“Ma kakvi, pa nisam ja književnik. Nisam političar. Ja sam čovjek, pjevač, rekao nam je legendarni sarajevski glazbenik Halid Bešlić nakon uvodnog pitanja trebamo li mu poslati intervju na autorizaciju. No taj “samo” čovjek i pjevač popularniji je u regiji od književnika i političara, i upravo se sprema peti put napuniti zagrebačku Arenu, što ga čini rekorderom te dvorane jer nijedan glazbenik nije toliko puta nastupao tamo. S obzirom na to da je jedne godine u Areni imao dva koncerta zaredom, neće mu biti problem ispuniti je do posljednjeg mjesta ni 14.veljače, za Valentinovo.
U Zagrebu ste rado viđeni i toliko često da je možda pogrešno i reći da ste – gost.
Drag mi je ovo grad i imam tu puno prijatelja. To su baš kućni prijatelji jer imam i unajmljen stan, u kojem se vidim s njima kada dođem. A dođem svako malo. Meni je Zagreb stalna destinacija, najčešće na putu prema zapadu. A kako mi se sve više-manje događa na zapadu, jer je za nas pjevače naša dijaspora najbolje tržište, bilo je dobro stvoriti neku bazu iz koje onda idem dalje. U međuvremenu mi se dogodila nenormalna popularnost u Hrvatskoj, pa i Zagrebu, i to iznad mojih očekivanja. Bilo je to veliko, ali ugodno iznenađenje. Uvijek sam ovdje imao publiku, ali ona je počela rasti posljednjih 10-ak godina i sada je ima barem 50 posto više.
Je li takav slučaj i u Beogradu, Ljubljani?
U Beogradu je moja publika standardna, ne širi se tako kao ovdje ili u Sloveniji. Tamo sam popularan iz istog razloga kao i u Hrvatskoj, ali i zbog tolikog broja Bosanaca koji tamo žive. Ja sam jedini pjevač narodnjak koji je pjevao na trgu u Ljubljani. Bilo je to prije dva mjeseca.
Kako to objašnjavate?
U Beogradu se uvijek više slušala narodna glazba, a u Hrvatskoj zabavna. I onda se dogodilo to da ljudi koji slušaju zabavnjake slušaju sada i Halida. Počeo sam pjevati neke pjesme koje su više išle u smjeru zabavnjaka i popa, pa sam se približio hrvatskoj i slovenskoj publici, premda mi to nije bila namjera. Jednostavno su do mene došle takve pjesme i svidjele su mi se. Nikada mi zabavna, pop i rock glazba nisu bili strane. Manje je poznato da sam se na početku karijere dvoumio u kojem smjeru da odem. Prevagnula je narodna glazba, unatoč tome što sam kao mlad nastupio na festivalu zabavne glazbe u Bosanskom Novom i
pobijedio.
Koja je pjesma bila ključna u tome da se približite hrvatskoj publici?
Bila je to pjesma “U meni jesen je”, koju sam snimio usred rata u Bosni i Hercegovini. To je pop pjesma u kojoj ima i gitara i bubnjeva. Nakon nje uslijedile su “Malo je malo dana”, koju je napisao Saša Lošić, zatim “Prvi poljubac” i “Čardak”, koja je ustvari prava slavonska pjesma, što i ne čudi jer ju je pisao Geronimo, mladić iz Slavonskog Broda. Ako se već trebam svrstati u neki žanr ili kontekst, danas bih za sebe rekao da sam etno pop pjevač. Posljednjih 15-20 pjesama to potvrđuje. Većinu mojih hitova sviraju tamburaši, a to smatram postignućem. Naime, malo je narodnih pjevača čije su pjesme tamburaši uvrstili u svoj repertoar. Zanimljivo je i to da su, primjerice, “Zlatne strune”, koje su nastale u ranim 80-ima, odmah osvojile Dalmaciju jer je to ustvari dalmatinski melos.
Kako vam se sviđaju vaše pjesme na tamburicama?
Jako mi se sviđaju, kao i kada me obrađuju rock bendovi poput Teške industrije. Kada pjesma samo na gitari dobro zvuči, odmah znaš da će biti hit. To mi se bezbroj puta pokazalo. Jer, kad joj moraš dodavati elemente da bi je uljepšao, onda je upitno kakav će uspjeh postići. Kao i kad je djevojka lijepa – nije joj potrebno puno šminke da se istakne.
Vratimo se koncertu koji je pred nama. Četiri godine niste nastupali u Areni, vjerujem da je to predugo za vašu brojnu publiku. Mogli biste svake godine barem jedanput napuniti Arenu.
