Životni intervju?! Što to uopće znači? Nisam nepoznat i samozatajan umjetnik da bih konačno morao otkriti istinu o svom životu. Suviše sam intervjua u životu dao. Neki su bili pristojni, neki čak i dobri, a neki katastrofalni, naročito u vrijeme kada nije bila u praksi autorizacija intervjua. Uglavnom spadam u one ljude o kojima se mnogo zna. Čak i suviše. Ima i dosta onih ljudi koji misle da o meni znaju mnoge stvari koje i sam ne znam, jer su mnoge priče o mojem životu, postupcima i izjavama bile izmišljene i uglavnom lažne.
Tim riječima dočekao nas je Rade Šerbedžija u hladovini svoje kuće u Barbarigi u Istri, svojoj ljetnoj oazi, ali je kao dobar domaćin i vrhunski profesionalac pristao još jednom odgovarati na naša pitanja i ispričati svoju nevjerojatnu životnu i profesionalnu priču. Kuća u Barbarigi, lijepa istarska kamena kuća, sagrađena je nakon što su se Rade i Lenka iz Londona preselili u Ameriku. U toj su kući svih ovih godina zapravo rijetko živjeli. Preko ljeta, kada su dolazili u Hrvatsku, radili su i živjeli na Brijunima, a u Barbarigi su obično boravili u rujnu. Ali sada su odlučili ondje provoditi više vremena.
Rade je u Barbarigu prvi put došao 1999., kada je glumio u filmu Dejana Aćimovića “Je li jasno, prijatelju?”. Tada se, kaže, sprijateljio s nekim ljudima u Istri, koji su ga nagovorili da ondje nešto kupi. Onda je kupio ruševinu, na kojoj je sagradio kuću. Tražili su ga i da im napravi kazalište u Istri.
I tako je nastao teatar Ulysses na Brijunima?
Najprije sam išao po Vodnjanu i još nekim zanimljivim mjestima u kojima bi se mogao napraviti ljetni teatar. A onda su me odveli na Mali Brijun, na kojem nikad prije nisam bio. I odmah sam se zaljubio u tu čudesnu austrougarsku tvrđavu. Potom sam je pokazao mojoj Lenki i mojem prijatelju Borislavu Vujčiću i odlučili smo napraviti “Kralja Leara”. I eto, već 20 godina traje taj naš “Kralj Lear” koji je postao zaštitni znak našega Ulysses teatra, ali na neki način i zaštitni znak ovoga dijela Istre.
Nikad niste išli Titu na Brijune?
Ne, nisam spadao u tu reprezentaciju, iako sam već tada bio dosta popularan i priznat glumac. Izbor je ipak bio ne samo rezultat umjetničkih, nego i političkih zasluga. Spadao sam u one umjetnike koji su željeli biti aktualni i koji su željeli biti društveno angažirani, pa samim time i kritičari određenih pojava u tadašnjem našem socijalističkom društvu. Mislim da umjetnik mora biti pomalo disident u odnosu na, kako to Krleža kaže, državu, institucije, naciju i autoritete.
Je li vrijeme da nam otkrijete što ste to u HNK govorili 1971., kada ste branili Tripala i Savku?
Moja podrška Savki i Tripalu, s kojima sam se viđao i bio dobar, rezultat je druženja s tadašnjim opozicionarima u umjetnosti. U Zagrebu su to bili uglavnom filmski radnici i književnici koji su se sastajali u čuvenoj kavani Korzo, a u Beogradu su to bili Živojin Pavlović, Makavejev, Ljuba Tadić, a naročito Marko Nikezić i Latinka Perović, zatim briljantni Mirko Tepavac i nadasve Koča Popović, legendarni partizanski general, koji je uza sve uvažavanje Tita, nakon pada liberala dao ostavke na sve svoje funkcije i povukao se iz politike. Družio sam se s tim interesantnim čovjekom u Dubrovniku i igrao s njim tenis na Lapadu. Uostalom, družio sam se i bio prijatelj s još jednim čuvenim generalom u Zagrebu. Bio je to Ivan Šibl, kojega smo svi mi mladi filmski i kazališni radnici obožavali zbog njegove duhovitosti i briljantne inteligencije. Podržavao sam one koji su tada zagovarali promjene i koji su shvaćali da se taj rigidni sistem, premda je bio bolji od sovjetskog, mora mijenjati.
