Jelena Perčin za sebe u šali kaže da je već lagano postala hrvatska kraljica nezavisnog filma. Ipak, izuzetno uživa u njihovu snimanju, a upravo je završila još jedan nazvan “Bila je tako lijepa” mlade redateljice i scenaristice Irene Škorić. Radnja je smještena u šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća te u današnje vrijeme. Film emocijom zaogrće svijet mašte, stvarnosti i paralelnih sjećanja i, što je najzanimljivije, nema riječi.
– Glumim ‘tu’ koja je bila tako lijepa, Milenu. To je ljudska i ljubavna priča o prolaznosti života i vrijednostima koje ostaju, koje se pamte i nose kroz život. I zanima me kako će ispasti jer je bilo jako zahtjevno bez teksta iznijeti uloge. Mi igramo slike i situacije i teško je jer se ne možeš verbalizirati. Imamo scenu u kojoj mužu donosim ručak, a to je sve u magli i sjećanjima tog čovjeka, dok mu je u sadašnjem vremenu žena, odnosno ja, na samrti. I ne mogu mu reći ‘bok, dragi’ ili nešto slično, na raspolaganju imam samo tu tzv. mutavu glumu koja je uvijek riskantna, ali i prelijepa – ispričala je Jelena. Snimali su u Rijeci i u Zagrebu, vremenske prilike nisu ih mazile pa su u gotovo gerilskim uvjetima, dok su se izmjenjivali kiša i sunce, snimali i po 18 sati dnevno. Paralelna radnja prati isti bračni par i u mladosti i u starosti. Supružnike kao vremešne ljude igraju Lukrecija Brešković i Boris Pavlenić, a u mladosti Jelena i, na njeno veliko zadovoljstvo, Hrvoje Klobučar.
– To je Hrvojeva i moja prva suradnja i užasno sam sretna zbog toga što ga jako volim i privatno kao dugogodišnjeg prijatelja s Akademije i kao glumca. Jako sam navijala da baš on prihvati tu ulogu! Naš je posao timski rad i važno je imati podršku u partneru, a on to jest, jer imali smo istu viziju priče na kojoj smo radili – veli Jelena.
Sve se zbiva u romantičnom vremenu 60-ih i 70-ih godina prošloga stoljeća, što fotografije sa seta čini retro neodoljivima, a naslovnica Ekrana ustvari je filmska fotografija koju Jelenin filmski suprug Hrvoje nosi u novčaniku. No, na preslikanu situaciju u zbilji, na pitanje postavljeno ovim dvoma mladim glumcima čije slike oni nose u novčaniku, dobili smo iznenađujuće odgovore.
– Volim fotografije i doma imam puno uokvirenih jer podižu toplinu doma. San mi je jednog dana biti čak kolekcionarka fotografija, ali baš nikada ničiju sliku nisam nosila u novčaniku – veli Jelena, a Hrvoje se na to nadovezuje:
– Isto vrijedi i za mene, ali samo zato što nemam novčanik. Novac, kada ga imam, nosim u džepu. A moja djevojka, glumica Helena Minić, iako nema mjesto u novčaniku, ima ga na puno važnijem mjestu – u mojem srcu!
I doista, dok je on u stabilnoj šestogodišnjoj vezi s Helenom Minić, Jelena je, baš poput žanra filma koji je i povod ovoj priči, doživjela pravu ljubavnu dramu i prije mjesec dana se i službeno, nakon tri godine braka, rastala od Kristijana Babića.
– Tom činu prethodilo je puno promišljanja, teških odluka i patnje, ali sam čin protekao je izrazito prijateljski i nimalo traumatično. Papir o rastavi nije me učinio slobodnijom ili nesputanijom, morala sam sama sa sobom stvoriti te osjećaje i prije ulaska u sudnicu. No, moram priznati, bilo je bizarno to što je cijeli postupak trajao samo devet minuta. Pomisliš si kako iza nečega tako brzo razriješenog stoje godine nečega u što si puno ulagao i za kojih si puno toga doživio i na trenutak te preplavi osjećaj jadnosti – ispričala je glumica. Ona i bivši supružnik u odličnim su odnosima radi dobrobiti trogodišnje kćeri Lote. Kristijan ih svaki dan posjećuje, ostaje na ručku, a Lotu ne zbunjuje situacija ‘druge žene’, u ovom slučaju Riječanke Maje Škufce s kojom je Kristijan u vezi od jeseni.
– Lota je premala da bi to mogla racionalizirati. Ona je još jako vezana za mene, ja sam figura za koju je bitno da je u njenom životu konstantna i stabilna i tada sve funkcionira – kaže Jelena i dodaje da je sada vrijeme da i ona nađe ljubav koja će trajati cijeli život.
– To baš jako priželjkujem i mislim da je - bez obzira na, po mojem ukusu, čudan liberalizam koji svi mi živimo - čovjekova iskonska težnja da biva udvoje. Potreba za ljubavlju, za prepoznavanjem i razumijevanjem, nešto je u što apsolutno vjerujem i želja mi je jednoga dana nekome reći legendarnu rečenicu Errola Flynna koja glasi: “Ići s vama kroz život, moj gospodine, bila je privilegija” – priča Jelena i otkriva ima li koga na vidiku:
– Poslije razlaza s Kikijem htjela sam biti sama, očistiti se, vidjeti gdje sam i spoznati sebe, ali sada imam simpatiju i to mi se sviđa, jer donijela mi je u život neki optimizam, ali prerano je o bilo čemu otvorenije govoriti. Naime, muškarac je taj koji mene mora zavoditi, volim energiju alfa mužjaka i nikada ne prilazim prva. Tek kada netko krene u akciju, ja počinjem ispuštati feromone pa trenutno tek njušim u kojem će se smjeru ta simpatija razvijati!
Recesija u ljubavi joj, čini se, ne slijedi, ali kako nije u angažmanu niti jednog kazališta, financijska pogađa i nju.
– Ljudi očajno i teško žive i postali su spremni na sve, to mi je žao jer se pritom zagađuje i duh. I ja se svakodnevno borim. Podstanar sam, samohrana majka bez stalnog posla i zapravo radim samo za stanarinu, režije, pelene i vlažne maramice – kaže glumica i na naše čuđenje što Lota još nosi pelene, sa smiješkom blago objašnjava:
– Pelene nosi jer je mama higijeničarka i pomisao na to da ona negdje vani sjedne na neki WC nepodnošljiva mi je. Što se mene tiče, trebala bi nositi pelene do prvog osnovne. Ipak, ovo ćemo ih ljeto skinuti zauvijek. Cijelo ljeto provest ćemo skupa u Konavlima, u našoj obiteljskoj kući, i neću raditi ništa, samo se baviti njome jer Lota je sada u dobi kada počinju prva plivanja, a ja želim biti ta koja će ju učiti plivati i biti tu. A ovim putem apeliram malo i na svoju majku da koji dan odradi ‘nona servis’ da makar mogu otići s rođacima navečer na piće te zadovoljiti i, kako moj otac kaže, vječitu lolu u sebi uvijek spremnu na tulumarenje!
