Jedna od najbogatijih država na svijetu. Bez poreza, a BDP po glavi stanovnika je najviši na svijetu. Ljudi pristojni, mirišljavi, gostoljubivi, samo uživaju... Tako nam je 45-godišnja HRT-ova novinarka Martina Validžić opisala Katar i Katarce. Njezin dokumentarni serijal iz Katra svi su nestrpljivo čekali utorkom nakon Dnevnika na Prvom programu HRT-a, u kojemu su od Martine svašta doznali o Katarcima, koji su izrazito zanimljivi baš uoči Svjetskog nogometnog prvenstva koje počinje već idući mjesec. Profesorica hrvatskog i češkog jezika i književnosti više od 20 godina radi ovaj posao, putopisne reportaže, ali ovakav uspjeh kao s "Inshallah Qatar" ne pamti. U razgovoru s dugogodišnjom novinarkom i reporterkom pokušali smo doznati što je toliko zaludjelo Hrvate, što se događalo iza kamera, kada se ponovno vraća tamo, ali i zašto ipak, ni unatoč tolikom poznanstvu svijeta, nikada ne bi otišla iz Hrvatske.
Posljednji put kad smo Vas gledali u iole putopisnoj formi, to je bilo za Olimpijske igre. Kako ste došli na ideju za "Inshallah Qatar"?
Bila sam i na ljetnim OI u Tokiju, a i na ZOI ove godine u Pekingu. Kako su te reportaže imale odlične reakcije javnosti, urednik Dokumentarnog programa HTV-a, Vladimir Brnardić, predložio je upravo mene da napravim putopisni serijal iz Katara na svoj način. Naravno da nisam ni časa časila s pristankom. Jedva sam čekala novi izazov, posebice jer su i Tokio Peking, a sad i Doha (Katar) bili doista izazovni za realizaciju i za snimanje. Prvo dvoje zbog iznimno strogih epidemioloških mjera, a Katar zbog drugačijeg pristupa poslu domicilnog stanovništva i ekstremno visokih temperatura. Doduše, i u Pekingu je bilo ekstremno, čak se temperatura spuštala do -30. U svibnju u Kataru +45. Stvarno sam žena od ekstrema, hahahaha.
Riječ je o svojevrsnom vodiču za sve one koji će se uputiti u tu zemlju. Da idete ponovno, koje biste iskustvo ponovili?
Svakako "surfanje" jeepovima po pješčanim dinama, tzv. dune bashing. Adrenalin na n-tu potenciju!!! Još da nam nije pukla guma i da je malo dulje potrajalo... I tržnica, Souq Waqif je baš avantura za sve gurmane, pustolove, bonvivane, živopisna kakofonija i kaleidoskop svega i svačega, od jeftinih kineskih suvenira koje će vam podvaliti pod originale, oslikavanja kanom, animatora koji vas mame da uđete baš u njihov lokal, pušenja šiše, pravih majstora koji pred vama rade kožne torbe, drečavo šarenih tepiha, sablji, mirisa mente u zraku i svih mogućih mirodija. Uvijek sam voljela više takvu atmosferu od ulickanih hotela i "fensi šmensi" restorana.
Što novo otkrivate o Katru?
Zadivljujuće je kako su oni sve izgradili u pustinji od temelja, napravili umjetne zelene površine, nevjerojatne šume nebodera, raj za arhitekte i građevinare. Kao i za strance svih drugih profesija koji žele ondje zaraditi novac, jer Katarci, naime, baš i ne rade. Zašto i bi kad su svi bezobrazno bogati. Zbog nevjerojatnih količina nafte i plina, jedna su od najbogatijih zemalja na svijetu, nema poreza, BDP po glavi stanovnika je najviši na svijetu, pa tako svi drugi za njih rade, a oni uživaju. Ondje nećete vidjeti automobile srednje klase na ulicama. Niti kante za smeće, sustav odlaganja otpada je suvremen, sve je ispod zemlje. Sve je toliko čisto, kao u apoteci. I sve miriše. Kao i ljudi. Ti oblaci parfema su stalno u zraku. I jako su gostoljubiv narod, pristojni i fini, jedino im je pristup poslu (ako baš moraju raditi, a obično su na nekim vodećim pozicijama) vrlo južnjački. Nema priše! Tako da ćete odgovor na mail u kojem se nalazi molba za dozvolu za snimanje dobiti tri tjedna kasnije. Ako je uopće dobijete.
