Njegov je glas jedan od najupečatljivijih na hrvatskoj estradi, no nikada ga nije posebno školovao, a tesao ga je pjevajući heavy metal, rock i klapsku glazbu. Njegovi nastupi u hit mjuziklima Kazališta Komedija poput "Jesus Christ Superstara", "Full Montyja" ili "Gubec-bega" urezali su se u pamćenje svih ljubitelja glazbe. Usprkos svemu tome, Ervin Baučić je neeksponiran i samozatajan, a njegovi su medijski istupi rijetkost.
- Ne bavim se ovim poslom da bih bio poznat, bavim se glazbom jer obožavam pozornicu, kontakt s mikrofonom i ono što pružam publici, sve ostalo mi je manje važno. Ipak, kada me i danas, nakon 22 godine, netko zaustavi i kaže, gledao sam vas u "Jesus Christ Superstaru", to mi je jedan od najboljih glazbenih doživljaja u životu, e onda mi je srce veliko. Pjevanje je posao koji radim iz čiste ljubavi - skromno će Ervin Baučić kojega ovih dana možemo gledati u "Ljepotici i zvijeri" u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski. Novi je to hit mjuzikl Kazališta Komedija, a publika ga, kaže, obožava pa za svim izvedbama vlada velik interes.
- Mjuzikli i rock opere su izuzetno kompleksna forma ne samo umjetnički nego i tehnički. Lisinski je uvijek imao svoje izazove, ali smo ih svladali. Radili smo ondje kompleksne projekte s ozvučenjem orkestra, puno mikrofona, raskošnom scenografijom, a ovo je jedan od njih - navodi.
"Ljepotica i zvijer" napravljena je za Lisinski, dodaje, ansambl je velik i traži veliku pozornicu. Posebno mu je drago što pozornicu u mjuziklu dijeli s Bugom Marijom Šimić, glumicom koja u alteraciji s Wandom Winter igra ulogu Ljepotice Belle.
- Kada sam tek došao u Zagreb prije gotovo 25 godina, Bugini tata i mama su bili u komisiji na mojoj audiciji za "Jesus Christ Superstar". Bili su nedavno na predstavi pa smo se ispozdravljali i čestitali si, ja njima na sjajnoj i talentiranoj kćeri koja izvanredno radi svoj posao, a oni su se prisjetili trenutka kada sam na audiciji pjevao Judu pa mi je bilo baš milo oko srca - iskren je Ervin. U "Ljepotici i zvijeri" pjeva Bellina oca Mauricea.
- Guram lagano prema pedesetoj, sada mi se sve više nude uloge tata i djedova, ali ima i tu lijepih rola. Tata Maurice je izumitelj, jedno emotivno i pametno stvorenje koje nema puno dodirnih točaka s realnošću. Jedina dodirna točka mu je kći koju beskrajno voli. Njihov je odnos dirljiv, baš mi je dobro legla ta uloga - govori. - A kakav ste vi kao tata - nadovezujem se pitanjem o njegovom odnosu s desetogodišnjom kćerkicom Lunom.
- Trudim se najbolje što mogu, negdje neminovno i griješim jer ne znam tko ne griješi. Jedan je pametan čovjek jednom je rekao da ne postoji način da roditelj ne napravi nešto krivo u odnosu sa svojim potomcima, no to je sve iz brige. Moja Luna je zadovoljno, sretno i zaigrano dijete. I nju malo muči generacijski problem ovisnosti o ekranima, no interesi joj se mijenjaju iz mjeseca u mjesec - uz osmijeh će Baučić. Luna je prije nekoliko godina kada su zajedno gledali crtić spomenula kako je zanima sinkronizacija pa otada posuđuje glasove animiranim likovima.
- To joj je jako fora. Jedan smo crtić sinkronizirali skupa, no ne bih je htio nigdje gurati. Tek je ove godine upisala Muzičku školu, ali ne želim je ni na što siliti i sugerirati joj, volio bih da se ona sama snađe i napravi životne odabire - ističe tata Ervin kojeg su nešto starije generacije upamtili i po uvodnoj špici za prvu sezonu "Pokemona" koju je otpjevao bolje nego u američkom originalu.
