Ivana Radaljac Krušlin čitav život sanjala je o čaroliji koju nosi radio. Spletom sretnih okolnosti kao četrnaestogodišnjakinja dobila je priliku okušati se, istina na televiziji, ali rodila se ljubav. Već je vlasnica Večernjakove ruže, a ovaj put konkurira s radijskom emisijom "Psiholog(I)ja" Hrvatskog radija. Psihologija je, kaže, oduvijek zanima i puno je čitala o mentalnom zdravlju i poboljšanju kvalitete života jer to je, smatra, neodvojivo od tjelesnog zdravlja.
- Prije desetak godina dok je glavna urednica Radio Sljemena bila Ivanka Zorić, jedna vrlo intuitivna žena, predložila mi je da krenemo s emisijom koja bi govorila o psihološkim temama i željela je da to radim s profesoricom Mirjanom Krizmanić. Veselila sam se, ali i strahovala jer se tada takve emisije baš i nisu mogle čuti u domaćem eteru, a profesorica Krizmanić nije bilo tko. Malo sam se bojala njezina autoriteta. Hoćemo li kliknuti, hoće li me prihvatiti, ja nisam dovoljno pametna za nju... Na sreću sretno smo našle formu i kliknule. Profesoricu Krizmanić obožavam. Toliko toga me naučila, otvorila mi je oči za brojne teme i potpuno promijenila perspektivu. I tako od 2012. do danas volimo se "Psiholog(I)ja" i ja - kaže Ivana Radaljac Krušlin.
Danas nam je mentalno zdravlje potrebnije čini se više no ikada? Živimo u izazovnim vremenima.
Mentalno zdravlje nam je važno oduvijek samo o tome nismo govorili javno. Bilo nas je sram. I sami ste čuli kad vam netko preporuči psihologa da je odgovor „nisam ja lud ili luda“. Ljudi se boje onoga o čemu ne znaju i to je uredu. Vremena su postala vrlo zahtjevna, posebno posljednjih godina. Dogodila se korona, izolacije, pad gospodarstva i kao da to nije dovoljno došli su i potresi i ratovi. Jedno novije istraživanje pokazalo je kako se adolescenti najviše boje rata, a to je ono što na prvu nije vidljivo i što zabrinjava. Povećao se broj depresivnih i anksioznih ljudi, a stigma još uvijek postoji. Jedan od problema s mentalnim zdravljem je i dostupnost struke. Nije isto imate li sreću da ste se rodili ili živite u velikoj sredini gdje možete doprijeti do stručnjaka, makar termin čekali mjesecima, ili ste u malenom mjestu u kojem nemate potrebne institucije. A budimo realni, to i košta. Ljudi moraju prihvatiti da ako ih boli zub odlaze stomatologu, a ako ih boli duša, tijesno im je u vlastitoj koži i nisu dobro, potraže psihologa ili psihijatra. Javite se svom liječniku obiteljske medicine, oni znaju što je prvi korak. Kada je u pitanju zdravlje ne smije biti srama i otpora, ma što vam sredina govorila.
VEZANI ČLANCI:
Jeste li radeći na emisiji bolje upoznali i sebe?
Ja sam još uvijek poput studenata medicine na prvoj i drugoj godini. Sve pronađem na sebi. Šalim se, ali naravno da se nakon nekih emisija propitujem. Normalan, zdrav čovjek se cijeli život treba propitivati i uvijek ima mjesta za rad na sebi. Nebitno koliko godina imate. Tako temama mentalnog zdravlja pristupam i ja. Nakon zagrebačkog potresa i obiteljske situacije sa suprugovom teškom koronom bila sam pod strahovitim stresom. Beskrajno su mi pomogle emisije u kojima smo govorili o takvim temama. Ne bih bila bahata i rekla da sada mogu sve sama jer svaki ponedjeljak slušam stručnjake. Ja sam ipak laik.