Kakve su prve reakcije na serijal? Koje ste komentare dobili prije puta?
Malo se crvenim, jer nisam navikla, ali ne pamtim kad sam dobila toliko pohvala. Zanimljivo je što radi udarni termin. Naime, radim već 20 godina ovaj posao, putopisne sam reportaže, ništa drugačije, radila i za emisije "Glamour cafe", "Shpitza" i druge emisije, ali kad te stave odmah nakon Dnevnika na prvom programu, dojam je drugačiji. Sad sam se baš vratila iz šetnje po Britancu, simpatične gospođe me zaustavljaju, a ja se smijem s njima.
Sinonim za taj dio svijeta su visoke temperature. Jeste li ih nekako uspjeli izbjeći?
Sreća je da nema vlage, već je zrak suh, puše konstantno topli vjetar, kao fen, a i odjeveni smo bili u lanene hlače i tunike koje ustvari hlade tijelo.
Kako ste se točno pripremali za snimanje serijala? Je li radio Google ili ste se možda poslužili i starom metodom - knjigama o putovanjima?
Kad biste se pripremali samo preko prijatelja Googlea, ne biste ništa napravili. To je samo polazišna točka, no ako ne okrenete sto brojeva, nađete se s ljudima koji su ondje živjeli, dobijete preporuku iz prve ruke što obići, na što pripaziti, dogovoriti snimanja iz Zagreba već, poslati stotine mailova i pitanja, džabe ste krečili. Novinarka sam već 20 godina i nisam od ove novije generacije kojoj je dovoljan samo Instagram profil da o nekome naprave priču. I pripremati ovako zahtjevan projekt samo putem interneta, bilo bi prilično neodgovorno od mene.
Ako se ne varam, u Katar se vraćate za Mundijal. Što ćete učiti isto, a što različito kada drugi put posjetiti ovu državu?
Ovo mi je drugo Svjetsko nogometno prvenstvo u životu na kojem ću biti prisutna (prvo mi je bilo 2006. u Njemačkoj) i jako se veselim jer volim stadionsku atmosferu, masu ljudi koja se veseli i navija za svoju reprezentaciju. Takva euforija i adrenalin se rijetko doživi i zato je moje uzbuđenje tim veće. Budući da će specijalni program za Svjetsko prvenstvo na HTV-u biti cjelodnevni, trebat će konstantno slati priloge i reportaže te raditi javljanja s terena. Za to smo zaduženi kolega reporter Edin Mahmuljin i ja.
Nema formata u kojem vas nismo gledali, ali sada ste već neko vrijeme u limbu između sporta, kulture i načina života. Biste li se voljeli vratiti u neku od drugih novinarskih formi?
Hm, ne znam na koje druge novinarske forme mislite, jer radim sve. Od javljanja uživo, priloga, reportaža, voditeljskog i uredničkog posla, radila sam devet godina i na Hrvatskom radiju kao voditeljica i urednica, pišem scenarije, a ako mislite na informativni program - da, radim i to kad treba, ali ja sam kreativac pa se držim novinarski kreativnog sektora.
Sebe često opisujete kao hedonisticu i gurmanicu. Jeste li iz Katra donijeli i neki recept? Što vas je posebno oduševilo od hrane?
Budući da oni nemaju puno svojih tradicionalnih jela, sve je to miks raznih arapskih kultura, najviše smo se hranili kod Libanonaca, jer su najpovoljniji, a i hrana je najukusnija. Nisam nešto baš šopingirala u Kataru, jer je sve nevjerojatno skupo.
Mnogo ste putovali i toliko toga vidjeli. Je li vam nekad palo na pamet da svoju sreću pronađete negdje izvan Hrvatske?