On sam svoj glas nikad nije pretjerano školovao, završio je šest godina Muzičke, a tesao ga je pjevajući rock, metal i klapsku glazbu koje mu je kao rođenom Omišaninu upisano u DNK.
- Raspon glasa nekad mi je bio tri oktave i dva tona, sada je nekoliko tonova manje. Kada ostavim cigarete, onda ponovno naraste. Kao klincu najinteresantnije mi je bilo slušati pjevače iz šezdesetih i sedamdesetih, Roberta Planta, Davida Coverdalea, Brucea Dickinsona, ali i ozbiljnu glazbu, Beethovena, Bacha, Princa, Platterse, Fats Domina, Sachma i klape, njihove harmonizacije - prisjeća se svojih muzičkih početaka.
U osamdesetima, kada je bio tinejdžer, njegov rodni Omiš bio je grad u kojemu je 80 posto kafića puštalo čistokrvnu rock glazbu.
- Danas se to promijenilo. Rock svira možda jedan kafić, ostali vrte suvremeni pop i narodnjake, na moju ogromnu žalost - kaže Baučić. Njega je od najranije mladosti zanimala kvaliteta u glazbi. Igrom slučaja, jednom je prilikom s društvom došao na ideju da naprave klapu i tako je nastala klapa Puntari.
- Dobro smo se zabavljali. Ljeti smo nastupali po Dalmaciji, nastupili smo i na Omiškom festivalu, u Lisinskom na retrospektivi klapa. Imao sa 16, 17 i bio mi je to baš dobar period - prisjeća se. Njegova kazališna karijera započela je, pak, sasvim slučajno kada je sredinom devedesetih naletio na ekipu koja je pripremala mjuzikl "Sarajevski krug", mjuzikl o ljubavi dvoje mladih u opkoljenom Sarajevu u kojemu je Goran Karan igrao glavnu ulogu. Karan je tada napustio predstavu pa su mu morali naći zamjenu, a Ervin je spretno uskočio i pripremio se za 15 dana.
- Autor, Edin Dino Zonić uzeo me da mu popunim mjesto. Sve je počelo godinu dana prije kada sam urlao u nekom kafiću i iza sebe čuo kako šest ženskih glasova harmonizira neku laganicu. Mislio sam da haluciniram, no okrenuo sam se i vidio kako pjevaju. Došao mi je Dino, dao svoju vizitku i rekao da bi volio da se pridružim, no slabo se toga sjećam. Na jesen iduće godine došao sam u Sarajevu - priča. Prije toga, smije se, s heavy metal bendom Swan Tears iz Zadra dogovorio je da će snimiti dva demo albuma, no nakon angažmana u "Sarajevskom krugu" njegova je karijera heavy metal pjevača pala u drugi plan.
- Živio sam s četiri metalca u Zagrebu, zato sam i došao u Zagreb, jer su mi svi govorili da bi moj glas trebalo upotrijebiti i ja sam mislio da ću postati frontmen metal benda. Zvali su nas na Rock Otočec, no dečki još nisu bili spremni. Da je to upalilo, mislim da bih danas pjevao metal, a ne u mjuziklima - smije se Ervin. Nakon Sarajeva, vratio se u Zagreb.
- Upoznao sam Roberta Vnuka koji je tada svirao u bendu Hotline i trebao im je novi vokal jer imaju dogovorene tjedne gaže u Hard Rock Caffeu. Nakon toga zvali su me i da zamijenim Karana u bendu Big Blue. Sve se nekako uvijek događalo mimo mene, nikada nisam bio proaktivan. Pjevao sam, a ljudi su me zvali - kaže Baučić.
Nekoliko godina kasnije, početkom milenija, Komedija je odlučila postaviti "Jesus Christ Superstar", mjuzikl koji će obilježiti ne samo Baučićevu karijeru, već i čitavu epohu. Malo tko zna da je mjuzikl trebao biti postavljen u nezavisnoj produkciji.
