Šest sjajnih domaćih komičara 25. svibnja u dvorani Vatroslava Lisinskog još jednom će pokazati zašto su zadnje četiri godine, otkako nastupaju zajedno, rasprodali dvorane gdje god da su nastupili i do suza nasmijali stotine tisuća posjetitelja. Oni su BIS comedy kolektiv, u kojem su komičari Marko Dejanović, Tin Sedlar, Goran Vinčić, Hrvoje Krmelić, Admir Šećkanović i Vanja Perić. Grafički dizajner i fotograf Hrvoje Krmelić stand-upom se počeo baviti 2018. godine u Studiju smijeha, gdje je imao priliku upoznati komičare s kojima sada dijeli pozornicu. Bio je prvi muški hrvatski komičar koji je otvoreno govorio na pozornici o svojoj seksualnoj orijentaciji. S Hrvojem smo razgovarali o tome kako je skupio hrabrost da otvoreno o ovoj temi govori pred nepoznatim ljudima, koliko mu je stand-up pomogao i je li svojim nastupima i pričom o homoseksualnosti možda pomogao i nekome iz publike da svlada strah od reakcije okoline.
U Lisinskom ćete 25. svibnja dijeliti pozornicu s komičarima koji su vam bili uzor do prije nekoliko godina, a sada ste kolege.
Razmjenjujete li ovih dana ideje o materijalu s kojim ćete nastupiti? Kako se uopće komičar priprema za stand-up nastup?
Još uvijek mi je nevjerojatno da 25. svibnja izlazim na tako veliku i bitnu pozornicu u svojoj karijeri i to, kako kažete, s kolegama koji su mi bili uzor kad sam tek počinjao. Čudno je pomisliti da je već šest godina prošlo od prvog izlaska na open mic scenu i ponosan sam na sav rad i napredak koji sam ostvario i ja kao individualac i moj kolektiv, tj. moja ekipa. Nismo stali od samog početka. Što se tiče pripreme, još uvijek postoje trenuci kad razmjenjujemo ideje i isprobavamo nove fore jedni na drugima. Bitna ti je reakcija, a tko će bolje skužiti poantu tvoje, još nerazrađene fore, nego kolega koji se time bavi. Mi već vidimo potencijal u fori koja nema punch jer se bavimo istim poslom i poznajemo se dovoljno dugo da možeš znati što je osoba htjela reći bez toga da kaže koja joj je poanta. Što se tiče same pripreme za nastup, svatko ima svoj način. Netko ne radi neku preveliku pripremu, zna kostur svojeg materijala i dopušta sebi da ga atmosfera na pozornici ponese i otvori mogućnost improvizacije unutar fore. Netko ponavlja unaprijed da se ne bi neko slovo izgubilo u izvedbi jer je ta vrsta komičara fokusirana više na materijal. Netko ima sistem šalabahtera i samo zapiše sve ponovo na papir da se podsjeti. Svakakvi smo, nema nekog direktnog odgovora na ovo. Ono što nam je svima zajedničko jest da prije svakog nastupa postoji trema, nervoza i činjenica je da – koliko god, na koji god način si se pripremao – sve pada u vodu deset minuta prije izlaska na pozornicu. Tad misliš da ne znaš ništa, da ni jedna fora nije smiješna, zašto bi se uopće itko smijao na ovo, trebam li si naći novi posao...
Po zanimanju ste grafički dizajner i fotograf, kako ste uopće završili u stand-up komediji, što vas je poguralo u to i kako je izgledao vaš prvi nastup?
Da, po zanimanju sam grafičar. To je bio nekako prirodan odabir škole. Volio sam sve vrste umjetnosti, bio kreativac i onda me tata usmjerio na grafiku "jer tu ima posla". Ali sretan sam zbog toga, volim raditi taj posao, daje i meni i BIS-u određenu prednost kad je riječ o vizualima za naše nastupe, logo i slično. U komediji sam završio 2018. godine kad sam odlučio otići na prvi open mic. Hajmo reći da to nije bilo neko bajno razdoblje u životu i trebalo mi je da se malo maknem od svega i od samog sebe. Spas sam potražio u stand-up komediji. Godinu dana bio sam na svakom nastupu svakog komičara koji je nastupao u Zagrebu i kad sam čuo da postoji open mic i da svatko može pokušati, pomislio sam da nemam što izgubiti. Plan je bio doći, probati i to je – to. Prekrižiti to s bucket liste, kako se kaže, ali pobijedio sam na tom open micu i bio obavezan doći na drugi s tim istim tekstom. Što se tiče samog nastupa, prvi je bio odličan, iznad očekivanja. Mislio sam da sam prirodni talent, ali na drugom su me nastupu današnji kolege – tada samo komičari koje volim – došli slušati. "Neki klinac došao je prvi put i pobijedio" – to je bio razlog slušanja. Imao sam tada takvu tremu da nisam više znao ni tekst, sve puncheve sam pomiješao. Bio je to baš očajan nastup. Ali, eto, uspio sam ih osvojiti kasnije u karijeri.
