Jedan od najvećih pustolova našeg vremena, Ed Stafford, čovjek koji je ušao u Guinnessovu knjigu rekorda jer je prvi prohodao Amazonu od izvora do ušća, na Discovery Channelu pokrenuo je novi val programa svojim serijalima "Gol na napuštenom otoku" i "Sam na svijetu". Na Discovery Channelu 13. listopada kreće njegov novi serijal "Put u nepoznato" u kojem je bio u novim pothvatima bez ideje što točno slijedi. Naime, bacao se u akciju uz minimalnu pripremu, svega nekoliko sati nakon što je saznao u koji neistraženi dio svijeta ide.
Destinacije koje je obišao su Zapadna Papua, Sibir, Etiopija, Brazil i Zambija, a ekskluzivno nam je iznio sve o najuzbudljivijim momentima tih putovanja.
Gdje ste doživjeli najbolja, a gdje najgora iskustva?
Najbolje u Etiopiji, u pustinji Danakil, najtoplijem mjestu na svijetu. Uglavnom, uz puno problema uspio sam s dvije deve doći do srca pustinje i zaspao od iscrpljenosti. Kada sam se probudio, kraj mene je sjedio pripadnik plemena Afar, čiji je običaj zube brusiti u šiljke, i samo se smijao. Nismo se razumjeli, ali bio je uvjeren da sam se izgubio i odlučio me izvesti iz pustinje. Danima smo skupa pješačili, skupa pjevali, a da nisam znao riječ afarskog, a on engleskog jezika. Nije li to divno. A najgore iskustvo... pa nije ih bilo puno, ali napeto je postalo kada sam poglavici plemena u Papui pokazao satelitsku snimku njihove svete zemlje. Nikako nije mogao shvatiti kako smo to snimili iz zraka bez njegova dopuštenja.
Zašto je po vama tako golema popularnost dokumentaraca o preživljavanju u divljini?
Zato što živimo predvidljive živote. Svako jutro se budimo, spuštamo noge na umjetni pod, palimo umjetno svjetlo, jedemo hranu koju je netko drugi uzgojio, zaklao i rastrančirao za nas. Sve nam je servirano na tanjuru. Proizveli smo umjetan svijet pa se kod ljudi budi svjesnost o tome i pitaju se kako bi bilo da svega toga nema.
Snimajući prijašnji serijal o Amazoni, dvije ste godine bili sami u džungli. Je li vas kada strah?
Doza straha na ovakvim avanturama čak je zdrava, ali ne smije vas paralizirati toliko da u određenim situacijama ne znate pravilno reagirati. Strah me drži budnim, ali ne smijem mu dopustiti da me prevlada.
Kako ste došli na ideju da snimite ovaj novi serijal?
Zvuči kao kliše, ali zbilja me zanimalo ima li na svijetu još što za istražiti. Naime, razgovarao sam s prijateljem koji mi je rekao da više nema pravih istraživača. Pitao sam se je li to istina i zapravo shvatio da nije u pravu. Ima još toliko kultura, ljudi, anomalija, prirodnih fenomena koje tek treba otkriti.
Koliko vam je obuka u britanskoj vojsci pomogla na terenu?
U početku puno. Vojska mi je dala samopouzdanje da znam da nešto mogu savladati. I prije snimanja svojih serijala bio sam vođa ekspedicija znanstvenika ili filmskih posada na zabačena mjesta svijeta. No s vremenom sam shvatio da je vojnički pristup prirodi pregrub. Pred sobom sve sijeku mačetama, dosta su agresivni. Od pripadnika raznih plemena naučio sam kako živjeti u skladu s prirodom, od nje koristiti ono najbolje i kako biti prirodno inteligentniji. Za njih priroda nije eksperiment o preživljavanju, ona im je dom. Sada je sve više i moj dom.
Jeste li jeli što egzotično na putovanjima?
Ništa neobično. Dobro, u pustinji sam jeo ježeve. Prava su poslastica. Pečeni u nekoj vrsti improvizirane podzemne pećnice, okusom su pomalo nalik aromatičnoj hrskavoj pečenoj patki. Svu ostalu hranu nabavljao sam od lokalnih ljudi i tu nije bilo ničega ekstravagantnog.
Koje najneobičnije prijevozno sredstvo ste koristili?
Deve. Morao sam se naučiti brinuti o njima, natjerati ih da stanu, da krenu, da sjednu...Dakle, ako vam deva pobjegne u pustinji, nemojte trčati za njom jer će bježati sve brže. Znam da se puno ljudi neće susresti s ovim, ali eto.
U kojoj zemlji biste mogli živjeti?
U Patagoniji. Štoviše, tamo sam i živio nekoliko godina i naučio španjolski jezik. Ima puno europskog utjecaja, ljudi imaju odličan smisao za humor, vrlo su skromni, imaju fantastičnu kulturu jela i pića, uživaju u svojem crnom vinu i steakovima, a žene su najljepše na svijetu. To je raj na zemlji.
Dakle, pravac Patagonija. Pa, i ne zvuči loše ;)