan, ali nisam i ne želim to ni biti. Želim biti kompliciran, puno pitati, ne želim pristajati na kompromise, no oni se ipak katkad dogode.
Cjelodnevna snimanja isprepletena su s probama u ZKM-u, njegovu matičnom kazalištu, i doista se poslovno razletio na sve strane. No to je, kaže, ono što je uvijek htio, obožava glumu i ništa mu nije teško, pa ga ne muči činjenica da je i ljetni odmor proveo radno, na Brijunima, gdje je u sklopu teatra Ulysses igrao u predstavi “Cabaret Brecht – Zadrživi uspon Artura Uija” Lenke Šerbedžije.
– Kada radim nešto dobro, tada se i odmaram. Bilo je divno. Tih mjesec i pol prošlo je u zdravom radnom okruženju. Jedva sam čekao otići na probu. Rade Šerbedžija bio nam je motivator jer svi mi smo kao mali gledali njegove filmove i slušali “Ne daj se Ines”. Pa na “Prosjacima i sinovima” sam odrastao! Jako je pristupačan i prijateljski raspoložen i baš smo se lijepo družili. Sretan sam zbog tog iskustva – kaže Goran.
Brijune je napustio prije dolaska Angeline Jolie, zbog čega, sa simpatičnim sarkazmom kaže, i danas ‘plače’. A da ne ispadne da je baš superjunak koji ‘šljaka’ 24 sata dnevno, otkrio je da ima vremena i za privatni život i male rituale opuštanja koje nerado otkriva.
– Svaki dan čitam. Upravo čitam krasan roman Gorana Ferčeca. Nisam baš nešto od sporta. Svidio mi se boks kada sam ga trenirao za predstavu “Garaža” i svako malo pokušavam mu se vratiti, ali ne uspijevam. Volim sjesti i pred televizor, pogledati dobar film kao što je “Naked” Mikea Leigha… A nekad, bogme, volim i uzeti koju gadost iz McDonaldsa i “Transformerse 3” ili gledati CIS ovaj ili onaj i opustiti se uz Davida Carusa – kaže glumac.
Rodom je iz Širokog Brijega, odakle je i glumica Marijana Mikulić, s kojom je išao u školu. Kao sin prosvjetnih radnika nije, kaže, bio mali divljak, već pravo gradsko dijete, a ima tri brata i dvije sestre. Voli svoj kraj i uvijek će mu se vraćati. Upravo zato već devetu godinu s kumom i prijateljem Nikolom Galićem organizira West Herzegowina Fest – festival filma, glazbe i književnosti, jer u zemlji kao što je BiH, uza sve njezine političke prilike i neprilike, kulturni su događaji, kaže, nužnost.
Na mit o Hercegovcima kao ljudima koji voze isključivo mercedes Bogdan sa smiješkom kaže: “Nisam!”. A o istinitosti viceva koji Hercegovce redovito prikazuju kao gramzive ljude koji sve rade preko veze veli:
– Bilo koja generalizacija teško može biti istinita. Generalizacija je glupa kao takva. Svatko tko zna više od tri Hercegovca može odgovoriti na to pitanje. No oni me ni najmanje ne ljute i nasmijem se svakom dobrom vicu, a imam i jedan odličan koji sam čuo neki dan. Pita u Mostaru učiteljica malog: Koliko je četiri puta četiri, a on odgovara: Deset. Na to će mu ona: E, vi Hercegovci, uvijek vam je malo!
Glumatati je počeo još u srednjoj školi, a glumiti nakon dolaska u Zagreb. Završio je ekonomski fakultet i iz ekonomske znanosti otišao shvativši da je gluma njegov poziv. Kao 16-godišnjak imao je i svoj bend, a gitaru svira i danas pa bi se lako moglo dogoditi da ga uskoro vidimo i u glazbenim vodama, o čemu kaže: – Kada se baviš umjetnošću, motivacije su vrlo slične, pa skretanje u glazbu ne bi bio neki velik skok kao, recimo, odlazak u stomatologiju. Gitaru sviram, ali treba tu još treba puno, puno posla. Stari sam roker, volim žestoko.
