Tenor iz Otoka kraj Sinja, Mate Grgat, pjeva otkad zna za sebe. Glazbenu karijeru započeo je u župnom zboru, a kako ga je pjesma oduvijek pratila u životu, nije bilo upitno kada će njegov belcanto u kombinaciji s modernim popom doći do velikih pozornica.
S pjesmama “Sve najbolje o tebi” i “Moja lipotica” sigurno korača kao kvalitetni glas ovih prostora, a dokaz tomu je Matin nastup u Lisinskom sredinom ožujka ove godine s bendom (Filip Gjud – maestro, klavir, Marko Vojvodić – gitara, Igor Martinek – udaraljke,Marko Lazarić – bubanj, Martin Petračić – bas gitara, Tomislav Mihaljević – prateći vokal, Djordjija Palić – prateći vokal, Gudački kvartet Vortex) i gostima Klapom Koluri, Enom Poljak i Antonellom Malis kojim je okrunio svoj dosadašnji glazbeni rad. Ovaj Sinjanin svoje pjesme posvećuje ljubavi, sanja o duetu s Andreom Bocellijem, ali ne bi imao ništa protiv da se na pozornici pojavi s divom Adele.
Nedavno ste napunili Lisinski s gostujućim glazbenicima. Je li to vaš najveći nastup u karijeri do sada? Kakvi su dojmovi?
Ovaj koncert zasigurno je bio kruna mojeg dosadašnjeg rada, dugogodišnjeg ulaganja u glas te vidljivi uspjeh u kontaktu i komunikaciji s publikom. Koncert sam posvetio svojim dragim prijateljima koji me prate i podržavaju dugi niz godina.
Sudeći po ovacijama i reakcijama cijele dvorane prema pratećem bendu, mojim glazbenim gostima i meni, bila je najljepša nagrada i potvrda da sam na pravom putu te da je sinergija i više nego prepoznata. Velika zahvala ide mojim dragim kolegama glazbenicima za vrhunski koncert u Lisinskom. Zaista sam ponosan i sretan imati ovakve prijatelje i suradnike. Ovo je koncert kojim sam zakoračio na novu stepenicu u karijeri, drago mi je da su baš oni bili dio ove prekrasne priče.
Znamo i za onu priču o nenadanom pjevanju Oliveru Dragojeviću za njegov 60. rođendan na privatnoj proslavi. Opišite nam kako je to bilo.
Hmm, da... bilo je to 7. prosinca 2007. godine. Sjećam se događaja kao da je jučer bio. Doma ležim i gledam televiziju, taman spreman za spavanje i odjednom zvoni telefon... Zove me jedan dobar poznanik kojemu sam redovito pjevao na eventima i pita me gdje sam, što radim.? – Evo taman sam ušao u krevet... – Ma kakav krevet!? Hajde brže oblačenje, dolazi čim prije i povedi sa sobom još dvoje-troje muzičara. I tako se ja uputim na dogovorno mjesto. Poznanik nas dočeka ispred ulaznih vrata i daje nam nekoliko šturih informacija. – Pjevate za rođendan jednom gospodinu, a ime mu je Oliver, smislite jednu dobru pjesmu da ga iznenadimo. – U redu, nikakvi problem... mislim si čista rutina, ni ne sluteći kojem Oliveru pjevam. Ulazimo unutra i krenemo s pjesmom, okreće se jedan sijedi gospodin, kad ono Oliver Dragojević. Noge su mi se odsjekle... Bio sam izvan pameti, nisam znao što u tom trenutku reći, kamoli misliti. Opće oduševljenje, u blizini sam svojeg glazbenog uzora, osobe koja mi je obilježila djetinjstvo, pomisao da mu baš ja pjevam za okrugli 60. rođendan... ooo, nestvarno. Iz prvog nisam znao što i kako, jer pjevati “najboljem”, u prvom je redu izazov. Moram priznati da me uhvatila i mala trema, što je on i primijetio te je odmah zapjevao s nama. I dandanas mi odzvanja... “Sve bi da za nju, moju nevoju...” Ostali smo tako pjevajući do sitnih sati. Imao sam osjećaj kao da ga znam sto godina. Posebno mi se urezao trenutak kad smo se susreli sami na hodniku dok je on pušio cigaretu... Koristim priliku da ga pitam za savjet kako i što dalje s mojim glazbenim putem... na što mi je odgovorio: – “Mali, ako to voliš, moraš biti ustrajan, život je pred tobom samo slidi svoje srce.” Mogu samo reći da je to jedna sreća, privilegij i čast pjevati tako velikom čovjeku i glazbeniku. Velika je i nenadoknadiva šteta što ga više nema s nama iako, svatko od nas će kao i još puno generacija iza nas imati priliku smijati se i plakati uz njegove pjesme. Njega nema, ali i dalje je tu kao uzor i cilj svima koji žele glazbom uljepšati svijet. Hvala mu na tome!
