Ovo je prvi - a na žalost i posljednji - roman Mirka Kovača, koji je otpočetka pisan na hrvatskom jeziku. Prethodni, "Kristalne rešetke", započeo je, i već skoro dovršio, na srpskoj ekavici, da bi ga zatim prepjevao na hrvatski, i objavio u Sarajevu, kod Gavrila Grahovca u Svjetlosti, godine 1995, dok je još trajao rat. Tako je Kovač prepjevao i ostale svoje knjige, nanovo ih redom donoseći kod zaprešićke Frakture. Premda je naglasio da su upravo to i konačne, što će onda reći i jedine autorizirane verzije njegovih knjiga, pomni Kovačev čitatelj kao književnu će dragocjenost čuvati srpske i hrvatske verzije istih njegovih romana, pripovijetki, eseja. I pomalo će žaliti što ne postoje srpske verzije "Kristalnih rešetaka" i "Grada u zrcalu". Zanimljiv je doživljaj naizmjence čitati iste Kovačeve tekstove na hrvatskom, i na srpskom jeziku. Dok čitate Kovača na srpskom, pomišljate da je pred vama stilsko savršenstvo izvedeno iz jezika Miloša Crnjanskog, Ive Andrića, Bore Stankovića. Dok čitate Kovača na hrvatskom, pomišljate da je to savršenstvo izvedeno iz jezika Ante Kovačića, Vjekoslava Kaleba, Vladana Desnice. U obje verzije potpuno ste uvjereni da čitate tekst koji je mogao biti napisan samo u tom jeziku. I ništa vas, kao razlika između Kovačevog srpskog i Kovačevog hrvatskog tako ne uvjeri da imate posla s - dva različita jezika. Doista, hrvatski i srpski jezik različiti su samo u tekstu genijalnog pisca.
Mirko Kovač po vlastitoj je odluci hrvatski pisac. Najhrvatskiji od svih suvremenih hrvatskih pisaca. Naprosto zato što je najbolji. Pritom, pitanje identiteta, kao i osjećaja pripadnosti ovoj ili onoj skupini, za njega je ostalo otprilike onakvo kakvo je za pripovjedača i glavnog protagonista "Grada u zrcalu". On na jednom mjestu govori: "Kažu da se ne može pobjeći od onoga što jesi, ali ja ću učiniti da to što jesam pobjegne od mene." Doista, to je i činio.
"Grad u zrcalu" danas je, petnaestak godina po prvotisku i tačno deset godina po Kovačevoj smrti, jedna od one dvije-tri prozne knjige, možda ne redom romana, koje bi ovaj njegov čitatelj na prethodni upit znatiželjnika ili namjernika ponudio kao legitimaciju hrvatske književnosti nakon Krleže. Vrlom pitcu bi pritom napomenuo: Ovo bi hrvatska književnost trebala biti, ali ona to nije, kao što je i Kovač trebao (i htio) biti hrvatski pisac, ali mu za života to nije bilo dopušteno biti. Istina, za "Grad u zrcalu" dobio je državnu nagradu Vladimir Nazor. Valjda zato što Rešicki i Ferić te godine nisu ništa objavili. Ili da bi se na taj način naglasilo da Kovač ne može nikad dobiti Nazora za životno djelo.
Formalno govoreći, "Grad u zrcalu" roman je o odrastanju. I roman o Dubrovniku, čeznutom i željenom s druge strane brda. Poglavlje u kojem mati i učiteljica dječaka šalju vlakom iz Trebinja u Dubrovnik, da traži oca koji se već tjednima ne pojavljuje, pa stradava obiteljski dućan, vjerojatno je i najimpresivniji, a s druge strane i najdirljiviji prozni fragment ikad napisan o gradu Dubrovniku. Što ga takvim čini može saznati samo onaj tko bude pročitao knjigu, i pritom osjetio nešto što je istodobno utješno a uznemirujuće: gradovi postoje onako i onoliko kako postoje u pripovijesti i romanu, u proznome tekstu, dakle. Grad je romaneskna forma. A romaneskna forma ostvaruje se u tekstu.