Kad govori o ulogama koje bi u budućnosti volio odigrati, ne može ih definirati jer o njima, kaže, ne razmišlja tako određeno. Ali točno zna što mu za ulogu ne bi bio problem napraviti i na što je spreman za umjetnost. – Išao bih do kraja! Jedva čekam ulogu za koju ću se morati udebljati 30 kilograma! Što je veći zahtjev, zazubice mi sve više rastu! Osobito ako je to umjetnički opravdano – zaneseno viče, a na to bi li mu bio problem glumiti homoseksualca nastavlja u istom tonu: – Samo bi idiotima bilo glupo glumiti homoseksualca! Ja nisam homofob ni u kojem pogledu. Straight sam i volim žene, ali imam prijatelje homoseksualce i, bez obzira na to, tvrdim da je rasistički, nehumano i iznimno glupo ako je to nekome problem.
U New York se zaljubio na prvu i planira ga opet posjetiti, a o mogućoj inozemnoj karijeri kaže:
– Moram se nadati i imati snove. Nade uvijek postoje i tjeraju me da radim više i da se usavršavam, no neću propasti ili se razočarati ako se to ne dogodi, nije mi jedini cilj otići nekamo van. Jer dobra umjetnost nema granica, ona može i odavde bilo kamo otići ako se dobro radi. Kao da je vani nešto bolje! Svugdje se mora raditi. A naivno je vjerovati i da vani ima više mogućnosti. To su zablude jer, proporcionalno tome koliko imaš više mogućnosti, imaš i više konkurencije. Na isto dođe.
I tako, puštajući stvari da se dogode jer, kaže, voli da ga život iznenadi i da sve ne funkcionira pritiskom na gumb, ide razmišljajući dalje, a na to je li barem trenutačno zadovoljan svojim odrazom u ogledalu Goran opet zagonetno odgovara: – Uvijek su tri točkice, nikada nije samo jedna.
Gorana Bogdana još nismo imali priliku gledati ni u jednoj sapunici. No to ne znači da se i to neće dogoditi.
– U jednom su intervjuu citirali da sam rekao kako nikada neću glumiti u sapunicama. Ja to nikada ne bih rekao. Ja to ne znam – niti sam se razbacivao takvim izjavama, niti imam išta protiv sapunica. Jednog dana, da mi zatreba novac, pristao bih, pa nisam lud. Ipak, trenutačno nemam vremena za njih, ali ni jednom riječju ne osuđujem sapunice – kaže. Ipak, širokoj televizijskoj publici prepoznatljiv je postao upravo glumeći u svojevrsnoj ‘reklamnoj sapunici’ za jednu mobilnu mrežu u kojoj igra susjeda glumcu Emiru Hadžihafizbegoviću, megapopularnom Anti.
– Emir i ja jako se dobro slažemo. U izvrsnim smo odnosima. Duhovit je, velik prijatelj, jako je srčan... Uvijek bih volio s njim raditi jer je glumac za pet – rječito priča o svojem kolegi. No, kada se dođe do teme po kojoj je u javnosti, osim po glumi, također poznat, a to su dvije ljubavne veze – s Dainom Oniunas-Pusić i Lanom Klingor – postaje malo manje glasan. Otkriva tek da je slobodan i da trenutačno nije zaljubljen, a o tome što očekuje od veza kaže:
– Da ja znam odgovoriti kakav sam u vezama i što od žena u vezama očekujem, ne bi li to bilo pomalo šovinistički? Ne mogu reći takav sam i takav i hoću to i to. Pa gdje je tu iznenađenje!? Moje su veze samo moja stvar.
Ja ih znam 15-ak. Stereotipi za svakog od njih odgovaraju. VEza, veza, veza. Velike pare, nema veze kako do njih doci, ako treba i kriminalom. To je njihova mantra