Da mi je, još prije samo nekoliko mjeseci, netko rekao kako ću se u utorak 28. 4. u 20.55 naći u televizijskoj režiji i sudjelovati u stvaranju jedne tv-emisije koja se emitira uživo, rekla bih mu da to nije moguće ni u najluđim snovima!
A da će to biti Večernjakova ruža koju godinama radim u HNK, i da ću na kraju svega, još to i preživjeti i na koncu biti zadovoljna rezultatom, mislila bih da je riječ o doista nemogućoj misiji. Ipak, kako ponekad život kontrolira nas, umjesto da mi utječemo na njega, našla sam se u situaciji da ja, koja desetljećima radim u “papirnatoj” novinskoj redakciji, moram razmišljati televizijski, što je otprilike kao da ste preko noći prisiljeni promijeniti zanimanje pa odjednom nećete biti liječnik opće prakse nego kirurg, ili nećete biti kozmetičar nego frizer.
Pritom, uopće nemojte imati tremu jer u trenutku dok vi, doslovce preko noći mijenjate zanimanje, uživo vas gleda oko pola milijuna ljudi! Bilo je te noći svega: adrenalina, nervoze, stresa, smijeha, ali prije nego što od početka ispričam ono što me sve već danima ispituju – kako je to izgledalo iza kulisa – moram reći da smo u trenu sve zaboravili kad su nam krenule pristizati čestitke onih zbog kojih smo sve to radili – čitatelja Večernjeg lista! No, krenimo redom.
Nepoznat teren
Koronavirus – mislili smo – zaustavio je Večernjakovu ružu koja se tradicionalno u HNK trebala održati 20. ožujka ove godine. Tjedan dana prije te dodjele, nažalost, morali smo objaviti kako nam koronakriza ne dopušta organizirati Ružu i da je, ma koliko nam to teško palo, moramo odgoditi. Onog dana kad smo tu vijest objavili, telefoni su nam se usijali: svi su zvali i pitali zbog čega prekidamo tradiciju najstarije medijske nagrade.
No, mi smo gledali kako cijeli svijet polako otkazuje sva planirana okupljanja i bili smo bolno svjesni da je to jedini odgovoran čin koji u tom trenu možemo poduzeti. Sa svih strana dopirale su stravične vijesti o širenju zaraze i, iako smo imali brojne upitnike nad glavom, bilo nam je jasno da glamurozne manifestacije s crvenim tepihom neće biti. No, kako razočarati sve koji su glasali za svoje favorite, kako najboljima u prošloj godini uskratiti nagrade… Znali smo da neko rješenje moramo naći, ali da istovremeno moramo poštovati situaciju u kojoj se nalazimo. I, onda se, gotovo preko noći rodila ideja! Naravno, da ćemo održati Ružu, ali na način koji u televizijskoj povijesti nije zabilježen – virtualno! Odlučili smo kročiti na potpuno nepoznat teren, svjesni odgovornosti koju to za sobom povlači!
Željeli smo da Večernjakovi čitatelji znaju da nisu glasali uzalud i kako ne bismo nekog od nominiranih zakinuli za nagradu i prekinuli tradiciju.
Ambiciozno, nema što! Ali dug je put od ideje do realizacije! Je li naša zamisao provediva, je li HTV sklon ići s Večernjakom u tu avanturu, to nismo znali. Na našu sreću, Dražen Klarić i Kazimir Bačić, glavni urednik Večernjeg lista i glavni ravnatelj HRT-a, dogovorili su da krećemo zajednički u taj, za sve nas, novi izazov.
Ja sam najprije nazvala scenarista i redatelja Alena Đuricu, čovjeka s kojim godinama surađujem na Ruži, čovjeka koji zna sve tajne televizijskog posla, koji poznaje Večernjak i čija podrška mi je bila presudna. Rekla sam mu da je ideja dodijeliti Večernjakovu ružu virtualno, uz sav onaj program koji se i inače događa na Ruži.
Alen je bio vrlo oprezan, čak skeptičan, jer, kako je rekao, nemoguće je napiti se iz prazne boce, misleći pritom na prazno Hrvatsko narodno kazalište koje bi u virtualnoj Ruži glumilo nijemu, beživotnu kulisu, a to nije svrha jednog kazališta. Posebno ne HNK. Nije dugo trebalo da mu se počnu paliti lampice, a kao što ja poznajem njega, poznaje i on mene i osjetio je moju zagrijanost za ideju virtualne Ruže. Počeo je odmah tražiti argumente zašto da Večernjakova ruža ide iz praznog HNK.
Vidio je sve moguće neobičnosti u tom prijenosu, šarm koji se može postići. Govorio je o strahu hoće li veza pucati i odmah nasuprot tome o glazbenicima koji će nam pjevati iz svojih kuća što može izazvati osjećaj zajedništva jači od onog da smo svi na okupu. Puno mi je tada značio i redatelj Zoran Nikolić jer je odmah imao viziju kako to treba izgledati. Njemu kao da je u sekundi bilo jasno i ni oko čega nije dvojio. Oduševljeno mi je prepričao kako je nekoć televizija radila dupleks koncerte Zagreb – Beč i kako se nimalo ne moramo bojati praznog HNK jer će voditelji biti leđima okrenuti pozornici i upaljena svjetla će pojačati dojam glamura. Kazao mi je da će sve što je pod našom kontrolom proći kako treba, no za jačinu internetske veze i spajanje na Skype nitko nije mogao ništa garantirati.
