Među malobrojnim regionalnim “all starsima” koji mogu u nekoliko dana rasprodati najveće dvorane, ime Đorđa Balaševića na samom je vrhu popisa. Vidjeli smo to i prošli tjedan kad je u odličnom intervjuu Večernjem listu najavio zagrebački koncert u Areni 26. prosinca, ali i početak prodaje ulaznica. Tada je zbog prevelika zanimanja publike nekoliko puta “pao” server internetske agencije.
Čovjek s dobrom rečenicom
Kako to dobro zvuči, “preveliko zanimanje publike”. Koliko se glazbenika može pohvaliti takvim odazivom sljedbenika? Lijepo je govoriti o koncertima spominjući rasprodaju, kolone pred blagajnama, znači, u kategorijama koje se i u svijetu redovito spominju kad na turneje kreću najveći. Naš problem je samo u tome što (inače) slab interes publike, ovakve “senzacije” i teškoće u nabavi ulaznica čini posebnima iako je to, ponovimo, u svijetu sasvim normalna pojava.
S te je strane čak i gušt vidjeti da se i na našem terenu može spriječiti uobičajena nezainteresiranost i “bolest publike”, i potaknuti ih da na vrijeme počnu kupovati. A onda dolazi preprodaja na sivom tržištu, a na koncertu rasprodaja emocija i stihova koji su Balaševiću uvijek bili najjače oružje. Čovjek stvarno ima dobru rečenicu i jak je pjesnik, jedan od onih koji se u ovo doba pada zanimanja za poeziju ne trebaju brinuti.
No, slobodno tržište je nemilosrdan ali najbolji regulator ponude i potražnje, pa se s ovakvim pothvatima ne može pohvaliti previše glazbenika. Nije to Balaševiću bilo prvi put da je prouzročio paniku među svojim sljedbenicima u Zagrebu i u drugim gradovima Hrvatske. Kad je prije sedam godina nastupao u kazalištu Kerempuh, niti nekoliko desetaka nastupa nije bilo dovoljno da svi koji su htjeli nabave ulaznice za tu seriju koncerata. Iako je tada šaljivo rekao da sportske komplekse “prepušta velikim pevačima koji nose crvene sakoe i farbaju se”, nije trebalo dugo čekati da to Đole porekne i stigne u Arenu Zagreb, a bilo je to prije šest godina. Dakako, rasprodanu. Stoga je Arena Zagreb s više od 17.000 mjesta i za skorašnji koncert “Srebra decembra” puno bolja i isplativija opcija sa se “skupi” sve na istom mjestu i u jednoj večeri uknjiži utržak za koji je Đole u manjem prostoru morao raditi desetak i više večeri.
Po brzini prodaje Balašević se može mjeriti s regionalnim favoritima masovne publike poput Zdravka Čolića, Dina Merlina ili Željka Joksimovića, ali i s najjačim domaćim adutima poput Olivera Dragojevića, koji je prije godinu dana rasprodao pet koncerata u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, a mogao je vjerojatno i dvostruko više. Stoga će i Oliverov nastup u Areni Zagreb u ožujku 2017. biti prilika za usporedbu kako po brzini “klikanja” publike stoje “panonski mornar” Đole i autentični “kozmički Dalmatinac”.
Ne samo to, skorašnji nastupi u Areni Zagreb nisu samo zbog slova “B” i “rasprodaje” povezali Balaševića i Justina Biebera iako njihova publika vjerojatno i ne zna “za onog drugog”. Pri čemu nije nevažan ni podatak da se u slučaju Balaševića radi o nešto višim cijenama ulaznica nego za domaće koncerte. Znajući da je kod nas udomaćen, Balašević očito zna i da će na njegov četverosatni nastup doći svi “vjernici”, a ima ih podosta, pa nije pretjerivanje kad organizator bukira najveću dvoranu u gradu i državi.
Zapravo je zanimljivo kad se ovoliko ljudi uopće može skupiti u sportskoj dvorani na koncertu koji nema baš ništa zajedničko s aktualnim trendovima. Repertoar srednjeg tempa i sofisticirana svirka, dugi poetski tekstovi i zvijezda večeri “u godinama”, koja čak ni fizičkim izgledom nema nikakve atribute onoga što danas masovna publika podrazumijeva pod pojmom “zvijezda”.
Zbrojimo li duge tekstove pjesama i četiri sata dugu svirku, ispada da je Balašević s konceptom nastupa, uz razumljive i goleme razlike, zamalo pa vojvođanska mješavina Leonarda Cohena i “halucinogenih” višesatnih nastupa Springsteena. Upravo će, uz nastup Cohena u Areni Zagreb prije nekoliko godina – kad su, također, mnogi mislili da je dvorana prevelika – ovo biti vjerojatno najveći skup ljudi koji ljube poeziju, ne vole plesati i žele što dulje gledati svog omiljenog “recitatora” koji se i ne miče na sceni, nego mu je mikrofon glavna veza s publikom. Koji si još glazbenik danas u vrijeme brzih i prolaznih senzacija to još može dopustiti?
Protiv nagrade za Pankrte
Moram priznati da je Balašević prošao “pored mene” u formativnom razdoblju, jer sam uvijek više volio autentične rock-pjesnike poput Johnnyja Štulića ili Bore Đorđevića koji su jezičavo istresali iz sebe baš sve što su mislili, a to rade i danas. Balašević je bio dvosmislen, šaljiv, šalio se on na račun mnogih, a bio je i protiv dodjeljivanja nagrade Sedam sekretara SKOJ-a ljubljanskim Pankrtima 1980. za debitantski album “Dolgcajt”. To je nas mlade rokere i rock kritičare tada najviše pogodilo. Valjda je bilo logično da kao “integrativni faktor” i mladac koji je idealistički napisao “Računajte na nas” nije volio antisistemski punk-rock? No, danas su ti glazbenici koji su govorili to što misle tamo gdje jesu, a Balaševiću nitko ne zamjera šale koje je govorio i što puni sportske arene. Što je i dobro jer, bolje je ne misliti, mnogi su se šalili, govorili i pisali svašta.
Za razliku od njih Balašević je sasvim ozbiljno i bez šale skupio pogolemu hrpu knjiga i pjesama koje, neovisno o ukusima, s odličnim pratećim sastavom prosipa na unikatnim koncertima. Ne mora mu nitko pjevati, ali zna on da mu tisuće sljedbenika poručuju: “Računaj na nas!”
>>Sin Đorđa Balaševića uzvraća na komentare: I 'cajkaroši' i rokeri mogu biti jako dobri ljudi