"Grad u zrcalu" je - baš kao da su ga naručili oni koji se takvim naručivanjem bave - intencionalno antikomunistički roman. Naravno da to ne znači da je Kovač desničar. Ne daj Bože, nikad on to nije bio. Ne znači ni da je "Grad u zrcalu" roman s tezom. Takve on nije pisao. To je, međutim, roman čija priča tako je postavljena da protagonist i njegova obitelj stradavaju od komunističkog režima, svi stvari negativci u njemu su komunisti, a njihova ideologija sredstvo je za uspostavu posvemašnjeg zaborava. O, kako bi samo sretni bili oni koji Kovaču nisu dopuštali da u punom smislu bude hrvatski pisac, kada bi bili u stanju napisati roman s ovakvim pretpostavkama! I, pritom, još roman o jednom hrvatskom progonstvu, u kojemu je središnji lik, erotska, identitetska i svaka druga fascinacija, mlada mjesna učiteljica, Hrvatica i katolkinja, koja jedva da skriva svoja stvarna antikomunistička uvjerenja.
Bio je u razredu dječak, "dijete palih boraca", koji je stalno pravio nered, lomio krede, pišao po spužvi, naokolo crtao muška i ženska spolovila. Kada je učiteljici, imena Jozipa, to dozlogrdilo, podviknula je: "'Tko su ti tvoji skrbnici, kakvi su to ljudi ako jedno derište ne mogu zauzdati i naučiti ga redu. Za tebe je popravni dom, a ne škola. U tebi raste nasilnik i ubojica.'
Njegovi staratelji i partijski gradski oci odveli su učiteljicu u komitet i ondje je ispitivali i ribali zbog riječi skrbnici, jer ona ne smije tako nazivati staratelje djeteta palih boraca. Tu riječ oni su doživjeli kao uvredu, makar je bila ravnopravna u jeziku i imala isto značenje kao i staratelj, 'ali mi ovdje ne govorimo književno, nego narodski, po Vuku', tako su joj rekli i zaprijetili progonstvom."
U ovoj maloj epizodi, u anegdoti, skoro pa u anegdotalnom gegu, Kovač savršeno precizno prikazuje jezičnu politiku u Jugoslaviji, naročito u Bosni i Hercegovini, da bi već u sljedećem odlomku prešao na nešto drugo, bio u nečemu drugom. Međutim, mi smo se danas uhvatili upravo ovog: Bože, kakva bi bila suvremena hrvatska književnost da je umjela biti, makar poniznošću ako već ne talentom, dostojna Kovača! I kakvi bi bili hrvatski pisci, kada bi Kovača barem čitali!ž
VEZANI ČLANCI
Očeva oporuka
Kao i većina muških romana o odrastanju, i ovo je roman o ocu. A na kraju i očevoj smrti. Očeva oporuka glasi: "Pokop - bilo gdje, u bilo koje vrijeme, tajno ili javno, danju ili noću, s bilo kojom oznakom osim petokrake. Lijes - drveni, kartonski, metalni, od pruća, ili samo pokrov, bijeli ili crni. Odjeća - bolnička ili stara rashodovana roba. Obred - bez obreda. Tužilicama i svećenicima zabranjen pristup na groblje. Novac, imetak, ziratna zemlja, kuće, šume, pašnjaci, māl, lične stvari, nakit - nula! Mlađi sin je dužan brinuti se o svojoj majci; stariji sin je slobodan. Omiljeno jelo Smrti - meso punjeno crvima." Protagonist je, naravno, stariji sin.
Fotograf
Putujući, gradski, koji se pojavljuje na taraci sanatorija, gdje traje ceremonijal opraštanja s ocem. Nitko kao fotograf tako ne osjeti pravi trenutak: "'Da napravimo jednu povijesnu', rekao je oblijećući oko našeg stola kako bi pronašao najbolji kut. 'Da ovjekovječimo ovaj trenutak, jer ga za pet minuta više neće biti. Svi mi živimo od uspomena. Moj je pokojni otac govorio: uspomene i dobro pišanje, to je nakraju sreća života. Onda, što kaže ovaj osuđenik na smrt', rekao je i malko se nagnuo prema mom ocu.
'Lentraj!', veselo je mahnuo otac."
Tu riječ otac je zavještao sinu, koji je prethodno godinama nije čuo. Otprilike je u tome i definicija književnog talenta. Istinski pisci, kao i istinski čitatelji, sa zahvalnošću prihvate ono što su tako naslijedili. Drugima riječ će otići mimo uha. (I mimo teksta, pokušaju li biti pisci.)