Da, nakon što sam četiri puta punio Arenu, nastupio sam dva dana zaredom u Lisinskome prije dvije godine, da malo privučem stariju publiku koja možda ne bi došla na moj koncert u Areni jer je ne privlače takvi prostori. To se pokazalo dobrim potezom. Napravio sam pauzu od Arene i stoga jer je potrebno pustiti publiku da se malo zaželi mog nastupa. Dvije godine bila bi neka normala. Možda smo sada malo pretjerali, ali nisam imao novi album, pa sam smatrao da treba pričekati. Inače, sve sam dvorane, male i velike, kao i stadiončiće u Hrvatskoj napunio. I prepunio.
Kada ste uopće počeli nastupati za Valentinovo? Prije 15-ak godina vjerojatno se niste bavili mišlju da na taj dan imate koncerte.
To je tek u posljednje vrijeme počelo. Prije rata, a i neko vrijeme nakon toga nitko nije ni spominjao Valentinovo. Ono kao da je zamijenilo Dan žena. Posebno u Hrvatskoj, gdje se taj dan, koliko mi je poznato, gotovo i ne obilježava, zaboravljen je. Tako je i u Srbiji. U Bosni žene i dalje drže do toga. Nekada sam znao pjevati za Dan žena i danju i navečer – jedan koncert u 14 sati, a drugi u 19 sati. Slavilo se po tvrtkama, udrugama... Iako mi ta zamjena i nije tako neobična, jer je u fokusu romantika i žene. To ionako ne ide jedno bez drugoga. Valentinovo je, iskreno govoreći, praznik važniji ženama. Vole poklone, obljetnice, datume...
Traženi ste vjerojatno i više nego što možete stići. Vrijeđa li vas možda kada netko vaše pjevanje gleda isključivo kroz prizmu unosnog posla i dobre zarade, a ne kao poziv?
Znalo mi je biti smiješno kad bi netko općenito za nekog pjevača rekao da ide na posao. A on ide pjevati! Ne gledam na pjevanje kao na posao i nakon svih ovih godina. Pjevanje je za mene još uvijek emocija i davanje. Kada me netko pita kada sam počeo pjevati, znam odgovoriti da je to bilo onoga trenutka kad sam počeo živjeti od pjevanja. Dakle, kad sam ušao u kafanu i počeo pjevati. To je već bio moj prvi profesionalni nastup. Pet godina je trajalo moje pjevanje po sarajevskim kafanama. Netko će se pitati kakve veze ima kafana s profesionalizmom, ali ta škola sarajevske kafane veća je nego neka druga, formalna.
Često ste isticali da je kafana bila ključna za vaš uspjeh.
Točno, jer u to vrijeme u njima nije mogao svatko pjevati. Morao si imati repertoar s tisuću- dvije pjesama ako si htio tamo nastupati. I to više žanrova, ne samo jedan. Starogradske, romanse, zabavne, šlagere, narodne, sevdalinke... Nisi mogao svirati bez pet dalmatinskih pjesama po večeri. To je bio utjecaj godišnjih odmora – ljudi odu ljeti na more na Jadran i pokupe te pjesme. Zato bilo koji dalmatinski pjevač dobro prolazi u Sarajevu. I obrnuto, naši pjevači u Dalmaciji. Znamo se šaliti s kolegom Harisom Džinovićem, koji ode na jadransku turneju i pokupi dalmatinski naglasak.
Kafane su vam donijele veliko iskustvo, ali je li ipak bilo teško na počecima?
Nije bilo lako, a to je i normalan put koji svatko mora proći. No da nisam pjevao, ne znam što bih mogao biti. U kafanama, gdje sam započeo, bilo je posla, puno se radilo i zarađivalo. Zarađivao sam četiri puta više od moga oca, koji je bio poslovođa u jednoj tvornici. Pjevalo se svaki dan od 6 do 11, nije se čekao vikend kao sada.
Spomenuli ste dijasporu i uspjeh tamo. Slušaju li vas samo ljudi s ovih prostora?
Ne, nego i tamošnje stanovništvo. U Švedsku me dočeka 10-ak mladih djevojaka, koje mi se jave i kažu kako znaju moje pjesme. Pitao sam se odakle su, pretpostavivši da su djeca naših gastarbajtera, ali nisu. Njihove su prijateljice djeca naših gastarbajtera i one su ih zarazile mojim pjesmama. To je doista simpatično i događalo se i s Turcima, Austrijancima, Nijemcima. Kao i kada sam nakon samo dva snimljena albuma na stadionu u Bugarskoj pjevao na oproštajnoj utakmici Hriste Stoičkova, a svi su znali moje pjesme, 90.000 ljudi. Kao da sam na Koševu. Oni su jako voljeli našu glazbu, sjetite se samo Brene i njezinih koncerata tamo. Bugari nisu razvijali nove etno pjesme, zasnovane na tradiciji, pa su bili željni toga, neke nadogradnje tradicionalne narodne glazbe. A mi smo to imali u vidu folka. A onda je došao i turbofolk.
Znamo u razgovorima često konstatirati da ste u usporedbi s turbofolkom vi pravi Mozart, teška klasika.
Hvala vam na tome, lijepo je to čuti, makar znam da nije istina. Nikada se nisam doista dao turbofolku. Moje su pjesme bile brana prema turbofolku. Međutim, nisam nikada imao problema s pjevanjem na svadbama. Sada samo ne stignem, tek ponekad. U šali znam reći da sam oženio cijelu hrvatsku reprezentaciju.
Uskoro ćete navršiti 65-u, ali čini se da ne smanjujete tempo. Razmišljate li ikada o umirovljenju?
Razmišljam, ali ne vidim se kao umirovljenik, iako ću to iduće godine i službeno postati. Ne znam što bih radio da sada prestanem pjevati. Doduše, umorim se lakše nego prije, pa sam malo ipak smanjio nastupe, na jedanput tjedno.
Je li to zbog zdravlja, koje vam je u posljednje vrijeme narušeno?
Djelomično zbog toga, a djelomično jer se radi dokasno, što mi sve teže pada. Ovo je ipak noćni posao. Da je koncert u osam sati i da sam u 12 u krevetu, sve bi to nekako štimalo. Ali danas je to nemoguće.
Nedavno ste izbjegli moždani udar. Kako ste sada?
Zahvalan sam Bogu što sam otišao do svoga prijatelja, dr. Đajića u Banju Luku. Htio sam ga samo vidjeti jer sam bio u prolazu, a on mi je predložio pregled. Utvrđeno je da su mi sužene krvne žile vrata i mozga, pa je to moglo uzrokovati moždani udar. Potom sam otišao u Ljubljanu, gdje mi je ugrađen stent. Čeka me još jedna operacija nosa, koji nije dobro sređen nakon prometne nesreće prije nekoliko godina. U Münchenu živi moj prijatelj iz Sarajeva koji je liječnik, pa ću to tamo obaviti da konačno lakše dišem dok spavam.
Jeste li, osim što sad imate manje nastupa, još nekako promijenili život?
Trudim se jer nema druge. Smanjio sam i piće i hranu. Na prehranu moram posebno paziti jer mi se povisio šećer, pa sam završio na tabletama.
Prije nekoliko godina postali ste i djed blizancima Lamiji i Belminu-Kanu. Kako se snalazite u toj ulozi?
Bolje se oni snalaze nego ja. Kako se volim igrati s njima, onda se to pretvori u skakanje po meni. Nekada mi bude naporno, ali ustvari uživam u skakanju, valjanju po podu i maženju s njima. A kako sam djed, i pokloni su obavezi. Žena i ja smo tu da ih malo razmazimo, kao svaki pravi djed i baka. Neki dan me unuk Kan primijetio na televiziji, pa je pitao suprugu što dedo radi na televiziji. Vodio sam ih nedavno u studio, da malo vide gdje radim; zainteresirali su se za slušalice i sve one gumbiće.
Često vas nije bilo zbog prirode posla. Kome je bilo teže, vašoj supruzi Sejdi ili vama?
Da ti pravo kažem... podjednako. Trebalo je to sve izdržati. S druge strane, ne bih mogao izdržati da me netko stalno zivka i ispituje gdje sam i kada ću se vratiti. Takva vrsta kontrole stvara pritisak, a moj je posao takav da nema radnog vremena i da sam često odsutan. Moja supruga jednostavno je naučila da joj nedostajem u ovih 40 godina koliko smo u braku.
Kako namjeravate proslaviti godišnjicu, jeste li romantični?
Godišnjica je 1. ožujka. Ovi što su puno romantični znaju lijepo i slagati. Iskrenost i odanost je važnija. Romantika je bitna kad si mlad i kada se udvaraš. A u braku je bitno paziti na svoju ženu. Zato ćemo se okupiti sa sinom, snahom i unucima. To su moji prioriteti u životu.
Hahaha Halid Beslic je najocitiji primjer kako se drustvo srozalo. Prije rata se sprdalo s njim, a danas je postao evergreen. Nije on napredovao, uvijel je ostao isti, samo su se drustveni kriteriji srozali i Halid dosao u Lisinski.