Nakon uspjeha putopisnih serijala “Stani u Lici” i “Stani u Zagorju” HRT-ova redateljica i autorica Andrea Buča preselila se na otoke, gdje ovog ljeta snima serijal “Stani na otoku”.
U trećoj sezoni autorica vodi publiku u morsku pustolovinu Jadranskim morem; njegovim čarobnim, pučinskim otocima. Posebnost serijala je dokumentarni pristup u čijem su fokusu uvijek ljudi, oni nesvakidašnji, strastveni, živopisni karakteri, bilo da su starosjedioci ili otočki povratnici, svjetioničari, ribari, jedriličari, kalafati, chefovi, lingvisti, biolozi, zaljubljenici u more i pustolovi, KUD-ovi... svi morski vukovi i vučice kroz koje će autorica pripovijedati specifičnost pučinskih otoka.
Serijal otvara otok Sansego (Susak), a potom Dugi otok, slijedi jedrenje Kornatima do Žirja. Četvrta epizoda smještena je na Paklinskim otocima, a peti je otok Vis i njegov čudesni arhipelag, dok u šestoj epizodi, u regati Rota Palagruzona slijedi plovidba na naš najudaljeniji otok Palagružu. Nastavlja se putovanje na daleko Lastovo, a serijal završava tajnama najzelenijeg Odisejeva otoka – Mljeta. Serijal je prepoznatljiv po estetiziranim prizorima, bilo podvodnim ili iz zraka poput plovidbe brodicama, zora i sutona, velikog plavetnila, stotina Kornatskih otoka, najljepših svjetionika, hridi, uvala i špilja, podvodnih snimki flore i faune, brodske i ribolovne avanture poput plivanja s glavatom želvom, rijetkim stanovnikom Jadrana...
– „Jer me more uvik spasi, život krade, more vrati...“ kako idu stihovi pjesme “Dite” klape Libar, tako je nekako i bilo, moji nagoni dolaze iznutra – hajde na more, kreni poznatim putevima, mentalitetu, običajima, dijalektu. Pučinski otoci dijele jednu „istost“, svi su na svoj način čudesni i naprosto je bilo vrijeme otisnuti se u to more divote – kazala nam je Buča o razlozima odlaska na otoke. Uz nju su na putu i snimatelji Marjan Živić i Milan Latković, snimatelj tona Niko Gulam, producent i logistika iz baze Marko Kaić, a seriju će montirati Iva Blašković.
Kao i u prethodnim sezonama, Andrea je ponovno isplanirala dio puta, a na otocima ju je dočekala druga situacija.
– Uvijek isto! Raspisala sam scenarij i baš sam bila zadovoljna napisanim, no kad sam došla teren, na ovakav teren na kojem dokumentiraš život koji ne možeš i ne želiš ograničiti scenarijem, onda fino planove spremiš u kofer i pustiš da te voda/more nosi. Nije to lako, osobito u tehničkom smislu jer se stvari dešavaju mimo svih planova i predviđanja, taman ugasimo kamere, evo neke situacije koju ne možeš ne snimiti. Važno je da dobro plivaš, da si prilagodljiv i da voliš svoj posao iznad svega. Bude teško za poludjeti, svaki put kažem zadnji je, a onda opet – što ću raditi kad sam u ovom najbolja – iskreno će Andrea. Na snimanju je opet susrela puno zanimljivih ljudi, a posebno nam je spomenula jednu bakicu koja je se dojmila.
– Na Susku smo snimali Lenči koja ima 82 godine. Ona je udovica, nešto najslađe što sam upoznala. Tako lijepa ženska energija, divan glas i pjesma, i mudrost, iz svake rečenice mudrost. Ali je sama, već godinama, pa se dobro pripremila za odlazak na drugi svijet, ima spremnu haljinu za pogreb, dovoljno svijeća za crkvu, sve pomno promišljeno jer treba biti spreman. Znamo obje da će živjeti sto godina – kaže Buča koja nam je otkrila i što joj je bilo najteže, a što najzanimljivije na ovom snimanju.
– Najteže mi je ono što je ženama najdraže: obući se i našminkati se za snimanje, ja bi radila u „trlišu“, bez make-upa, no ipak moram održavati minimum pristojnosti prema gledateljima pa stisnem zube i „uredim se“ . Najzanimljivije su uvijek situacije i ljudi. Dođeš tako jednoj Lenči u kuću, sjedneš s njom, a o njoj ništa ne znaš ništa osim da lijepo pjeva i tu pred objektivima se upoznaješ i zaljubljuješ u veselu i životnu staricu koja živi sama i s kojom bi najradije ostala zauvijek. Odnos koji se izgradi tu pred kamerama je toliko specifičan, spoj kompletne ludosti i iskrene ljubavi da se često i sama pitam – je l’ moguće da se ovo događa, da je tako lako i tako divno? Ljudskost vrišti iz svakog framera i želim da je toga stalno i svugdje u programu jer smo zaboravili biti ljudi prema ljudima. I njih sve treba snimiti i ovakvih serijala treba biti mnogo, mnogo više – dodala je redateljica i autorica koju smo pitali i bi li mogla živjeti na nekom od otoka koje je posjetila.
– U ovoj fazi života ni na jednom jer još uvijek volim život u velikom gradu sa svim manama i prednostima koje nosi, premda, oni koji me u dušu znaju kažu kako sam na moru najbolja. To je zato što tu pripadam i tu ću se sigurno jednom vratiti. Kamo? Poslat ću vam razglednicu – sa smiješkom će Buča. Autorica se i osvrnula na aktualne probleme stanovništva na otocima.
– Ja ne vjerujem da postoji nerješiv problem. Kad postoji volja, postoji i način. Pučinske otoke muči infrastruktura, veze s kopnom, zaposlenje... Često se sjetimo velikih iseljavanja 60-ih i 70-ih godina, odlazilo se u Ameriku trbuhom za kruhom, mislite da je danas drukčije? Na otocima je mahom staro stanovništvo, mladi ovdje nemaju perspektivu i, naravno, samo se odvažni odlučuju za otočki život – kaže Buča koja je puna ideja pa već ima ideje i za nove putopise.
– Dok snimam jedan, već promišljam o budućem. Vuče me Maroko, pustinja, planina Atlas, veliki gradovi, ruralne sredine, ljudi, život, glazba, začini, boje.. Ja sanjarim, vidjet ćemo što će rukovoditelji reći, no definitivno je vrijeme za korak u svijet i za marokanske Barice, Katice, Lenči… Ljudi i osmijesi su svugdje isti. Ako su iskreni. A mojih protagonista jesu – zaključila je Buča.