U svojim nastupima i medijskim istupima otvoreno govorite o tome da ste gej. Kakve su reakcije kad temu homoseksualnosti provučete kroz svoj nastup? Jeste li imali loših iskustava?
Na samom početku nisam znao želim li biti otvoren oko te teme u stand-upu, ali dobio sam savjet od Marka Dejanovića da u stand-up komediji moraš biti iskren. Čim počneš lagati publici, ona to osjeti i nastup nije na razini na kojoj treba biti. Mi smo na pozornici, naravno, malo podebljana, pojačana verzija sebe, ali to smo i dalje mi, i to je jako bitno u ovom poslu. Reakcije su dobre, ne mogu reći da je bilo nekih velikih incidenata oko toga. Bio je jedan u Srbiji kad sam nastupao, ali to je bila kombinacija i toga što sam gej i mojega imena. Osobu je dodatno dirnulo to što se zovem Hrvoje. Tako da ni danas ne znam je li mu nacionalnost ili homoseksualnost bila problem. Osim toga, ne mogu reći da ljudi loše reagiraju, naprotiv – mislim da svojim humorom na tu temu donosim neke spoznaje da uopće nismo toliko različiti. Imamo jednake brige i probleme bez obzira na to kojeg je spola osoba koju voliš. Bitan je dio da ne pokušavam ni educirati ni provocirati tom temom nego joj pristupam kao svim drugim temama potpuno prirodno, bez pardona. Često se zna dogoditi da netko, tko je možda imao neko lošije mišljenje o toj temi, nebitno je li to zbog odgoja ili iskustva, dođe nakon nastupa i želi baš sa mnom razgovarati o tome kako mu je ovo bilo smiješno i kako mu se jako svidio nastup. Volim misliti da je to moj doprinos svemu ovome, da jedna po jedna osoba skuži da nije nikakav bauk biti gej i moj je posao odrađen.
VEZANI ČLANCI
U kojem dijelu Hrvatske publika najbolje reagira na vaše šale, možete li nam na temelju svog iskustva ispričati gdje se najviše Hrvati smiju?
Mislim da se cijela Hrvatska jednako dobro smije. Bio sam od istoka do zapada, od sjevera do juga i svuda je bilo dobro. Naravno da postoji dio ove zemlje kojem više odgovara jedna vrsta humora, a neki drugi dio preferira baš tu drugu vrstu fora. Što se mene tiče, kao purger moram po zakonu odgovoriti da je Zagreb najbolji! Osim mog Zagreba, mislim da najviše uživam nastupati u Rijeci. Rijeka ima neku posebnu energiju i tamo je publika toliko nasmijana i otvorena da se cijeli nastup čini kao jedno veliko druženje. Zadar je bio perfektan nekoliko zadnjih puta kada sam bio ondje. Cijela je Istra predivno mjesto za nastupanje. Ma ne mogu za ni jedan dio reći da je lošiji ili bolji. Kad negdje dođeš i povežeš se s publikom, nebitno je gdje se nalaziš.
Jeste li ikada doživjeli debakl, da neka fora nije bila primjerena ili da vam je netko otkazao nastup zbog sadržaja o kojem govorite u svojim nastupima?
Nije do sada bilo nikakvog otkazivanja zbog mojih fora i tema. Mislim da je vrlo jasno, kada moj solo show "U moja 4 zida" negdje dolazi, da će se pričati o određenim temama. Tako je i s našim grupnim nastupima "Sexperiment" i "NeKorektno". Ako ljudi dođu na show i iznenade se zbog tema o seksu ili nekorektnih fora, onda stvarno problem nije u nama. Nisam doživio takvu situaciju. Znam neke vlasnike određenih lokacija koji ne žele da dođem k njima i pričam svoje fore, ali to je O. K. Ne mogu reći da me to nešto posebno dira. Ima drugih mjesta. Uvijek je tu Rijeka za mene!
Je li bilo teže pred publikom govoriti o seksualnoj orijentaciji ili o tome razgovarati s obitelji?
