HRT-ov novinar Andrej Rašljanin konkurira za Večernjakovu ružu u kategoriji za novo lice godine. S Andrejem smo razgovarali o Ruži, ali i izvještavanju s Trga tijekom SP-a u nogometu zbog kojeg je i zaradio nominaciju.
Ove godine obilježava se 25 godina od prve i najveće medijske nagrade - Večernjakove ruže. Jeste li se nadali nominaciji?
Obožavam natjecanja u svakom smislu i što god sam u životu radio, uvijek sam volio za to biti nagrađen. Nominacija za Večernjakovu ružu velika je nagrada, ali ne mogu reći da sam je očekivao.
Koliko vam znači nominacija u kategoriji novog lica godine?
Itekako mi znači. Godinama pratim Večernjakovu ružu i navijam za svoje kolege, a sada odjednom imam priliku ne samo gledati prijenos na televiziji, nego i biti u HNK, a k tome i među nominiranima.
Svi još uvijek pamte vaša javljanja s Trga nakon utakmica hrvatske nogometne reprezentacije na SP-u. Je li vam to bio najizazovniji zadatak u karijeri?
Već je počeo treći Dnevnik, a ja se prvi javljam u njemu. Što znači da otprilike pola minute, minutu prije javljanja ne znam jesmo li u polufinalu ili smo ispali sa Svjetskog prvenstva. Okrenut leđima kameri, gledam Rakitićev odlučujući jedanaesterac. On mirno po zemlji plasira loptu u donji lijevi kut i Hrvatska je u polufinalu. Trg podrhtava, pjesme se ore, baklje gore, a jedino što vidim kroz dim su hrvatske zastave. Srce hoće od sreće iskočiti van, a razum govori: “Ostani pribran, Andrej, moraš se javiti za Dnevnik i Zabivaku.” Otprilike tako je izgledalo, tako da je bilo izazovno. No kada obožavaš svoj posao, onda u ovom slučaju adrenalin, a inače i profesionalnost nadjačaju stres, tako da će mi ta javljanja zauvijek ostati u lijepom sjećanju. Ipak, najizazovnija su, u pravom smislu te riječi, javljanja za vrijeme nepogoda poput poplava ili recimo požara kada su ugroženi životi. Tada je također teško ostati koncentriran.
Što vam je bilo najteže? Koliko je zahtjevno bilo zadržati koncentraciju u trenucima kada se oko vas događaju neočekivane situacije? Tijekom javljanja uživo bilo je dosta euforije oko vas, a padali su čak i neki poljupci...
Da, s poljupcima je i počela cijela ta ludnica. Kada sam naknadno gledao javljanja, na TV-u su mi izgledala teža nego što su zapravo bila. Ja obožavam nogomet i navijač sam pa su mi osjećaji ljudi oko mene bili itekako poznati. Bilo mi je važno zadržati koncentraciju radi naših gledatelja. Vjerojatno bi oni imali razumijevanja i da sam negdje pogriješio, ali bez obzira na to što su uvjeti bili specifični, gledatelji moraju znati što se događa na Trgu i ja sam se trudio zaštititi kadar i što slikovitije prenijeti ludu atmosferu s Trga. Što se navijača tiče, bili su sjajni. Kad bih završio s poslom, s mnogima od njih cijelu noć sam slavio hrvatske pobjede i te slike će me vječno podsjećati na nezaboravno ljeto.
Rođeni ste u Osijeku. Što kažu vaši sugrađani? Jesu li ponosni kad vas vide na malim ekranima? Smatraju li vas zvijezdom?
U Osijeku su mi obitelj, djevojka i sjajno društvo s kojim se družim još od vrtića. Oni znaju da obožavam svoj posao. I inače, a pogotovo tijekom Svjetskog prvenstva slali su mi svoje fotografije ispred televizora dok sam ja u kadru. Ovdje u Zagrebu, gdje sam dobio priliku i ostvario mnoge svoje želje, trudim se prezentirati Osijek na najbolji mogući način. Što se tiče zvjezdanog statusa, iako u šali znaju to reći, nadam se da me ne smatraju zvijezdom, nego dobrim novinarom.
Koga ćete sve povesti na svečanu dodjelu u HNK 22. ožujka?
Ne znam još. Kada bih zvao sve koji su zaslužni za moju nominaciju, dva gledališta HNK bila bi premala.
Pogledajte i što Andrej Rašljanin kaže o nominaciji za Ružu.
Test