Kakav je feedback slušatelja?
Sjajan. Slušatelji sudjeluju svojim komentarima, pričama i pitanjima. Često upravo prema onome što oni napišu biram teme i sugovornike. Znate za onu, više glava pametnije misli. U konačnici je cilj dobiti proizvod koji će biti koristan slušateljima, a ne zadovoljiti formu, premda je u ovom slučaju i forma važna, ali nije na prvom mjestu. Jako sam zahvalna na njihovoj podršci. Od siječnja "Psiholog(I)ja" svakog prvog ponedjeljka u mjesecu gostuje u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića pa je to prilika slušateljima da dođu na javno emitiranje, upoznaju stručnjake, postavljaju pitanja. Dolazi puno ljudi, ulaz je besplatan i super se družimo.
Kojim tehnikama nagovarate ljude da vam se potpuno otvore? Čini se da za to baš imate dara...
Nemam pojma, nikoga ne nagovaram, nema toga. Iskrena sam, nema fejkanja, valjda to ljudi osjete. Osjetljiva sam na tuđe probleme zbog čega često i sama trpim, ali nikad se ne postavljam kao netko drugačiji od drugih. Poštujem ljude, možda je to. To bi u biti trebalo pitati ljude.
Nagrađeni ste u New Yorku brončanim mikrofonom za reportažu iz Covid odjela u Dubravi. Bili ste prva novinarka koja je ušla u taj odjel, kako je to izgledalo?
Istina, kolega Krešimir Horvat i ja dobili smo dozvolu za ulazak u zatvoreni odjel, dakako, uz posebna pravila. Tada nisam ni znala da smo prvi koji ulazimo na takav odjel, ali eto ukazala se prilika. To je baš posebno iskustvo, istovremeno vam sjedne na dušu, teško je i traumatično, a s druge strane inspirativno kao rijetko koje. Ne znate što očekivati, u to vrijeme brojke gore na sjeveru zemlje, sve više ljudi umire od posljedica covida, a vi idete u vatru. Pri tom Krešo ima vjenčanje za tri tjedna i ako se razboli, gotova sam. Ali nije me ostavio na cjedilu i zato je Krešo poseban u mom profesionalnom životu. U pitanju je odjel na kojem leže ljudi u izuzetno teškom stanju, neki su sedirani ili u komi, vitalne funkcije održavaj im aparati i imaju 24-satnu skrb medicinskih ekipa. Radi se u teškim višeslojnim odijelima, maskama, nekoliko slojeva rukavica... Liječnici i medicinsko osoblje liječe ljude koji se drže zubima za zrak. Teške scene. Jedna se gospođa probudila iz kome upravo dok smo snimali. Dr. Smiljanić koja je tada vodila tim mazila ju je i govorila joj kao svom djetetu. Plakala je, od sreće naravno. Srce vam stane kad tome svjedočite. Teško je. S druge strane, nikada u životu nisam vidjela toliko entuzijazma i želje da se čovjek oporavi, ljudske brige za drugoga i čovjekoljublja, kao na tom mjestu. Ti su liječnici, sestre, tehničari svi redom genijalci i heroji. Nevjerojatno!
GALERIJA Velika fotogalerija: Brojni poznati uživali su na glamuroznom partyju povodom dodjele Ruža najtrofejnijima
Svima koji rade događaju se greške, koji je vaš najveći gaf u eteru?
Uf, tko radi taj i griješi. Ne sjećam se, potisnula sam, ali imam anegdotu s gospođom koja je bila gošća u emisiji. Govorim o vremenu prije Googlea. Goste sam propisno najavila, sve redom ih prozvala po imenu i obradila temu. Na odjavi emisije poimence sam zahvaljivala kad odjednom, jedna od sugovornica kaže: Hvala vama, samo da vas ispravim, ja nisam gospođa 'XY'! Možete zamislit moj izraz lica, a ni ostali gosti nisu izgledali manje zbunjeno. Dakle, pola sata se odazivaš na neko ime, sudjeluješ u temi i ne padne ti na pamet odmah reći da je došlo do pogreške. Noge su mi se odsjekle. U tom trenutku ja pojma nisam imala tko je ta žena i što radi tu. Ni malo mi nije bilo smiješno.
