SPLITSKI GLAZBENIK

Goran Karan: 'Za Novu godinu opet ću igrati picigin na Bačvicama jer budi dijete u meni'

storyeditor/2023-12-18/Goran_Karan_-_foto_3.jpg
Foto: Promo
1/4
19.12.2023.
u 07:00

Karan je predstavio pjesmu 'Za naš Božić', koju je snimio u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a. Nedavno se vratio iz Poljske, gdje je održao mini turneju, a nama je otkrio kakva je publika u toj zemlji

Splitski glazbenik Goran Karan nedavno se vratio s turneje u Poljskoj, a za kraj godine predstavio je pjesmu "Za naš Božić", koja je dio njegova autorskog solo mjuzikla "Ljubav je fer". Riječ je o suradnji s Jazz orkestrom HRT-a i maestrom Mironom Hauserom.

Kako je došlo do ove suradnje i jeste li zadovoljni njome?

Što se tiče pjesme za ovaj Božić, čim sam je napisao, a pogotovo nakon razgovora s Nikšom Bratošem, producentom, dugogodišnjim suradnikom i prijateljem, odmah sam čuo Big Band, trube, swing, kontrabas... Sve onako s pucketanjem prstima jer pjesma ima tu jednu opuštenost Franka Sinatre, Deana Martina, Tonyja Bennetta, uz jednu malu dozu nekog pozitivnog ludila koje dolazi od zaljubljenosti. Kad sam iskomunicirao priču s Nikšom Bratošem, došli smo do zaključka da je to za Jazz orkestar HRT-a, kud ćeš bolje... Svi su ultrastručni, sjajni glazbenici, prokušani u svemu, a Miron Hauser napisao je izvrstan orkestralni aranžman i na pravi način utkao namjeru pjesme glazbom, stihovima i tim aranžmanskim momentom. Nekako je sve laka koraka. Kad sam čuo taj aranžman, kao da sam skinuo sa sebe deset kilograma. Sjajno, zaista. Vrlo, vrlo sam zadovoljan. Ono što je najljepše i najbitnije jest da 18 ljudi svira. Znači, nema programiranja, te ozloglašene riječi koja zapravo na jedan način priprema teren, planira, ali na drugi način oduzima onaj trenutak zajedničkog sviranja. E, to je ova pjesma na neki sretan način izbjegla. Naravno, mi smo radili, gledali, miksali, sve to skupa, ali generalno, tu je 18 ljudi kojima čuješ dah, kojima čuješ prste, čuješ dušu. Tako da, baš mi je drago. Jedan mali korak za jazz, ali veliki za mene.

Pjesma je dio vašeg autorskog solo mjuzikla "Ljubav je fer", koji ste predstavili ovog ljeta. Kako ste došli na ideju o solo mjuziklu, što je jedinstven projekt u cijelom svijetu?

Solo mjuzikl "Ljubav je fer – Priče iz moje ulice" jedna je ideja do koje sam došao iz potrebe. Zapravo, kažu da nužda rađa genija – u ovom slučaju ne genija, ali dobar je složenac: solo – zato što si jedini tumač pa si solo, mjuzikl – zato što me ljudi znaju kao pjevača i glazbenika. Uz to, ovo je priča koja predstavlja 16 novih pjesama. Međutim, ima i onaj govorni dio, gdje sam ja zapravo u nekoj ulozi tumača vlastitoga života, vlastitih iskustava – narator. A nekako, da sam stavio to sve pod naziv monodrama, prvo mi taj mono prefiks previše vezan uz ono, pa mi je monokromno, pa mi je monotono, pa je tu negdje i mononukleoza, haha. A osim toga, kako dolazim iz glazbene provenijencije, kad učiš, ne učiš mono pjevanje, nego solo pjevanje. Tako da sam to odlučio nazvat solo mjuzikl, a potreba za to ukazala se zbog toga što sam u jednom trenutku, sad ih je već i više, imao više od 60 napisanih pjesama, i glazbe i stihova, stvari koje otkrivaju što je meni sada, što se meni događa, što je meni zanimljivo... Kako bih rekao, to mi je bila jedna velika potreba, za ovim trenutkom.

VEZANI ČLANCI: 

Ja sam zaista zahvalan na svemu što sam do sad imao prilike pjevati i napisati. To je jedna divna, bogata priča koju su ljudi prihvatili i zapravo oživili svojim ljubavima. Sve te pjesme su, kako ja kažem, „poljubljene“ – nekoga je odlučio nekome reći volim te s tim pjesmama, poljubiti nekoga uz te pjesme. Međutim, u jednom trenutku napravilo se usko grlo za singlove. Nekim svojim oficijelnim putem, svakih šest mjeseci ako izlazi singl, i to je puno, jer ne stigne se dogodit ljudima na pravi način pjesma, ne stigne iz ušiju sić do srca. I onda neke prekrasne, lagane pisme koje sam napravio, jednostavno neće zbog potrebe za određenom, u navodnike, vrckavošću, dovitljivošću i potrebe nogu za brzim ritmom, a ne srca možda, neće biti na radiju toliko prisutne. To sam nekoliko puta iskusio s pjesmama koje su mi značile puno, a nisu se dogodile u javnosti na taj način zbog velikog broja informacije. I onda sam odlučio sve to lijepo zašiti u jednu priču. Priča koja govori mome o životu koji je koliko god u pojedinostima različit zapravo vrlo sličan životu svih ljudi koji žive i vole.

