U ovo doba prijetećeg koronavirusa, kada su nam svima promijenjene životne navike, možda ne bi bilo loše otkriti i neke prednosti samoizolacije kako ne bismo tratili vrijeme. Već su počeli kružiti i popisi korisnih stvari koje je civilizaciji donio koronavirus, stvari koje su nas vratile "samima sebi".
No nije tajna da su mnogi umjetnici u samoizolaciju ulazili dobrovoljno, osamivši se od okoline stvarali su neka od svojih najzanimljivijih djela. Rock-glazbenici nisu u tome bili izuzetak pa nije teško pronaći desetak njih koji su upravo samoizolaciju odabrali kao dobrovoljan bijeg od remetilačkih faktora okoline, još dok koronavirusa i nametnute samoizolacije nije ni bilo na vidiku.
Možda je najdoslovniji primjer za to gitarist Red Hot Chili Peppersa John Frusciante koji je 2001. snimio album doslovno nazvan "To Record Only Water for Ten Days", živeći "na vodi" i bez heroina, pri čemu je nastala serija od pet njegovih solo albuma koje je objavio u samo jednoj godini. Još jedan primjer samoizolacije dao je Justin Vernon, poznatiji kao sjajni Bon Iver, koji je idući mjesec trebao biti na europskoj turneji.
Bon Iver i inače je poznat po osamljeničkom pogledu na svijet, ali pjesme za prvi album "For Emma, Forever Ago" snimio je tijekom duge zime izoliran u kolibi zametenoj snijegom u američkom Wisconsinu. U doslovnoj "vukojebini", među vukovima i divljim životinjama, Vernon je u kolibi koju je sagradio njegov otac i u kojoj je boravio vikendima kao dijete pronašao mir, ali i "prvi put ubio jelena, i nisam se zbog toga osjećao dobro".
U izoliranu kolibu otišao je i Johnny Cash 1966. godine dok se borio s ovisnošću o tabletama u najturbulentnijem razdoblju života, tijekom turobne životne epizode koja je (namjerno) izbjegnuta u hollywoodskom biografskom filmu o njemu u kojem ga glumi nedavni dobitnik Oscara Joaquin Phoenix. I David Bowie svojevoljno je 1976. pobjegao od Los Angelesa i kokainske ovisnosti te se preko Moskve s Iggyjem Popom preselio u Berlin, u kojem je u samoizolaciji dovršio svoj album "Low" i snimio idući "Heroes", kao i usporedne albume Iggyja Popa "Idiot" i "Lust For Life".
Bob Dylan jedan je od prvaka česte samoizolacije pa su izolirana snimanja u "ružičastoj" kući u Woodstocku s grupom The Band 1967. ostala neobjavljena sve do 1975. i albuma "The Basement Tapes". No i 1974. Dylan se osamio u studijima u New Yorku i snimio briljantan solistički album "Blood On The Tracks", ali pjesme su ga toliko razotkrile i "ogolile" da je krajem godine autentična remek-djela nanovo snimio s pratećim sastavom i objavio drukčije verzije pjesama s ublaženim tekstovima.
Album Neila Younga "Tonight's The Night" iz 1975. smatra se jednim od remek-djela nastalih u samoizolaciji i tugovanju za preminulim članovima i tehničarima pratećeg benda Crazy Horse, mračna epizoda "uznemirujućeg" djelovanja koja je također čekala na objavljivanje dok se Young nije doveo u "normalu".
Jedan od svojih najboljih albuma, "Nebraska", Bruce Springsteen snimio je u samoizolaciji krajem 1981. u svojoj kući, koristeći samo četverokanalni kasetofon Tascam. Sjajan album zamalo nije ni objavljen zbog problema s prebacivanjem snimaka na profesionalnu studijsku opremu. Springsteen je pokušavao snimiti i nove verzije pjesama s E Street Bandom, ali ništa se nije moglo usporediti s osjećajem samoizolacije koji dominira na kraju ipak objavljena akustičnog albuma koji je na mnogim popisima 1982. izabran za album godine.
Zaključno s još svježim posljednjim albumom "Ghosteen" Nicka Cavea, popis glazbenika koji su dobrovoljno otišli u samoizolaciju još je veći, ali i svojevrsni putokaz svima da ponekad nije loše biti sam, makar s televizijskom pretplatom.