Kome su posvećene pjesme? Tko je “vaša lipotica”?
Za sada imam dvije autorske pjesme, “Sve najbolje o tebi” i “Moja lipotice”, koje je napisao poznati autor Darko Bakić. Kombinacijom prepoznatljivog autorova pop-stila i mog belkanto pjevanja nastao je zanimljiv spoj moderne pop-produkcije.
Pjesme su posvećene ljubavi kao takvoj, kako bismo mogli prihvatiti sebe onakvima kakvi jesmo, dati samo najbolje od sebe i tako s druge strane kroz sebe pričati najbolje o drugima. Sve je iz čiste ljubavi i entuzijazma, a svojoj publici prepuštam da se sami prepoznaju i posvete tim pjesmama kako ih oni najbolje osjećaju. “Moja lipotica” je ljubav prema pjevanju, glazbi i dragim ljudima.
Vratimo se na početak priče. Kako je započela vaša glazbena priča?
Iz mojih prijašnjih intervjua navodio sam kako je u mojoj obitelji uvijek bilo pjesme. Puno sam slušao radio, pjevušio, divio se poznatim glazbenim facama. Tri tenora bila su mi vječna inspiracija, naravno uz našeg Olivera. Prvi malo ozbiljniji korak napravio sam ulaskom u župni zbor, nedugo poslije pozvan sam u lokalnu mušku klapu na mjesto prvog tenora.
Tijekom nekoliko godina klapskog i crkvenog pjevanja skupljao sam emocije i stjecao iskustvo. Dolaskom u Zagreb na fakultet Agronomije i dalje radim i djelujem kroz studentske klape i zborove. Ono što je jako bitno spomenuti na mom glazbenom putu je to što sam upoznao svoga dragog profesora Stojana Stojanova koji me naučio vokalnim tehnikama te me odredio i usmjerio kao pjevača. To razdoblje rada s njim naveo bih kao svoj pravi početak ka formiranju mog glasa.
Lijepo vam stoji belkanto i prizvuk modernog popa. Koje nam glazbene uzore možete izdvojiti? Kakav stil želite razviti?
Zasigurno je to Pavarotti, Lucio Dalla, Elvis Presley, a što se tiče naše domaće scene, svakako bih istaknuo pjevače pjesama s dalmatinskim melosom, Olivera, Vinka Cocu, Grdovića... Rado pjevam njihove pjesme i sa sigurnošću mogu kazati da su njihove pjesme i stilovi zaslužni za moju emociju koju dajem publici. Volio bih nastaviti pjevati u modernom pop-stilu sa svojim belkantom, a želja mi je svakako da mi pjesme budu prepoznatljive i rado pjevane na raznim društvenim susretima.
S kime biste voljeli zapjevati u duetu?
Sve što je kvalitetno, a vezano je uz glazbu i glazbeni svijet, treba se promovirati i manifestirati na glazbenim festivalima, napose to želim mladim izvođačima koji su tek u startu svoje karijere i nemaju baš previše prigoda da se pokažu. Upravo je to meni omogućio Splitski festival koji je kao odličan pogon dobrodošao u promociji mene kao mladog pjevača. Time vam se otvara bezbroj glazbenih suradnji. Tako sam i ja imao čast surađivati s mladom i perspektivnom pjevačicom Enom Poljak s kojom sam pjevao na prošlogodišnjem Splitskom festivalu.
Svakako, san mi je duet s Andreom Bocellijem, a Adele bi mi savršeno pristajala. Nadam se da ne zvuči prepotentno, ali pitali ste me za želje... Sanjati je lijepo, a možda se i ostvari.
Roditelji su sigurno ponosni. Je li im ikada bilo upitno to što se želite baviti pjevanjem?
Prema svojim roditeljima gajim neopisiv osjećaj zahvalnosti. Naš odnos je i definirao moj put i razvoj u karijeri. Izuzetno smo bliski i povezani te njihova podrška nikada nije izostala. Njihovo povjerenje usmjerilo me na sve ono pozitivno što mi se sada događa. Njihovom podrškom postajem sve bolji, sve uspješniji.
Tko je vaša najveća podrška?
Ja sam čovjek koji se okružio i okružuje se dobrim ljudima, i to se sa svakim mojim nastupom širi. Publika je moja najveća podrška i izvor sve energije koju im samo vraćam.
Možete li nam otkriti buduće planove; album, turneja, suradnje? Što nam pripremate u ostatku 2019. godine?
Jedan poznati kolega, vrhunski glazbenik i producent, rekao mi je da “pjevača mora prepoznati pjesma i on nju”. Tada i publika prepozna pravu i iskrenu pjesmu! S takvim pjesmama želja mi je napraviti album.