Što više putujem, to sam više svjesna u kakvom raju mi živimo. I kako živimo izuzetno kvalitetne živote. Bez obzira na to koliko mi kukali i jadali se, ali nigdje toliko prirodne raznolikosti nema kao u našoj zemlji. Nigdje nećete vidjeti toliko ležernosti na ulicama, ljudi na kavama usred dana, kod nas se ljudi druže, vesele se životu, dobri smo radnici, vani smo itekako cijenjeni, samo moramo sebe početi cijeniti. Imamo sve. Svugdje mi je bilo lijepo, i u Japanu, jer su potpuno drugi svijet, genijalni su u svemu, na Tajlandu koji je čista egzotika, volim SAD, odrasla sam na njihovoj pop kulturi, kao i engleskoj, zaljubljena sam u Španjolsku, ali ipak - jedna je Hrvatska.
Kako je zapravo počela vaša ljubav prema televizijskom novinarstvu?
Još otkad sam kao klinka postala ovisna o glazbi, pa sam gledala sve televizijske emisije, pa kupovala glazbene časopise, pa počela maštati kako upoznati sve te omiljene glazbenike...Usporedo sam kao predsjednica razreda bila sjajna iz hrvatskog jezika i književnosti i pisala sastavke koji su završavali u školskim novinama. Trebalo bi spojiti jedno i drugo! Išla sam na prijemni i na novinarstvo i na kroatistiku na Filozofskom. Upala sam na oba fakulteta, ali sam se ipak odlučila za kroatistiku. No, ljubav prema novinarstvu je prevagnula kad sam kao studentica vidjela oglas da se traže novinari za poljoprivrednu emisiju na tadašnjem OTV-a. Prijavila sam se, odmah prošla audiciju i već za par dana bila suvoditeljica u studiju, radila priloge, vodila "Serbus, Zagreb", naučila montirati, znala biti za kamerom u studiju... OTV je doista bio super škola. Dalje sam nastavila prvo na Novoj TV, pa po raznim vanjskim produkcijama, radila po filmskim festivalima, radiju, vodila razne manifestacije i evente. No, najveći i najvažniji dio mog profesionalnog života pripada HRT-u.
Gledateljima vrlo lako uđete u srce zbog vaše nemjerljive energije. Što radite kada je jednostavno - nemate?
Rijetki su to petki. A i kad se dogode, ubijem malo oko i opet sam k'o nova. Pojedem sladoled. Nazovem mamu. Slušam muziku. Presađujem biljke. Hodam po prirodi.
Tijekom pandemije pisalo se kako ste skinuli 20 kilograma, a od tada trenirate jako često, ako se ne varam četiri puta tjedno? Koliko vam se život promijenio nakon toga? I jeste li sada 100 posto zadovoljni izgledom?
Zanimljivo da se ja više ne sjećam te prijašnje faze. I ne znam kad me je netko to uopće zadnji put pitao do vas. Zato što je ta faza započela i puno prije pandemije. Toliko mi je normalno da treniram da se doista moram napregnuti da se prisjetim sebe iz prethodnoga razdoblja. Ja sam se i kao dijete bavila sportom, bila odlična košarkašica, nesuđena juniorska reprezentativka. I bila uvijek fit do jednog razdoblja kad sam samo radila i radila i živjela neurednim životom, pa mi se sve vratilo na vagi, a i da ne skužiš što se dogodilo. Pa sam se morala vratiti na početne postavke. I samo sam se vratila sportu. On je za mene motor i gorivo! Vježbam i kad sam na putu u hotelskoj sobi, stalno sam u pokretu, brza sam i okretna. Planinarim. I atletske sam građe, brzo mi se formiraju i definiraju mišići, imam snage za ekstremne napore. Zato mi je sport najvažnija sporedna stvar na svijetu. Pole dance nije novotarija u mom životu, treniram ga već osam godina. Novost je boks. Potpuno me obuzeo. A što se hrane tiče, jedem sve. Osim čipsa, gaziranih pića, hrenovki, pašteta, salama... općenito, ne konzumiram industrijski obrađenu hranu.
VIDEO>>Tihana Harapin Zalepugin: 'Saša i ja prvi put smo se sreli 1975. na Hvaru... Tek 1988. svemir se pobrinuo da se napokon spojimo'