Nazvao sam tu priču „Ljubav je fer“ jer ljubav stvarno je fer. To je zaključak do kojeg sam došao nakon svega što sam proživio. Ljubav je fer, samo mi nismo često. A stavio sam i podnaslov „Priče iz moje ulice“ zato što se ne radi u svakoj pjesmi o mojim vlastitim iskustvima. Kad sam napisao predstavio sam to redatelju Ivanu Leu Lemi koji je profesor na Akademiji i Splićanin također, koji razumije sve te nijanse, ajmo reći, toga splitsko-dalmatinskoga životnog humora ili anegdotalnog pristupa.

Kako ste zadovoljni reakcijama na mjuzikl i kada ćete promovirati po kazalištima?

Tijekom toga prvoga rada na solo mjuziklu jednostavno nisam znao prvo hoću li ja moći odgovoriti na te izazove, hoće li će se svidjeti to suradnicima, meni i na kraju krajeva najbitnije publici. I još jedna stvar, poslije svega toga skupa hoće li se meni to radit dalje nakon toga što izvedbe jer je prilično zahtjevna priča. Nakon toga što su svi odgovorili da, da, da, sviđa mi se, publika je odlično prihvatila, suradnici su jako zadovoljni. E da, sad je vrijeme da to prošetamo malo, tu moju terapiju, glazbenu kardiologiju i emocionalnu kiropraktiku pod imenom „Ljubav je fer“ i po kazalištima i u Hrvatskoj i šire od toga. Međutim, jednostavno smo imali toliko puno posla tijekom ove godine koja je bila sjajna da nisam htio nikakve planove radit, Sa Vagabundo bendom i drugim mojim nastupima stvarno jedna od naj, naj, kako bih rekao, prometnijih godina, da tako kažem. Na proljeće stižemo i nadamo se da ćemo doći do vas.

 

storyeditor/2023-12-18/Goran_Karan_-_foto_3.jpg
1/7

Nedavno ste se vratili iz Poljske s još jedne turneje u ovoj zemlji. Kako je bilo, gdje ste sve svirali?

A Poljska je jedna sjajna priča koja je počela prije 11 godina, kada su me iz izdavačke kuće Eska zvali i pitali bih li snimio duet s jednim poljskim pjevačem, Jacekom Silskim. Napravili smo pjesmu "Kada zaspu anđeli" na dva jezika, hrvatskom i poljskom. Nakon toga počela je turneja, zapravo prvo je bio koncert u Zabrzeu, gradu u šleskom dijelu Poljske, gdje sam, na vlastito iznenađenje, mjesec dana nakon što smo tu pjesmu predstavili bio glavni izvođač na koncertu, u pratnji nekoliko njihovih izvođača. Na tom koncertu bila je puna ta njihova prekrasna sala. Snimili smo koncertni DVD, dva spota, sve se krenulo odmotavati nevjerojatnom brzinom. Nakon toga snimio sam još nekoliko dueta s njihovim pjevačima i svake godine imam desetak koncerata u Poljskoj. Kao što ste spomenuli, sad sam se vratio s turneje. Bili smo bili u Krakovu, Radomskom, Kielceu i Rzeszovu. U veljači se vraćamo, bit će pet-šest koncerata. Radujem se nastavku ove lijepe priče.

Kakvi su Poljaci publika, možete li ih usporediti s našom publikom?

Kod njih koncerti počinju popodne u pet sati. Dolaze ljudi koji na kraju krajeva cijela ta svoja koncertna iskustva, pretvaraju u osobna. Dobiješ i poklone tako da završiš koncert s, ne znam, deset buketa cvijeća i dvadeset čokolada, bombonijera i ostalih stvari. To su neki divni načini ophođenja koji nisu više toliko prominentni kod nas ovdje. Imaju divne koncertne prostore. Najviše volim nastupati na trgovima, gdje je otvoreno nebo i gdje mogu doći ljudi koji su te htjeli  vidjeti, ali i neki koji dođu jer su radoznali ili su se slučajno tu zatekli, pa imaš prilike pokazati što srcu nose te pjesme koje pivaš.

Već tradicionalno za Novu godinu igrate picigin na Bačvicama, hoćete li i ove godine? Kako biste nekome tko nije iz Splita objasnili fenomen picigina?

Picigin čini pet ljudi i dobro oguljena i obrušena teniska loptica, koja možda ima 25 grama, otprilike 26-27. Igra se u plićaku na spomenutim Bačvicama. Kad kažem plićaku, najbolje je kad je more do gležnja, da možete trčati i bacati se. Dodajete se tom lopticom, nema rezultata, zapravo ne igra nitko protiv nikoga. Svi igraju jedan s drugim i pri tome bude i dosta otvorenoga humora. Ma bude tih radosti. Picigin budi dijete u meni, i ne samo u meni. To je igra u kojoj ne postoje socijalne ni dobne razlike, svi smo radosna djeca, svaki svoj, a opet svi skupa.

VIDEO: Bivša predsjednica u neobičnom izboru odjeće: U centru Zagreba viđena u japankama 

Ključne riječi

Komentara 1

BE
Beyonder
07:59 19.12.2023.

Možeš igrati picigin kad god poželiš a ne čekati novu godinu da te snime i nas time maltretiraju

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije