Bizeljsko, Zagreb (lipanj 2024.)
Davno sam odlučio da politika neće plivati u "Putnom piću".
Jednostavno sam obećao samom sebi da se politikom baviti neću.
Ali, kako to obično biva...
Kada ti nećeš...
Politika se počne baviti tobom.
Tako pročitam kako će moj prijatelj Miro Gavran biti predsjednički kandidat.
Za Pantovčak.
Zvrcnem ga znatiželjan.
– Reći ću ti samo to da se nikad nikome nisam obećao. Slično je bilo s kandidaturama za intendanta HNK, pa gradonačelnika, pa... Trenutno sam posvećen pisanju i radu u Matici.
Putujući sutradan na 91. rođendan našeg dragog prijatelja Slaveka Omerza, pogađali smo tko će sve jurišati na Pantovčak.
– Čul sam da bi Butković štel u kampanju – reče jedan moj frend.
– Pripovedaju da bi i Jandroković krenul na rođaka Zokija – reče drugi.
– Niš od tog. Dragan Primorac najozbiljnija je prijetnja Milanoviću – doda treći.
I tako redom.
Nižu se imena Kolinde, ministra Anušića, Kolakušića, Raspudića...
I trajala je ta spika sve dok se među nas, s konjima i kočijom, nije spustio slavljenik Slavek.
Sa svojom 91 godinom puno je vitalniji od američkih predsjedničkih kandidata.
Trump i Biden su, usput, desetak let mlajši.
Poslije povratka u Zagreb doznam, posve slučajno, imena dva ozbiljna kandidata za Pantovčak.
Čovjek koji je svima znan, vrlo utjecajan i cijenjen mi šapnu:
– Znaš tko će biti ozbiljni kandidati za predsjednika?
– Nemam blage.
– Reći ću ti, ali mene ne spominji – reče i poče nizati argumente.
– Tko se nedavno vratio ženi i djeci?
– Tko je otpilio predsjednika Uefe Čeferina i napustio europsku krovnu nogometnu organizaciju?
– Tko odbija sve funkcije u HNS-u i Dinamu?
– Tko...?
– Zvone Boban! – prekinem ga.
VEZANI ČLANCI:
Nije mi trebalo dugo da zbrojim dva i dva.
Ima Zvone sve moguće reference.
Pametan.
Elokventan.
Govori jezike.
Završio faks.
Itd.
S obzirom na to tko mi je to rekao, kandidatura pije vodu.
– Tko je drugi ozbiljan kandidat? – pitam svog anonimnog informatora.
– Zlatko Mateša!
– Bivši premijer i sadašnji predsjednik HOO-a?
Potvrdi mi i počne nabrajati argumente koji idu njemu u prilog.
Bilo kako bilo.
Bit će cirkusa i rusvaja na predsjedničkim izborima.
Kako našim.
Tako i američkim.
ODE DULE SA ZAGRLJAJEM RIJEKE
Umjesto In memoriam (lipanj 2024.)
Iz sata u sat pratili smo zdravstveno stanje našeg prijatelja Duška Valentića.
Zlatko Ožbolt izvještavao bi, na dnevnoj bazi, Zlatka Viteza.
Vitez mene.
A ja sve ostale.
I tako do prošle nedjelje.
Dok više ni respirator nije pomogao.
Bacivši nas u bed.
Dani u Karaki, Saloonu, Gavelli...
Bolje reći neprospavane noći.
Potoci dobrog pića.
I šleper cigareta.
Kojih se nije mogao riješiti.
Javljam tužnu vijest Lijoviću na portal.
Čujem se s Duletovim kumom Slobom Milovanovićem, koji je dojurio iz Praga.
Evociramo uspomene.
Moj zadnji razgovor s Duškom bio je mobitelski.
Nakon pretpremijerne projekcije filma "U zagrljaju rijeke".
Dule u glavnoj ulozi.
Igra dobrog čovjeka koji umire.
Javljam Goranu Grgiću da nas je još jedan prijatelj napustio.
U spomenutom filmu Goran igra njegova doktora.
– Čuj, bilo bi odlično da film prikažu na televiziji – predlaže.
Kažem da neće ići.
Jer je tek prijavljen na festivale diljem svijeta.
I, vjerujte mi.
Ne pretjerujem.
Dule će dobiti puno nagrada.
Njegov odlazak u bolji svijet još jednom mi je potvrdio da ništa nije slučajno.
Ama baš ništa.
Onog trenutka kad su Duška otpelali u bolnicu.
Na respirator.
Njegova voljena kćer Jejica dobila je nalaze.
Nalaze koji bi Duška obradovali najviše na svijetu.
Jedan se život gasio.
A drugi rađao.
Šaptali su mu da će biti deda.
Rekoše da je treptao okicama kad su mu to spomenuli.
Ako je čuo.
A vjerujem da jest.
Otišao je sretan.
DALIĆ OSTAO BEZ JOKERA ZOVI
HNK (lipanj 2024.)
Sprovodi, rođendani, promocije, karmine, utakmice...
I telefonski imendan prijatelja Antuna Burila s raspjevanim tamburašima.
Svega i svačega utrpa se u samo sedam dana.
Čak je i kiša stala.
Pa su se svi zabrinuli gdje je nestala.
Nije loše dok pljušti zavaljen u horizontali buljiti u TV.
Ovaj put uživam u spiki Tončice Čeljuske sa Zlatkom Dalićem.
Bi mi drago kad je naš ponizni izbornik pohvalio svog učitelja.
– Ćiro je bio moj mentor.
A meni se nametnu logično pitanje.
Kako će Dalić dalje bez "jokera zovi".
Ćiro mu je godinama pomagao pri donošenju ključnih odluka vezanih za repku.
Sad ga više nema.
Falit će Daliću mudri savjeti čovjeka koji je na SP-u u Francuskoj lansirao "vatrene" u vrh svjetskog nogometa.
Slušam dragu Tončicu kako umjesto "ligi" govori "lizi".
Lapsus?
Ništa u odnosu na jednu njenu kolegicu koja je pitala urednika: "Kaže li se ispravno Iran ili Irak?"
Svi mi, brate, griješimo.
A život leti dalje.
U HNK, na promociju golišave knjige mog prijatelja Dimitrija Popovića, samo sam provirio.
Na njegovim događanjima skupi se više ljudi nego na lijevim nogometnim utakmicama.
Umjesto da stojećki u sparini buljim u razgolićenu misicu Luciju Begić, odoh s društvom na cugu.
– Trebao je Dimitrije održati promociju u velikoj dvorani HNK – primijetio je Goran Grgić i povukao se na štenge svog matičnog kazališta.
Nakon pola čuke vrnemo se.
Ne samo da nije bilo crnog vina.
Nije bilo ni čaša.
Rekli su nam da će biti 50 ljudi. Da smo imali 300 čaša, bilo bi ih malo – čudili su se i barmeni na domjenku.
Nisu očekivali stampedo.
A ja, s prijateljima, opet suha grla, krenem u birtiju da ugasimo žeđ.
U finišu tjedna pozvaše me frendovi u kafiće na ročkase.
Bar će biti čaša.
I crnog vina.
Da nazdravimo.
Prijateljima koji su još uvijek tu.
I onima koji su nas napustili.
Prvima za sreću.
Drugima za pokoj duše.
VIDEO: Posljednji ispraćaj glumca Duška Valentića