A što se dogodilo u HNK 1971.?
To je bio neki veliki sastanak u HNK na kojem se kulturnim radnicima Zagreba obratio drug Josip Vrhovec i na kojem je objašnjavao zašto je smijenjeno hrvatsko rukovodstvo na čelu s Tripalom i Savkom. Njegov govor bio je pun prijetnji i proklamiranja novih i oštrih mjera koje su se planirale uvesti u društvo i koje su bile ozbiljna prijetnja svemu onome što je pokušavalo biti demokratsko. Prije mene je u HNK govorio moj prijatelj Fabijan Šovagović i Vrhovec ga je poslije govora oštro napao spočitavajući mu da se petlja u stvari koje ne razumije. Onda sam se javio i ja svojim govorom, u kojem sam branio Tripala i njegovu politiku i izazvao bijes tih partijskih moćnika. Poslije moga i Šovina govora, kako su mi poslije pričali, Vrhovec je u Centralnom komitetu tražio naše hapšenje. Rekao je da su ga napali hrvatski nacionalisti, a onda se iznenadio kada je vidio da su moji roditelji partizani i da sam Srbin. Vjerojatno je ta činjenica tada spasila i mene i moga glumačkog idola Šovagovića ozbiljnih problema koje smo tada mogli imati.
Vratimo se na teatar Ulysses. Što ste to pronašli na Malom Brijunu, a čega nije bilo drugdje?
Odmah sam se zaljubio u to mjesto. Lenka i ja odlučili smo tu napraviti Kralja Leara. Austrougarska tvrđava Minor, koja je bila jedna od najvećih i najmodernijih utvrda svog vremena, čudesan je objekt. Tvrđava Minor za svoje doba bila je poput današnje NASA-e. No prošao je cijeli vijek i tvrđava je u međuvremenu devastirana i propala. Osim tvrđave, na tom otoku nema ničega drugog. Sljedeća stvar je tišina, koja je toliko važna za teatar na otvorenom. To je i najveći problem današnjeg Dubrovnika, koji je i dalje odličan festival, ali je Dubrovnik postao toliko bučan da je danas ondje teško pronaći pozornicu na kojoj se može na miru igrati na otvorenom.
Ometaju li vas česta nevremena?
Ne, nevrijeme je dobrodošlo. Čak i kad prekine predstavu, to je onda iznenađenje, jer ljudi pobjegnu u hodnike, a mi uzmemo gitare pa im sviramo ili ih častimo pićem, što je opet fenomenalan doživljaj.
Bojite li se koronavirusa?
Upravo smo uz perfektnu organizaciju našeg svemogućeg Duška Ljuštine uspješno organizirali kazališni festival u posebnim epidemiološkim uvjetima, poštujući propise i mjereći ljudima temperaturu, a na tribinama koje mogu primiti 800, puštali smo samo 220 ljudi. Vodili smo računa da svi gledatelji imaju maske. Ne bojim se, iako sam oprezan, ali ne i paranoično oprezan. Krećem se među ljudima, ali izbjegavam avione, jer se u njima lako zaraziti. A i da dobijem virus, ne vjerujem da bi me baš smrtno pokosio. Ne možemo stati sa životom i moramo ići dalje, ali moramo biti pametni i kontrolirati se. Ali ovo što nam se sada događa doista nismo zaslužili… U jednom smo trenutku bili šampioni u svijetu po ozbiljnosti nacionalnog stožera i premijera Plenkovića, koji me zadivio svojom odlučnošću i energijom, a odjedanput smo došli u situaciju da popuštamo kontrolu i postajemo lakomisleni.