Uzbuđenje i oprez
Tim trenutkom počelo je ostvarivanje nečega što bismo još prije mjesec dana svrstali u područje znanstvene fantastike. Stekla sam sigurnost i znala sam da imam potporu svih koji mi trebaju za taj, dosad neviđen, projekt.
Ma koliko nevjerojatno zvučalo, samo tri tjedna nakon prvog sastanka sa svojim već stalnim suradnicima s HTV-a, na čelu s Marijem Sedmakom, Ruža je bila spremna za emitiranje. Bar smo tako obznanili! Naime, sada razmišljam, da me je netko pola sata prije emitiranja pitao jesmo li spremni – ja ne bih stavila ruku u vatru. I pogriješila bih, jer stvarnost je rekla nešto posve drugo.
Prvi put u dugom medijskom životu našla sam se u televizijskoj režiji. Uz mene je bila urednica prijenosa Uršula Tolj, koja je već prije dala do znanja da je veseli što smo pobijedili koronavirus i nismo zaustavili Večernjakovu ružu, urednica koja nas stalno upozorava da ne smijemo prekoračiti zadano vrijeme, ali i brine da sve bude besprijekorno. Tijekom prijenosa povremeno bih je krajičkom oka pogledala i kad sam vidjela koliko je ona smirena jer vidi da je sve pod kontrolom, i na mene je djelovala smirujuće. Zoran Nikolić, dugogodišnji redatelj s vječnim oprezom i nadom da će sve proći u najboljem redu i ja, totalni tv-autsajder koji ima jako puno želja, puno vjere da je sve moguće napraviti i, samo za sebe, puno suočavanja s neizvjesnosti. Krene li što ukrivo, vjerovala sam, mogu nam pomoći “vatrogasci” Duško Ćurlić, koji je u Ruži gotovo dugo kao ja, te Doris Pinčić Rogoznica, koja je s nama prvi put, ali vidjelo se da je dovoljno opuštena i da neće podleći panici.
S izvođačima i snimanjem njihovih spotova nije bilo problema. Trebalo je samo spojiti sve te ljude da na raznim lokacijama otpjevaju svaki svoj dio i dobiti najbolje što smo mogli dobiti u zadanim uvjetima. Presretna sam što su reakcije na ideju bile odlične i što su svi dali sve od sebe te snimili fenomenalne spotove koji se i dalje vrte na raznim platformama. A znam da im nije bilo lako i da su nailazili na prepreke koje su, u ime Ruže, zajedno savladali. I hvala im na tome što su nam omogućili sjajan glazbeni program. Isto tako su reagirali i svi naši prezenteri, kojim ovim putem još jednom zahvaljujem, odmah su pristali biti dijelom ove povijesne Ruže i učiniti je još boljom. Iako se čini kako je svijet stao, nitko od njih ne sjedi besposleno, ali su bez razmišljanja pristali odvojiti vrijeme kako bi postali dijelom Ruže koja je, pokazalo se naknadno, ispisala jedno posve nove poglavlje u televizijskoj povijesti. No, u trenu dok smo tog utorka radili na Ruži, nisam o tome imala vremena na taj način razmišljati. Brinule su me Skype veze, koordinacija svih sudionika, poštovanje zadanog vremena…
Dakle, ja u televizijskoj režiji. Odjednom shvaćam da pred sobom imam zadatak spajanja Skypea, da moram voditi računa o tome da netko prije spajanja mora uspavati dijete, da nečiji pas baš u to vrijeme mora u šetnju, da netko završava večeru… No, na stranu hirovi. Potpuno neočekivano,već u prvom spajanju nailazim na problem. Moj prvi tv-korak i vrata mi se zalupe pred nosom!
Dramatičan početak
Uza sve prethodne provjere, deset minuta prije “ulaska” u program, Skype prvog dobitnika naprosto nije funkcionirao. Je li u pitanju bila aplikacija, spor internet ili test živaca za sve nas, nije više ni važno. U onom trenu smo vidjeli samo da ne funkcionira. Tada me prvi put obuzeo osjećaj „mini-panike“.
Zamislite to ovako: obećali smo da je sve online, putem Skypea, a zapeli smo na prvom… da sam ja tv-gledatelj, nakon takvog gafa bih samo prebacila program. Samo to ne, pomislila sam tada! I kad više nije bilo ideja kako uspostaviti vezu, zahvaljujući pomoći „kolega“ iz tehnike, svi su vidjeli zadovoljnog, ali rekla bih, i malo zbunjenog Roberta Marekovića, nakon vijesti da je dobio Ružu za radijskog voditelja godine. Je li zbunjenost posljedica bojazni hoćemo li ga uopće vidjeti ili je posljedica činjenice da su ga Večernjakovi čitatelji proglasili radijskom osobom godine, nadam se da ćemo jednom saznati. Poslije je sve išlo glatko.
Kada sada, s malim odmakom od svojeg, za mene dramatičnog, gostovanja u režiji HTV-a, razmislim što me snašlo, jasno mi je da sam tu večer više vodila računa o internetskim vezama i kako će funkcionirati spajanje nego o samom sadržaju Večernjakove ruže. Vjerojatno zbog toga što je sadržaj tako dobro pripremljen, siguran i uhodan da ga ni koronavirus ne može ugroziti, a internet je hirovit i ni najveći stručnjaci ne znaju hoće li sve besprijekorno funkcionirati.
Zapravo sam svega do kraja postala svjesna tek drugi dan kad su čestitke počele dolaziti sa svih strana i kad sam pročitala komentare ljudi koji su gledali i zbog kojih smo sve to radili… Doduše, i sad, nekoliko dana poslije, još uvijek se pitam, kako to da su me uopće pustili u svoj studio?
Hvalite me usta moja!