Koja je prednost radija pred drugim medijima?
Radio je čaroban jer je konkretan i lako pokretljiv. Još uvijek smo brz i relevantan medij, unatoč digitalnim mrežama i televiziji. Kvaliteta i važnost radija najbolje se vidjela kada se dogodio potres u Zagrebu. Sve je stalo, osim radija. Mi smo bili izvor točnih i provjerenih informacija i posrednik između građana u kriznoj situaciji i svih žurnih službi u gradu. Radili smo trijažu informacija koje su se slijevale iz svih gradskih i drugih službi i tako selektirano, da ne opteretimo jedne ili druge, iz minute u minutu puštali u eter smjernice što, kako i gdje ljudi trebaju i mogu, povezivali ljude, tražili pomoć, upozoravali... Jako sam ponosna na radio upravo u tom trenutku. Radio su ljudi!
Zahvaljujući poslu na televiziji upoznali ste i supruga Željka Krušlina Krušku. Kako vas je osvojio, u čemu je tajna sretnog braka?
U mojim očima tajna sretnog braka je ljubav i poštovanje, čak poštovanje više nego ljubav. Ljubav i zaljubljenost se nakon nekog vremena transformiraju u nešto drugo, ali ako poštovanja nema, uzalud vam sve. Moj je suprug prije svega veliki šarmer, pametnica i jako dobar čovjek. On je stijena na koju se naslonim i ispod koje se sakrijem kad me rane i kad mi je teško. Stoji s obje noge na zemlji i vrlo je požrtvovan, ne samo za svoju obitelj nego i za druge. Valjda zato trajemo.
Rijetki znaju da i vi pišete pjesme. Što vam je osnovna inspiracija?
Čitav život ja nešto piskaram i nije to nešto posebno, ali kada živite s tekstopiscem i skladateljem koji je objavio i zbirku poezije, onda ste u riziku da on naleti na neki tekst. Tu kreće borba. Šalim se, ali da, tako nekako su i moji prvi tekstovi uglazbljeni. A inspiracija, ona tako dođe. Već sam vam rekla da sam se u stanju rasuti jer netko moj ima neku situaciju. Vjerojatno zato mogu pisati jer ja uprtim i svoje i tuđe i nosim to po svijetu.
Jednu Ružu ste već osvojili, možda idete i po drugu... Gdje držite svoj 'ružičnjak' i koliko vam nagrade općenito znače?
Da, čitatelji Večernjeg lista i slušatelji Radio Sljemena već su mi pokloniti jednu Ružu, onu za Radijsku osobu godine. Sada sam u utrci za Ružu za Radijsku emisiju godine i bilo bi više nego čarobno dobiti i ovu. Nagrade su važne jer vam kažu da se isplatio sav vaš minuli rad. Nakon prve Ruže osjetila sam strahovitu poniznost i obavezu da se sada još više trudim i da dajem još više. Povjerenje ljudi jako se teško zaslužuje, a vrlo lako izgubi. Da bi ga zadržala moram dati maksimum jer moji slušatelji to zaslužuju.
S kim dolazite na dodjelu nagrada 22. ožujka u HNK Zagreb?
Dolazim u pratnji supruga i kćerke Edite, te nekoliko prijatelja.
VIDEO Tatjana Jurić: Ne možete mene nadmašiti, bila sam ostavljena mjesec dana pred vjenčanje
Ivana nemate vi pojma, adolescenti se ne boje rata, partizani su takve kao najhrabrije borce slali u prve redove i zato su švabi izgubili rat !