Iako ste jedan od rijetkih naših glumaca koji je uspio napraviti karijeru glumeći na engleskom jeziku, cijelo vam je vrijeme bilo bitno glumiti i stvarati na svom jeziku.
Radi se o tome da glumac na stranom jeziku može nešto napraviti u filmu. No danas je to teže. Prije se nije obraćala prevelika pozornost na akcent, dok danas u hollywoodskim filmovima stranac, pa čak i Englez, vrlo teško može dobiti glavnu ulogu. No najboljima, poput Stanleya Kubricka i Terrencea Malicka, to nikad nije bilo osobito važno. Predstave koje igram u našem Ulysses teatru na neki me način održavaju u kondiciji. Osim toga, glumac u kazalištu jedino na svome jeziku može donijeti sve one nijanse. Ovoga ljeta nismo zbog korone mogli igrati “Kralja Leara” i “Antigonu” i beskrajno mi je žao zbog toga. Ipak, odigrali smo dosta predstava “Tko se boji Virginije Woolf”, tako da sam, čini se, ostao u formi. Veselim se našim predstavama “Virginije” u Zagrebu. Igrat ćemo je u ZKM-u 15. i 16. rujna.
Tijekom bogate karijere surađivali ste s najvećim imenima koja je bivša država imala u teatru i na filmu, spomenut ću samo Dušana Jovanovića, Živojina Pavlovića i Dušana Makavejeva, ali i s najvećima u svijetu, poput Stanleya Kubricka? Kako je bilo raditi s takvim umjetnicima? U čemu su razlike između njih?
U biti, neke velike razlike nema. Kubrick je bio potpuno drukčiji od svega što sam sreo u Americi ili Britaniji. Bio je potpuno svoj, čudak i perfekcionist, a u izvjesnom smislu i vrlo hrabar. Nikad nije želio biti ispred velike ekipe i mašinerije, njegova je ekipa brojila 20 ili 30 ljudi, kao da je riječ o malom filmu, ništa suviše, jer to nije trpio. I bio je u pravu jer su u tom slučaju svi bili fokusirani na film. Nije bilo nikakvog glamura, osjećao sam se kao da snimam sa svojim Žikom Pavlovićem, Makavejevom, Zoranom Tadićem ili Rajkom Grlićem. Razlika postoji u velikim filmovima, poput filma “The Saint” (Svetac), u kojem sam igrao drugu ulogu s Valom Kilmerom, koji je u tom trenutku bio najveći film na svijetu. Tu je bilo 300 ljudi na setu i velika mašinerija, a ja sam uvijek više volio prisniju atmosferu. U Hollywoodu su me najviše nervirale televizijske serije, a igrao sam u dvije ili tri serije. To je bilo strašno. Oni se natječu tko će brže snimiti scenu, kao da si na traci, iako i u serijama postoje izuzeci, kada se vidi drukčiji pristup i artistička ruka. Imao sam sreću glumiti i u takvoj seriji, “Downton Abbey”.
Jednom ste uspoređujući Hollywood i Dubrovnik, prednost dali Dubrovniku i tamošnjem festivalu, gdje ste upravo dobili trećeg Orlanda, ovaj put za predstavu “Tko se boji Virginije Woolf” teatra Ulysses.
Uvijek bih dao prednost Dubrovniku i mnogim sličnim festivalima. Hollywood je velika tržnica, na kojoj ima svega, od bezveznih filmova do velikih glumaca i režisera. Hollywood je tržnica i mravinjak, a Dubrovnik je osmišljena priča. Sretan sam da sam ponovo dobio Orlanda. Prvi put sam ga dobio davnih sedamdesetih kada sam igrao Hamleta na Lovrijencu. I sjećam se da su mi ga ukrali iz kola koja su bila parkirana pred kazališnom Akademijom. Orlando me podsjeća na neko bogato vrijeme koje smo živjeli u tom najljepšem gradu na svijetu. Na moje mlade prijatelje Vidovića, Nadarevića, Boženu Frajt, Jasnu Malec, Nedu Mamilović, Ingu Appelt, Ratka Buljana… Na Kolorinu, Ocean i terase hotela Imperijal. Na moga profesora Kostu Spajića i njegove genijalne predstave. Na divnu i najbolju mi prijateljicu Jagodu Buić. Na Izetova Skupa i Kvrgićeva Pometa i Milkinu gospođu Lauru i Mišina Bokčila i Joška Juvančića, koji mi je kao studentu druge godine dao glavnu ulogu u “Grižuli”. Bio je to veličanstveni Dubrovnik u kojem smo se kalili i koji nas je odgajao svojom otmjenošću.