- Imali smo audicije u Maloj sceni, no ostali su bez sredstava pa je Komedija otkupila prava. Bio sam u toj prvoj kombinaciji i nisu me imali u vidu dok im neki Juda nije otkazao tri tjedna prije premijere. Ekipa iz Komedije došla je u Hard Rock, poslušali su me s Hotlineom, nazvali me i rekli situaciju, a ja sam rekao: "Ok, dolazim" - sjeća se Baučić. Na probama mu nije puno trebalo da uđe u štos, a redatelju Štefančiću rekao je da mu samo pokaže pozicije kojima se kreće. Golemom uspjehu mjuzikla, kaže, uopće se nije nadao.
- Tek kasnije sam postao svjestan što smo napravili i što je značilo za nas i za kompletnu našu generaciju. Nakon prvog bloka od 11 predstava u 11 dana pao sam u krevet na dva tjedna. Imao sam temperaturu, od umora, ali psihološkog. Nevjerojatno je to bilo iskustvo, potpuno nestvarno. Odigrali smo te godine pedesetak predstava, krenuo je i Bundek, Jarun pred više tisuća ljudi, nevjerojatne su to bile stvari. Uletio sam u to iz pop rock štiha, uopće nisam bio svjestan, nisam znao da se netko na taj način, bez formalnog školovanja, može tako baviti glazbom u kazalištu - iskreno će on.
Na ulozi mu je svojevremeno, kaže, čestitao i Zlatko Pejaković koji je Isusa pjevao u prvoj jugoslavenskoj postavi mjuzikla.
- Rekao mi je: "Da sam imao tebe za Judu, još bismo i danas igrali' - smije se Baučić. Za Judu je te godine zaradio i prvu nominaciju za Nagradu hrvatskog glumišta. Nagradu je dobio dvadesetak godina kasnije za istu ulogu u obnovljenom Jesusu.
- Bila je karantena, javljali smo se iz kuća, imao sam 12 sekundi da se zahvalim svima. Lijep je osjećaj biti nagrađen, a još ljepši sa 45, 46 godina pjevati ulogu koju sam igrao kada sam imao 25, a nemam osjećaj da je toliki razmak ikakav problem - govori.
"Jesus Christ Superstar", koji je Komedije postavila 2019., a prekinula ga je pandemija, uskoro ide u obnovu pa će se na repertoaru naći na proljeće, krajem ožujka - otkriva Ervin. U 20 godina njegov se odnos prema ulozi nije promijenio, no promijenio se način na koji ulaže energiju.
- Pjevački mi se više sviđa ono što radim sad, nego ono što sam radio prije 20 godina. Trošio sam puno energije da bih projicirao energiju na publiku. Sada trošim puno manje, a projiciram puno više, energije i emocije, barem po mom osjećaju. Od mladosti i želje da dam sve od sebe, puno energije bježalo bi mi u slobodno prostor, bilo je i viška, a sada viškova nema - objašnjava. Nominaciju je dobio i za ulogu u mjuziklu "Skidajte se do kraja" koja mu je, otkriva, osobni favorit.
- Redatelj Igor Mešin tu mi je dao krasnu priliku jer je to zapravo glumačka uloga. Ima jako malo pjevanja, zahtjevno je i visoko, ali je glumačka uloga pa to što sam dobio nominaciju potvrđuje i da se mogu baviti i glumom u svijetu gdje je 95 posto ljudi školovano za to. Bila mi je to velika potvrda - ističe.
U nekoj takvoj ulozi, priznaje, volio bi se rado ponovno okušao. A vodio bi pjevati i u nekoliko rock opera i mjuzikla koje Komedija do sad još nije postavljala.
- Volio bih da postavimo "Tommyja"; no sada već ulazim u zrelije godine i volio bih pjevati Jeana Valjeana u "Jadnicima". Za takve je uloge potreban snažan, visok i izražajan glas. Volio bih se u tome okušati i bilo bi super da Komedija postavi, no to je zahtjevan projekt, ali ne bi bio prvi s kojim bismo se uhvatili u koštac - zaključuje Baučić.
Bez uvrede, ali on sad izgleda (ako je suditi po slici) kao da čeka 60 ti rođendan.