U početku se činilo da će biti teže na stand-upu jer imaš 50 ili 100 ljudi ispred sebe kojima se ti sad ideš "outat", u odnosu na svoju obitelj gdje ih je možda troje, četvero, a riječ je o ljudima koji su unutarnji krug. Sad bih rekao da je bilo lakše. Moja je poanta nasmijati nekog, ako se netko baš jako ne želi smijati na foru moje seksualnosti, onda i neće. Premda postoji određen užitak kad vidiš da osoba koja ima prekrižene ruke u prvom redu i ljutita je što je tu, počne se smijati tako da ne može stati htjela to ili ne htjela. S obitelji je drukčije. Nemam neku tužnu priču oko "outanja". Bilo je vrlo jednostavno. Moji starci su totalno kul sa svime, otvoreni ljudi, otvorenog uma i nije to bila neka velika drama.
Jeste li svojim nastupima i pričom o homoseksualnosti možda pomogli nekome iz publike da svlada strah od reakcija okoline i "outa se"? Javljaju li vam se mladi da ste ih ohrabrili na taj potez?
Odlično pitanje! To je nešto najljepše što ti se može dogoditi u ovom poslu. Nikad ne želiš prijeći onu granicu gdje stand-up postaje TED Talk, ali se potajno nadaš da imaš svrhu veću od nasmijavanja ljudi. Da, dogodilo se do sada tri puta da su mi se ljudi javili sa svojim pričama nakon mojeg nastupa. Jedna cura iz Rijeke čekala je moj nastup nekoliko mjeseci i dovela svoju mamu na nastup, a u autu, prije nego što su došle, "outala" joj se i odvela je na moj show da vidi kako to nije neka drama. I dobio sam u inbox na Facebooku i Instagramu dvije poruke nakon mojih nastupa o tome kako im je to otvorilo oči, da su našli neku snagu u sebi ili sami sebe bolje prihvatili. Uglavnom, predivan je osjećaj kad znaš da postižeš nešto takvo s nečim što si napisao i nadaš se da je smiješno.
Pisali ste i kratke priče. Jesu li teme u njima humoristične ili su sasvim drukčije od onih kojima se predstavljate publici?
Da, da. Moj je san uvijek bio da budem pisac, oduvijek sam volio pisati priče ili pjesme (kad sam mislio da ću biti rock zvijezda čim završim srednju), no nikad nisam ništa od toga svega ni pokušao objaviti. Ali volio bih jednog dana imati zbirku kratkih priča potpisanu mojim imenom. Teme su jako različite. Mislim da dolaze iz istog mjesta, ali završe na dva različita načina. Svatko od nas ima neku tjeskobu ili anksioznost ili ga nešto muči. Uglavnom, život nikome nije lak i stand-up mi daje priliku da se sprdam s ovim životom, a moje su priče ozbiljne naravi. Neke mračnije bajke u stilu Stephena Kinga, Edgara Allana Poa il Kafke. Drukčiji način izražavanja, ali daje ti mogućnost da iz sebe izbaciš neke stvari. Moja profesorica iz hrvatskog (ako ovo čitate gospođo Marija, još uvijek ne znam č i ć kak' spada) uvijek je znala govoriti kako papir sve trpi, i to je istina. Osim kad je jednoslojni.
Koje stand-up komičare pratite, možete li izdvojiti tri osobe koje su među vaša tri top stand-up komičara?
Jako volim Rickyja Gervaisa. Mislim da je to bio prvi specijal koji sam ikad pogledao i to u danima prije Netflixa kad smo morali na YouTubeu u 547 dijelova tražiti specijal. Zvao se "Animals" i dandanas ga volim pogledati. Ricky je bez dlake na jeziku i iako ga ne bih nazvao uzorom u smislu da radim slično kao on, njega najviše uživam gledati. Komičar za kojega mislim da bih mogao reći da mi je uzor i najsličniji sam njegovu stilu jest Daniel Sloss. Njegov special u dva dijela na Netflixu je odličan! Uz njih dvojicu, mislim da mi je najdraži komičar – u mlađim danima – Jim Jefferies sa svojim specijalom "Alkoholocaust". Valjao sam se od smijeha kad sam ga gledao prvi put i gledam ga redovito ponovo. I moram spomenuti jednog koji radi nešto što ja nikad ne bih mogao niti bih se usudio – Bo Burnham. On je u nekom svom svijetu i obožavam pratiti njegove radove.
Možete li sebe zamisliti u nekoj hrvatskoj inačici "Seinfelda"?
Mislim da ne mogu. Nekako ne tražim slavu u ovome. Naravno da je bitna prepoznatljivost i poznatost da bi se lakše punili nastupi, ali ako ću biti poznat, želim da je to baš zbog stand-up komedije, a ne zbog neke druge stvari. Mislim da ne bih bio baš dobar glumac, kamere mi uvijek nabiju neki presing.