Upravo se navršilo pet godina od Arsenova odlaska...
Kada je Arsen umro, napisao sam da poslije njegove smrti ovdje ništa neće biti isto. I zaista nije isto. On je kao jedan od najvećih hrastova u našem vrtu, kojeg smo se držali, i to ne samo mi koji smo se bavili umjetnošću i poezijom, nego svi. On nije bio samo pjevač, nego autor i filozof, duhoviti komentator života. S njim smo izgubili estetskog vodiča kroz život i čovjeka kojem smo se divili cijeli život. Nedostaje glas na koji nas je navikao, cinizam, delikatnost i inteligencija njegove poezije. Ali zato smo ove godine na Brijunima imali Gabi Novak, koja je apsolutno nevjerojatna osoba. Tako pjevati, u tim godinama, to ne može nitko na svijetu. Njezin glas, koji je uvijek bio božanstven i poseban, sada je dobio dodatnu snagu i čistoću.
Ovih dana očekuje vas premijera filma “Ribanje i ribarsko prigovaranje” Milana Trenca, u kojem igrate glavnu ulogu.
Ne mogu ništa reći o filmu zato što ga nisam vidio, ali mogu reći o razlozima zbog kojih sam ga snimao. Učinila mi se zanimljivom priča o Petru Hektoroviću, tome tako interesantnom hrvatskom plemiću i jednom od najistaknutijih pisaca svog vremena. Uvijek sam se s posebnim zadovoljstvom prihvaćao igranja poznatih ličnosti iz naše povijesti. Igrao sam i Nikolu Teslu i Josipa Broza, a priča o Hektoroviću zanimljiva je jer je mnogo toga o njegovu životu ostalo pod velom tajne. Postoji činjenica da je Hektorović imao kćer koju je potkraj života priznao kao svoju. U filmu se govori i o nemogućoj ljubavi između njega i mlade pučanke koja je mlada umrla. Hektorović je bio vrsni intelektualac i pisac, koji je kao i mnogi pisci svog vremena pisao poeziju pod utjecajem talijanske renesansne lirike, ali u zrelim godinama počeo je pisati svoje čuveno djelo “Ribanje i ribarsko prigovaranje”, koje je svojim gotovo dokumentarističkim stilom bilo posve originalno i novo. Našem režiseru Milanu Trencu nije bilo jednostavno iz tako šturih povijesnih podataka o njegovu životu napraviti scenarij za film. Ipak mi se čini da je u tome uspio, a jedino što mi se činilo kao nedostatak cijelog projekta bili su uvjeti u kojima smo snimali. A uvjeti su zbog izuzetno malog budžeta bili zaista teški. Takva priča, koja je smještena u davno vrijeme, odnosno potkraj 16. i početkom 17. stoljeća, zahtijevala je posebne kostime i scenografske efekte. Ne znam kako su to naši siromašni uvjeti dočarali na filmskom platnu, ali tu je bila božanstvena priroda otoka Hvara, koja će, siguran sam, zasjati na velikom platnu posebnom i istinskom ljepotom.
Što mislite o nedavnim porukama pomirenja premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića u Kninu? Je li vas iznenadila činjenica da je velika većina javnosti i politike podržala takav potez?
