Manja mjesta i gradovi kod nas često su žrtve centralizacije i okolnih “velegrada”, iako je cijela Hrvatska zapravo, prema svjetskim mjerilima, “pola velegrada” i s oko četiri milijuna stanovnika gotovo pa trećina Londona ili New Yorka. Već i taj podatak trebao bi nas postaviti u neko racionalno mjerilo te smanjiti lokalne neuroze i snove o veličini ili “manjinske” sukobe. Sjećam se kad mi je Mate Škugor prije organizacije prvog festivala Terraneo u Šibeniku govorio o problemima Šibenika, smještenog između (financijski) favoriziranih Zadra i Splita. Ako je u Šibenik godinama ulagano samo dva posto novca u odnosu na Zadar, jasno vam je kakva je situacija s manje poznatim sredinama. Gradić Trilj u Dalmatinskoj zagori godinama je bio “bratić” obližnjeg Sinja, kojemu održavanje Alke, a sada i novoizabrani gradonačelnik i medijska zvijezda Miro Bulj daju prepoznatljivost i kad je riječ o onima koji Alku gledaju na televiziji, a ne znaju gdje se točno nalazi. Drugim riječima, prednost Hrvatske nije u “velikoj slici”, nego u detaljima, a pogotovo u vremenu pandemije te prednosti sredina nezatrpanih masovnim turizmom mogu predstavljati pravi bunar neotkrivenih sadržaja za suvremene ekoturiste i prilike za razvoj mimo masovki i gužvi autobusa s turistima koji poznaju samo riječi “burek” i “ćevapčići”.
Zato su u Trilju već i na toj razini napravili distinkciju s “frogs to go”, ili “žabama za van”, i simbolički krenuli graditi drukčiju priču, pa i Thrill Blues Festival, a ne festival klapa ili narodnjaka, koji se ove godine četvrti put održava 2. i 3. srpnja. Godinama sam slušao o Trilju, jer je i glavni urednik Večernjeg lista Dražen Klarić od tamo, kao i Darko Bakić iz grupe Buđenje, misleći da se radi o romantičarskom zanosu kakav svatko ima prema svom “mistu”. Sve dok nisam otišao na Thrill Blues Festival u ugodno rashlađen park pokraj Cetine (klima-uređaji tu nisu potrebni) ili uz stručno vodstvo obišao po vrućini nekoliko povijesnih lokacija; od starih utvrda sagrađenih oko Cetine – koje su bile prva linija povijesnih borbi protiv Turaka, pa odatle kao u “Gospodaru prstena” možete vidjeti i sve okolne planinske toponime i planinske prijelaze kuda su se vojske kretale – do gradskog muzeja i rimskih iskopina. A ako ste u ovo doba Europskog prvenstva kojim slučajem i fan nogometa, možete vidjeti i najstariju poznatu nogometnu loptu iz vremena starog Rima, koju je priznala i Uefa, što je daleko zanimljivije i poučnije nego samo gledati utakmice u nekom kafiću.
A ako ste poklonik bluesa, i u ovo pandemijsko, epidemiološki kontrolirano vrijeme možete u dvije večeri poslušati pedesetak glazbenika koji su izbor voditelja festivala Borisa Hrepića-Hrepe, od Amerikanca Big Daddy Wilsona i francuskih Same Shooter Plays Again do domaćih Sunnysidersa i blues-bendova iz Slovenije i BiH, dok se prve večeri u petak održava Welcome Jam s domaćim instrumentalističkim teškašima, bubnjarom Big Dadom Marinkovićem, Marijanom Brkićem i ostalima koji im se “usude” pridružiti na pozornici. Baš na Thrill Blues Festivalu prije dvije godine slušao sam Vlatka Stefanovskog, koji je za tu priliku potpuno promijenio repertoar i dao mašti na blues-volju, što u ovakvim prilikama rezultira zanimljivim svirkama kakve inače ne čujete. Upravo je predstavljanje lokalnog ono što i Thrill Blues Festival čini posebnim i baš je ležerna atmosfera na tragu legendarnog Točkova i Smakova “bluza u parku” uz Cetinu bila razlog zbog kojeg su se međunarodna ekipa glazbenika i nekoliko tisuća posjetitelja osjećali tako dobro prošlih sezona festivala. Jer, kako mi je preklani rekao Jay Sieleman, dugogodišnji predsjednik Blues Foundationa, “blues glazba paše uz rijeku, bio to Mississippi ili Cetina”.
