Kao i vjerojatno sva djeca, ni poznati redatelj i docent na Akademiji dramske umjetnosti Bobo Jelčić dugo nije znao što bi zapravo želio biti kad odraste.
– Ni na kraj pameti mi nije bilo da ću se baviti režijom. Svi smo htjeli biti pjevači, glumci, oni koji su u žiži pa privlače mase. Djecu posebno privlači biti u centru pažnje, zato valjda hoće i biti policajci, doktori, netko tko je izdvojen zbog uniforme. Najdulje sam ipak maštao da ću se baviti nekim sportom, da ću biti nogometaš, košarkaš, košarku sam čak i igrao. To više što je vrijeme u kojemu smo živjeli bilo senzibilizirano za sport, a posebno smo u košarci bili visoko rangirani i u svijetu – kaže.
Djetinjstva se sjeća po tučnjavama, grubostima. Živio je u Balinovcu, kvartu u Mostaru koji nije bio na dobrom glasu. Djeca nisu imala milosti jedni prema drugima.
– Pamtim te tučnjave, nasilne odnose, ali i roditeljske nježnosti, toplinu. Kad si jako mali, najbolja si meta, prostor za samodokazivanje starijih i nesigurnijih. Bilo je svega. Kad sam nedavno radio film “Obrana i zaštita”, snimao sam ga baš u dvorištu u kojemu sam odrastao. Glavnog lika, kojega igra Bogdan Diklić, smjestio sam u zgradu u kojoj sam ja živio. I probudile su se emocije, jer dok smo snimali, velik dio susjeda uopće nisam prepoznao. Samo starosjedioce – govori.
Radeći jednu predstavu u četvrtom srednje, govoreći o profesorima, shvatio je sve prednosti režije, koje su mu bile po volji i koje su ga privukle Akademiji.
– Postoje djeca koja rano znaju što će biti u životu, a ja nisam bio među njima. Čak i kad bih mislio o tome, nikad to nije bilo konkretno. Bio sam dosta raspršen, a moj svijet koncentriran na trenutak u kojem sam živio. Nipošto ne na projekciju budućnosti. Ni danas nemam plan za pet godina unaprijed, pokušavam živjeti u ovom vremenu, danas – priča.
Ushićenje zbog upisa na Akademiju brzo je splasnulo jer mu ondašnji sistem školstva nije sjeo. Itekako pamti studentska nezadovoljstva, mladenački bunt pa mu je baš to bio jedan od glavnih motiva da prije deset godina prihvati ponudu za docenta na Akademiji.
– Imam klase na Akademiji, pet, šest studenata s kojima radim. Moje ondašnje nezadovoljstvo motiv mi je da oni danas budu što manje nezadovoljni – govori Jelčić.
Nikad nije poželio raditi u samo jednom kazalištu, biti nečiji kućni redatelj. Postojale su, kaže, iznimne situacije, ITD krajem 1990-ih, kad je radio nekoliko projekata s istim glumcima u suradnji s Natašom Rajković. Općenito, tome se protivi baš kao i ansamblima koji, smatra, ne bi smjeli biti u istom sastavu dulje od nekoliko godina.
– Trebali bi se mijenjati češće, puno je dobrog u promjeni, a premalo je ukalkulirana u naše živote. I ansambli se trebaju mijenjati bez obzira na sve rizike, to je sastavni dio našeg posla. Teatar i u tom segmentu moga biti odvažniji – govori.
Smatra da nitko, pa ni redatelj, ne bi trebao dugo raditi na jednome mjestu. Dok nije prihvatio posao na Akademiji, odabrao je baš takav život, jer ga je, kaže taj nemirni duh vodio.
– Nigdje nisam bio zaposlen i tako sam živio desetak godina. Kao slobodni umjetnik radio sam posvuda. Godinama kasnije, kad su me zvali s Akademije, prihvatio sam stalni radni odnos. Malo su me nagovarali, ušao sam na godinu dvije i ostao do danas. Sad će biti deset godina – govori.
Brak s glumicom Natašom Dangubić nije, kaže, utjecao na njegovu odluku jer tada još nisu bili u braku. Stalnim radnim odnosom nije, ističe, niti malo stao na loptu vlastitog života, nego je pristao raditi još jedan posao. I dalje, priča, režira kao i dosad. Samo ima jedan posao više. O njihovoj petogodišnjoj kćeri Loli, kao ni o današnjim odnosima s Natašom, ne želi previše govoriti, ali kao svaki ponosni otac dodaje da je svaki trenutak proveden s njegovom jedinicom prava dragocjenost.