Radi se o velikoj stvari. Možda smo sada došli u situaciju da mlađa generacija političara može na mirniji i trezveniji način pristupiti tim problemima. Očekivao sam da će se to jednom dogoditi, iako nisam znao kada. Optimist sam i vjerujem da čovjek mora pronaći pozitivnije putove u svom životu i tako djelovati. Pa ne možemo živjeti u mraku! Mi koji smo sinovi partizana, ustaša i četnika nemamo nikakvog razloga da preuzimamo njihove karme i branimo njihove ideologije. Moramo živjeti drukčiji život. Nemam nikakvih problema s time da budem najbolji prijatelj nekome čiji je otac bio na drugoj strani od mog oca. Mislim da je možda došao trenutak da se to drukčije i ljudskije prihvati, i to zbog dobrobiti i boljeg života u ovoj našoj Hrvatskoj.
Što mislite o prvih šest predsjedničkih mjeseci Zorana Milanovića? Kada je izabran kazali ste da je to primjer da u Hrvatskoj na izborima može pobijediti ljevičar, iako se mnogi pitaju je li on uopće ljevičar.
Bez obzira na to je li ljevičar ili liberal, već sama činjenica da je političar kao Milanović izabran dobra je za Hrvatsku. Mislim da je on u mnogim detaljima poboljšao svoju retoriku i da je izvukao pouke iz ponekih grešaka koje su mu se znale potkrasti. Riječ je o inteligentnom i moćnom političaru, a očito je da je to hrvatski narod prepoznao jer ga je izabrao. To nešto govori o Hrvatskoj. Slična se stvar dogodila i s Plenkovićem, koji je, čini mi se, napravio reda u svojoj stranci, jer ta stranka počinje sličiti na suvremenu stranku centra. Bože moj, nije lijeva, ali je demokratska stranka i to je, na kraju krajeva, lijepo vidjeti. Bilo bi dobro da takvi ljudi kao što su Plenković i Milanović i iz pozicije i iz opozicije pronađu mirniji put rješavanja društvenih problema.
Kada se pogleda situacija u našem susjedstvu i uspon desničarskog populizma u Sloveniji, Mađarskoj i Srbiji, čini se da je stanje u Hrvatskoj ipak bolje?
Apsolutno, i to treba jasno reći. I još nešto: Hrvatska je dvaput na izborima izabrala lijevu vladu, najprije Račanovu, a onda i Milanovićevu.
Ovo što se događa u Hrvatskoj važno je i za šire okružje, zar ne?
Naravno da je važno. Svi smo mi još uvijek, htjeli to ili ne, na neki način povezani. Ovi Južni Slaveni u svojoj povijesti najčešće su bili robovi i sluge, Srbi, Crnogorci, Makedonci i jedan dio Bosne 500 godina pod Turcima, a Hrvati i Slovenci 500 godina pod Germanima. Ali pustimo politiku. Neka je đavo nosi…
Zašto se libite komentiranja političkih pitanja?
Nisam se libio. Svoje sam rekao. Ja sam čovjek koji je protiv rata. Bio sam, ostajem i uvijek ću biti. Mislim da se problemi trebaju rješavati mirnim sredstvima. Pacifist sam.
Rat smatrate užasnim i prljavim, no mnogi u Hrvatskoj ne misle tako, a političke elite često slave rat kao nešto pozitivno i korisno. Podrazumijeva li početak pomirenja promjene i na tom planu?
Postoje pravedni i obrambeni ratovi, naravno, kada se brani svoja zemlja ili svoj narod, ali i tada, u tim pravednim ratovima, mahom stradavaju i nevini ljudi. Vjerujem ipak da će stvari kod nas krenuti nabolje...
I kulturnjaci su sudjelovali u raspirivanju nacionalizma i rata na ovim prostorima, iako se o tome puno ne govori. Nacionalisti se obožavaju baviti kulturom, što ste toliko puta osjetili na vlastitoj koži, zar ne?
