Britanski umjetnik Joseph Ernst u sklopu svoje nedavne izložbe koja se sastojala od najpoznatijih novinskih izdanja poput Timea, New York Timesa, Le Mondea i Zeita, samo lišenih svih vijesti i priča, dakle od prikaza sasvim praznih stranica novina, problematizira poprilično zanemarenu, ali itekako prisutnu temu stalnog senzornog preopterećenja kojemu smo svakodnevno izloženi. Po cijele dane bombardirani smo raznim podražajima svih medijskih platforma koje se natječu za našu pozornost, kaže Joseph te u jednom dahu dodaje: Investiramo sate i sate gledajući u novine, mobilne telefone i televizore umjesto da se isključimo iz svega i osjetimo dosadu. To je jedini način da se počne razmišljati i, još važnije, sanjariti!, poentira snažno. Svojom izložbom odlučio je ponuditi kratak predah od svih tih preopterećenja koja nam nemilosrdno kradu dragocjeno vrijeme, a isto sam, evo, i ja odlučio učiniti protekli tjedan i na sedam dana ugasio sam televiziju. Svoju jubilarnu, stotu TV ružu, koju upravo čitate, ovaj put stoga neću ni dodjeljivati. Treba se, u pravu je umjetnik, malo odmoriti...
Elem, zasigurno ste i sami prezasićeni konstantnim televizijskim bombardiranjem svime i svačime, a pogotovo raznim vijestima. Nema teoretske šanse da vam nakon dvostrukih izbora nije na vrh glave politike i sveg onog pretjerivanja pri prenošenju vijesti u informativnim programima televizija koje se nadmeću u tome tko će neku uobičajenu društveno-političku situaciju prikazati dramatičnije. Ili, što ja znam, svih onih repriza koje na nekim TV programima čine gotovo isključivo programski sadržaj. Te prastare reprize prekidaju samo kako bi istaknuli sponzore koji su nam, eto, omogućili tako zabavan sadržaj. Isto, bezbeli, vrijedi i za sve one sapunice, domaće i strane, humoristične serije koje humor imaju samo u nazivu žanra, političke talk-showove u kojima se na kraju SMS poruke gledatelja ističu kao nešto mjerodavno i bitno, Stankovićevu nedjeljnu emisiju te ostale slično naporne i dosadne emisije kojima tijekom godine tratimo vrijeme i o kojima sam ovdje već stotinu puta pisao dodjeljujući im, a još češće uskraćujući, ovu svoju TV ružu. Umjesto da to i preko ljeta gledam te se na taj način senzorno opterećujem, odlučio sam poslušati dobrog Josepha Ernsta i jednostavno se malo isključiti. Jedini senzorni podražaj na koji sam protekli tjedan pristao bili su kao snijeg bijeli Nijemci koji, ispijajući galone piva i sjedeći u kafiću uz more, ponosno nose svoje ružičaste opekline.
S propisne distance od dva metra promatrao sam i Talijane, za tri plaže glasne, kako se loptaju izvikujući pritom imena Juventusovih nogometaša preko cijele plaže. Bosanska porodica, da spomenem i taj podražaj, s četvero male djece koju zabrinuta majka ne ispušta iz vida, bila je neumorna u pričanju koje se kao žubor širilo oko njih dok su ručnicima zauzimali mol inače predviđen za skakanje. Otac familije, držeći obje ruke na trbuhu, raspitivao se ima li još sendviča u malom prijenosnom frižideru, a zatim - ne čekajući odgovor i iz čiste dosade - gurnuo je jedno dijete, ruci najbliže, u more. Ne sjećam se kada sam se više nasmijao! Zasigurno to nije bilo prilikom gledanja TV-a... Domaći mladići, koji se pojavljuju tek popodne i donose bučni smijeh i prepirku, utrčavali su u more bacajući se pri tome na glavu u najpliću vodu. A bilo je, naravno, i Čeha koji su satima napuhavali kanu za pet osoba, da bi ih poslije, kada su njime pokušali odveslati do Italije, spašavala obalna straža... Ni akcije, dakle, na ovoj mojoj plaži nije nedostajalo. Bilo je to svakako bolje i zanimljivije za vidjeti od bilo kakvog filma ili serije na televiziji. Ah, da, gotovo sam zaboravio, lokalni ugostitelj koji mi je svakodnevno tumačio sve od globalne pandemije i mjera za spas turističke sezone pa do toga što nas u ekonomskom smislu očekuje na jesen, vrijedio mi je više od svih "Otvorenih", "Tema dana" i "Petih dana" pri kojima dokoni intelektualci samo važno vrte palce. Nakon tog sedmodnevnog odmora za senzorna osjetila, ali i dušu, opet sam spreman stisnuti crveni gumb na daljinskom upravljaču i uključiti televizor. Ono što će me tamo dočekati moglo bi, naravno, biti još mnogo bolje, ali i nije toliko loše da bi se toga trebalo baš potpuno odreći.
Centri moći namjerno odvraćaju pažnju od gorućih problema današnjice - kao što su Globalni ciljevi održivog razvoja do 2030