Nije imun ni na probleme s kojima se ljudi danas nose. Zato će, kad govori o svojim najdražim predstavama, istaknuti i “Radionicu” u kojoj se šetalo po pojedinim prostorima Dubrovnika. Prilično je, kaže, dokumentarna, s ljudima koji su tamo živjeli, pričali svoje probleme. I baš zbog te iskrenosti, jako mu je draga.
– Tu smo princip preklapanja teatra i stvarnosti doveli do nekog kraja. Inače teatru zamjeram taj nedostatak senzibiliteta za stvarnost. Ili ne postoji ili je jako površna – kaže.
Više od 20 godina surađuje s dramaturginjom Natašom Rajković, a tajna njihove uspješnosti je, posebno one izvan granica Hrvatske, otkriva, u različitosti. Nataša je, kaže, uvijek čvrsto na zemlji, a on u oblacima. U prosincu s “S druge strane” idu u Pariz, a u pregovorima su i za novi inozemni projekt. Iskorak iz kazališne u filmsku režiju, ne smatra logičnim.
– Nisam ja jedini, ali, istina, nije uobičajeno. Redatelji se bave ili kazalištem ili filmom. Neke sam pričice mogao ispričati kroz kazalište, a neke ne. Film me oduvijek intrigirao na način da se baratajući sličnim elementima stvori novi jezik. Na koncu, neke se priče poput “Obrane i zaštite”, puno efektnije i direktnije i s puno više emotivnog naboja mogu prikazati na filmu nego u kazalištu. Posebno kad govorimo o jednom čovjeku i njegovom prolaženju kroz kriznu situaciju – govori Bobo Jelčić.
1971. Sestra Helena
– Išao sam već u prvi osnovne kad sam dobio sestru i baš sam bio sretan kad je mama s njom došla doma. I danas se točno sjećam cijelog tog dana kad su došle iz bolnice. Svaki mi je detalj još u glavi, od mog ushićenja kad sam je ugledao onako malu, do zadovoljnih i ponosnih izraza lica mojih roditelja, detalja u stanu.. Sjećam se svega kao da je bilo jučer. Kad je Helena porasla, volio sam je čuvati i igrati se s njom. Istina, malo smo se i tukli, ali to su valjda normalni odnosi među starijim bratom i mlađom sestrom.
1995. Vlastiti principi
– Te smo godine Nataša i ja postavljali u varaždinskom HNK predstavu “Promatranja” i počeli raditi po našim principima. Dugo smo istraživali, pa pozvali glumce da se s nama upuste u to. Koliko se sjećam, mislim da je kompletan ansambl pristao a da nisu znali koji se tekst radi, što će tko igrati, niti kada će biti premijera. Od tada do danas radimo kazalište na isti način.
1999. Postao sam ujak
Neda je bila moja baka, pokojna. Pa je nećakinja dobila ime po njoj. Nisam bio u Mostaru kad se rodila, išao sam autobusom, a on sporo vozi i nikako da dođe. Pa kad sam napokon stigao, uđem u cvjećarnicu, prodavačica opet polako zamata cvijeće i još se izdere na mene zašto je požurujem. Njoj je, rekla je, u opisu radnog mjesta da učini baš kako radi. Danas Neda ima 13 godina, ide u šesti razred, na ples, ima svoj Facebook profil, zna što želi studirati. Pomalo se osamostaljuje i udaljuje, ima svoj put.
2007. Jedinica Lola
I dan danas me zna oponašati kako sam šetao po rodilištu, izbezumljen s rukama na leđima, što su joj pričali prijatelji koji su sa mnom čekali porođaj. Pa su pronijeli neko dijete, a ja, jer mu se sve to učinilo nekako brzo, nisam ni shvatio da je to ona. Sve dok prijatelj Jakša nije rekao “Pa to je Lola”. I mi do bebe, a ono stvarno - Lola. Pa smo onda sišli u kafić, odmah pokraj rodilišta i vrlo ozbiljno se opili. Otpjevali smo za nju, jer smo bili blizu njezinog prozora nekoliko poznatih šlagera, ali i onih koje nitko prije nikad nije čuo. Niti će ikada čuti.
Batine moraš vratiti odmah, dok protivnik ne stigne trepnuti. Poslije, što bude-bude.