Uvijek treba razlikovati patriote koji svoj nacionalizam shvaćaju kao veličanje svoga naroda, svoje kulture i svoga mentaliteta i nacionaliste koji mrze sve ono što je drukčije od njihove nacije. Nažalost, na ovim našim prostorima često su vrhunski pisci i umjetnici, promovirajući svoje nacionalističke ideje, u svom slijepom zanosu bivali barjaktari najcrnjeg i bešćutnog rasizma. Primjere bih mogao navesti i s jedne i s druge strane. No na greškama se treba učiti. Ovo što danas pokušavaju učiniti Plenković i Pupovac i Boris Milošević i drugi političari u odnosu na nesporazume i sukobe između Hrvatske i manjinskog naroda Srba u Hrvatskoj ima dubokog smisla i razloga. Jer najveći dio tog srpskoga naroda koji je morao napustiti svoje domove i ognjišta ničim nije zaslužio takvu sudbinu. Tužna je sudbina tog mog naroda Like i Korduna. Oni koji su zauvijek ostali u Srbiji i drugim dijelovima svijeta nikad se neće vratiti na svoja ognjišta. Onih malo koji su se vratili uskoro će nestati. Tako će i zauvijek nestati jedan narod koji je imao pravoslavnu religiju i svoje korijene u srpskom narodu i njegovoj povijesti od kuda je potekao, ali je imao i svoju domovinu Hrvatsku i sva obilježja Mediterana, gdje je stoljećima živio i stvorio jedan poseban mentalitet, živeći s Hrvatima i preuzimajući mnoge osobine i običaje toga naroda. Konačno, govorili su hrvatskim jezikom, to jest ijekavicom.
Nacionalisti vam nikad nisu oprostili što ste napustili Hrvatsku uoči rata.
Ja bih to drukčije rekao. Otišao sam 1990. godine, nakon što sam se rastao. Tada smo još živjeli u Jugoslaviji. Otišao sam u Suboticu, gdje sam sreo moju Lenku. I počela je naša priča. Tamo smo počeli zajednički život. Oženili smo se 1991., neposredno prije rata. Lenka ostaje u drugom stanju. Često smo odlazili u Sarajevo. Zapravo u to smo vrijeme živjeli između Sarajeva i Beograda. U Sarajevu sam bio kada je tamo počeo rat. Vratio sam se u Beograd. Lenka je rodila našu kćer Ninu 26. svibnja 1992. godine. Ja sam morao otići iz Beograda 27. svibnja. Otišao sam preko Mađarske u Ljubljanu. Lenka je došla za mnom u Ljubljanu avionom iz Skoplja s našom kćeri Ninom koja je imala devet dana. Živjeli smo u Ljubljani godinu dana. Onda sam dobio glavnu ulogu u filmu “Prije kiše” Milča Mančevskog. Preselili smo se u London. Živjeli smo tamo 10 godina i onda se preselili u Los Angeles.
Ipak ste se, nakon svega, premda ste u međuvremenu uspjeli u svijetu, vratili u Hrvatsku. Što je to u Hrvatskoj bez čega niste mogli živjeti?
Ovo je moja zemlja, u kojoj sam rođen i u kojoj sam cijeli život živio i postao to što jesam. Odrastao sam u Hrvatskoj i Hrvatska je moja domovina. Kritizirao sam neke pojave u Hrvatskoj, kao što mnogi moji prijatelji, Hrvati, kritiziraju neke pojave u Hrvatskoj, za dobrobit ove zemlje i njezinih ljudi, s kojima sam živio, odrastao i s kojima i dalje želim živjeti.
Vratili ste se u Istru, a ne u Zagreb, gdje ste živjeli prije rata. Zašto?
Istra mi je oduvijek bila posebna i čudesno lijepa. Osim toga, u Istri smo osnovali naš teatar Ulysses. A 2011. došli smo iz Los Angelesa u Rijeku gdje smo osnovali Studij glume na riječkom Sveučilištu. I volim biti blizu mora.
Kako se danas osjećate u Zagrebu?
Dobro. Imam prijatelje i kavane u koje odlazim. Tu mi žive sin Danilo i kći Lucija, kao i mojih četvero unuka. Tu su i moji dečki iz Zapadnog kolodvora, pa često sviramo i uvježbavamo nove pjesme. Ove jeseni izlazi nam novi album. Dobro mi je u Zagrebu. Ponekad zabole neke uspomene, ali u tim smo godinama kad uspomene bole…
U Hrvatskoj je sve manje Srba, ali, paradoksalno, sve je manje i Hrvata jer se mladi iseljavaju iz Hrvatske. Kako gledate na to?
To je problem malih naroda, o čemu je pisao i Krleža. Naši mladi odlaze, a sve više stranaca dolazi ovdje, kupovat će kuće i ulagati jer imamo najljepšu zemlju na svijetu. To je neminovnost i sudbina malih naroda.
Ne bi li crkve i u Hrvatskoj i u Srbiji trebale biti glasnije kada je riječ o hrvatsko-srpskom pomirenju?
Nažalost, i sa srpske i s hrvatske strane, rijetko sam čuo crkvene mudrace, što se ne bi moglo reći i za papu Franju, čiji sam navijač. On je briljantan. Pa ipak, nepravedno je reći da nema takvih glasova u crkvama, ima ih, i kod nas u Hrvatskoj i u Srbiji, ima svetih ljudi koji su pravični i koji su pravi pastiri. Ali su takvi glasovi rijetki. Odakle pravo Katoličkoj ili Pravoslavnoj crkvi da politički podržavaju samo konzervativne i desne opcije, a ne moderne lijeve i socijalističke opcije? Zar nismo svi isti pred Bogom? Zašto čovjek koji je ljevičar ne bi bio dobar vjernik i zašto ne bi imao isti tretman od crkvenih pastira?
Smatrate se ljevičarem. Što to uopće znači iz današnje perspektive?
Bio sam član partije samo godinu i pol. Ušao sam u partiju kao jedan od boljih sportaša u vinkovačkoj gimnaziji, ali sam brzo iz nje izašao. Nekako sam osjećao da su ljudi u Savezu komunista postajali karijeristi i da je čitava organizacija Saveza komunista u Jugoslaviji postala jedna korumpirana i birokratska organizacija. Komunistička ideja da svi moramo biti jednaki teško je ostvariva, jer nismo svi jednaki i nemamo svi iste prohtjeve i želje. Ali ja vjerujem u socijalizam, koji je pravedniji sustav od kapitalizma, koji više brine o svim članovima društva i ne dopušta glad, siromaštvo i bijedu.
Živimo u svijetu u kojem je sve manje nade i perspektive. Stasa generacija mladih za koju s priličnom sigurnošću možemo reći da će živjeti lošije od svojih roditelja, što će nesumnjivo imati dalekosežne društvene posljedice. Nejednakost u svijetu se produbljuje. Jednom ste rekli da svijet neumoljivo hrli prema svom kraju. Zašto ste pesimist?
Zato što je ovaj naš svijet izgubio kormilara i jer ne postoje pravi autoriteti koji mogu zaustaviti ovu stihiju. Bojim se tog užasnog i nepravednog kapitalizma, sustava koji je doveo do apsurdne situacije da zapravo tisuću ljudi vlada svijetom. Oni odlučuju o tome gdje će se graditi tvornice i gdje će započeti ratovi, oni su krivci za ozonske rupe i oni su u konačnici krivci i za virus. Oni su neodgovorni prema budućnosti.
Onda se može reći da je pandemijska katastrofa samo simptom šire katastrofe?
Priroda se brani jer je ugrožena. Miroslav Radman ovih je dana rekao nešto lijepo s čime se slažem. Kazao je da je svijet izgubio harmoniju, kao što i čovjek može izgubiti harmoniju. A tada dolazi do neravnoteže u našem tijelu, grčevitosti i bolesti. Isto je i s prirodom. Pojavljuju se anomalije koje uznemiruju naš planet, koji može izgubiti svoju brzinu. A sve je to rezultat beskrupuloznog kapitalizma.
Kako gledate na ono što se danas događa u Americi koja se, čini se, naglo urušava? Kakva je bila Amerika u vrijeme kada ste vi tamo došli?
Amerika je najistaknutiji predstavnik ovog beskrupuloznog kapitalizma o kojem govorim. Ta je zemlja daleko od napredne i demokratske sile kakva je bila poslije Drugog svjetskog rata. Postala je bešćutna imperijalistička sila, koja se petlja u sve i pokušava kontrolirati cijeli svijet. Amerikanci u svojoj aroganciji misle da mogu rušiti vlade i preko noći preodgajati narode koji sa svojim običajima žive stotinama godina. Pa ne može se preko noći skinuti ni jedna feredža s lica muslimanke koja duboko živi s tim i čak mnoge zbog toga pate. Pa čak i ako pate, treba pronaći način kako da se tim ljudima pomogne, a to nije jednostavno i ne može se postići preko noći. Amerika je i dalje bogata zemlja, ali za odabrane. Sve je više siromaštva, upropaštene srednje klase, beskućnika i očajnika. Ta masa razočaranih ljudi jednog će se dana pobuniti, ali bojim se da neće biti ni jednog ideologa koji će povesti tu masu prema pravednijem i boljem društvu.
Mislite da će se dogoditi destruktivna, stihijska revolucija?
Apsolutno. Nešto kao u filmovima o Mad Maxu. To se može dogoditi jednog dana, možda i uskoro.
Toliko se govori o Europi. Što vama predstavlja Europa? Nekoć se to podrazumijevalo, ali danas je, čini se, Europa ispražnjena od sadržaja.
Kako je to lijepo rekao Krleža u Baladama: Europa za nas ima štrik! I to je točno to. Mi govorimo o ravnopravnoj Europi, ali ovo nije ravnopravna Europa. Premda je, ipak, Europa u ovom trenutku naš jedini izbor, jer sve bi drugo bilo gore. Zato smo, s oproštenjem, nastradali… Točno je to što ste rekli da će naši sinovi živjeti siromašnije od nas, ali to se, znate, neće dogoditi njemačkim i francuskim sinovima i unucima.
Vjerujete li da će sve balkanske zemlje jednog dana ući u EU?
Vjerujem da hoće i želio bih da se to dogodi. I vjerujem da je budućnost privrednika na ovim prostorima u suradnji i udruživanju, jer samo tako mogu opstati i konkurirati na europskom tržištu. To, uostalom, radimo i mi umjetnici, koji već dugo surađujemo jer se to pokazalo dobrim i isplativim.
Zašto je nostalgija prema nekim pozitivnim iskustvima života u bivšoj državi, koja se najčešće posprdno naziva jugonostalgijom, danas toliko proskribirana?
Sve nove države nastale raspadom Jugoslavije morale su sve učiniti da Jugoslaviju proglase krivcem za sve, a ono što je stvoreno proglase mnogo boljim. Možda i jest bolje! Tko zna. Ja ipak mislim da je bilo i nekih dobrih stvari u toj zemlji koje se ne mogu tek tako zaboraviti. Bili smo slobodni, mogli smo putovati po svijetu. Imali smo u tome samoupravnom socijalizmu besplatno školovanje i socijalno i zdravstveno osiguranje, nije bilo nezaposlenih, a nije bilo ni toliko kriminala. Imali smo najbolje filmove u Europi, bili smo prvaci svijeta u košarci i vaterpolu. Nije bilo gladnih ljudi i besprizornog siromaštva. Ja sam imao sretnu mladost u toj zemlji. Naravno da je bilo i loših stvari u Jugoslaviji i ljudi kojima je bilo teško. Svjestan sam da je takvih ljudi bilo i ne želim reći da su u krivu kada govore loše o svom nekadašnjem životu u toj zemlji. Svaki čovjek ima pravo na svoje mišljenje i svoje uspomene. Nakon svega što se dogodilo i nakon što je Hrvatska dobila svoju samostalnost trebamo na sve to mirnije gledati i graditi odnose sa svojim susjedima, bez obzira na to što smo ratovali. Koliko je već prošlo od rata?
Dvadeset pet godina.
Ljigava jugo partizanija. Daleko mu kuća.