U prosincu ove godine navršit će se točno trideset godina od premijere filma “Dom za vješanje” kojim je u tom trenutku najpotentniji mladi režiser jugoslavenske kinematografije Emir Kusturica zaokružio svoju “trilogiju” velikih ostvarenja (“Sjećaš li se Dolly Bell” i “Otac na službenom putu”). Najveći film s romskom tematikom nakon kultnih “Sakupljača perja”, rođen kao ideja na temelju obične novinske vijesti o statistici broja djece koja odlaze u Italiju da bi služili u prošnji na ulicama i ostalom, za mnoge je posljednji veliki jugoslavenski film, pa i za Sinoličku Trpkovu (52), u to vrijeme mladu zvijezdu kojoj je pripala uloga Azre. Danas je docentica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju. Rat, raspad zemlje i te kinematografije, zaustavili su njezin uspon na platnu, a osobne tragedije poput smrti majke deset dana nakon premijere filma, gubitka djeteta i autoimune bolesti koja ju je pogodila i zbog koje je izgubila jedno oko, pobijedila je velikom hrabrošću. Posjetili smo je u Skoplju, stigla je na biciklu i uvela nas u ured na fakultetu...
Čega se prvog sjetite kad se vratite u to vrijeme kad je nastao i kad je prikazan film “Dom za vješanje”?
Profesionalnosti ekipe i rada na filmu. Danas je nemoguće doći u priliku raditi na filmu takve dimenzije i takvog profesionalnog kruga. Možda se tu radi o nedostatku novca, ali ona profesionalnost i umjetnost koje su tada postojale meni najviše nedostaju, pa se često nalazim na križanju između modernog vremena kako pripremiti studente za novije vode, a kako da ne iznevjerim samu sebe kad znam što znače dobar film, profesionalnost, filmski režiser/autor... Eto, najviše mi nedostaje to vrijeme u smislu rada, vjerovanja, umjetnosti. Ne znači da je sada lošije, ali moja je subjektivna percepcija takva. Mladima to ne izgleda tako jer se onog vremena ne sjećaju. Ali ipak im moramo otkrivati to vrijeme i tu našu umjetničku povijest jer je Jugoslavija bila velika zemlja u smislu velikog broja kreativnih ljudi i vjere u umjetnost.
Imali ste samo 23 godine kad je snimljen “Dom za vješanje”. Jeste li imali dojam da radite velik film?
Meni se sve to dogodilo spontano i moja je karijera bila vrlo intenzivna, brza i kratka jer se raspadala zemlja. Lako su mi dolazile uloge nakon one u filmu Stoleta Popova “Sretna nova ‘49.”. Emir Kusturica slučajno je u montaži pogledao dio tog materijala, došao je na predstavu u Makedonsko narodno kazalište u kojem sam tada igrala.
Gledao me, a upoznao nas je režiser Unkovski. Sve je dalje teklo glatko i nije moglo završiti drukčije nego da igram u “Domu za vješanje”. Kad bi radili casting, režiseri su točno znali što im treba i usuđivali su se ispitivati, eksperimentirati...
Meni ta moja karijera do raspada Jugoslavije izgleda kao nešto sasvim normalno. Onda je sve... pa nije propalo, ali je promijenilo putanju.
Budući da ste od rođenja u Skoplju, jeste li do snimanja tog filma imali dodira s tim čudesnim svijetom Roma i njihovim nerijetko tragičnim sudbinama?
Ne izravno. Kusturica me uveo u taj svijet da bih ja počela shvaćati kako funkcionira. Vjerojatno sam i ja imala neki taj senzibilitet i temperament Roma, čistoću reakcija, otvorenost, nebrigu za materijalnost, stvari, slobodu svih principa. Brzo sam se uklopila iako je to bilo čudno za mene, ipak sam Makedonka.
S obzirom na to da ste danas profesorica na fakultetu, kako danas gledate na taj film? Je li on po nekoj univerzalnosti teme i svevremenskoj radnji možda nadmašio i druga Kusturičina remek-djela u to vrijeme?
Nakon toga gledala sam i njegov “Arizona Dream” koji je također bio pokušaj globalnog gledanja svijeta kroz oči režisera. Vjerojatno je ipak na vrhu “Dom za vješanje” budući da je u nekim antologijama deset ili petnaest najboljih filmova u radovima poznatih američkih filmskih kritičara. To je neki čudni nadrealizam tog vremena, nešto što je između istine, sna, mogućeg i nemogućeg. Mislim da je taj magični svijet koji je on tim filmom otvorio, ova internetska revolucija već i srušila. Ali film ostaje. I danas me ljudi zaustave i pitaju nešto o njemu. Odjeknuo je vrlo snažno u zemlji i izvan nje, bili smo u Cannesu, dobio je Zlatnu palmu za režiju direktno iz ruke Wima Wendersa. Ja sam dugo radila na tom filmu, s prekidima dulje od godinu dana jer smo morali promijeniti sva četiri godišnja doba.
Ostavila sam običan život sa strane i sve sam njemu podredila. Sretna sam što sam dio tog filma, ostaješ u povijesti kao jedan mali djelić kojeg se svi sjećaju. Bila sam možda ne prva, ali među prvim makedonskim glumicama koja se svukla, što je bilo strašno u to vrijeme u našem društvu. Što je najgore, danas je još strašnije, mi se vraćamo unazad. Mi smo tada krčili put i otvarali nešto što je trebalo biti putanja velikog umjetničkog stvaralaštva u Jugoslaviji, a ispalo je da je to bila točka na kraju jugoslavenske kinematografije.
Rajko Grlić jednom je izjavio da jugoslavenska kinematografija nije nikad ni postojala, već da su filmovi bili proizvod republičkih kinematografija...
Grlić nije u pravu, pa Dom za vešanje najbolji je primjer za to. Režiser je bio sarajevski kao i glavni glumac, a bilo nas je iz Makedonije, Srbije, Ljubica Adžović bila je iz Crne Gore. Da ne govorim koliko smo samo putovali po cijeloj državi.
Jeste li se osjećali kao velika zvijezda nakon izlaska tog filma?
Ne, jer sam bila vrlo običan čovjek. Sa svakim sam se družila, a imala sam problem procijeniti zašto me ljudi toliko vole, naročito muškarci. Je li to zbog filma ili zbog nekih drugih kvaliteta. Tako da je taj film ostavio isto malo bolniji trag u mom životu. Nisam bila svjesna težine slave koju sam imala i koju sam plaćala poslije izvjesnog vremena. Kad si mlad, čist, naivan, a uđeš u takav svijet, dogode se neki problemi i u privatnom životu. Ali tko bi tada bio svjestan te popularnosti, čak i da imaš savjetnika. Plaćaju se neke cijene poslije.
Sudbine glavnog lika u filmu i glavnog glumca Davora Dujmovića u njegovu životu gotovo su podjednako potresne. Jeste li imali nakon raspada zemlje i početka rata više kontakt s njim?
Ne, mislim da je jedan od zadnjih bio u Nišu kad smo dobili nagradu za glumački par godine i onda sam vidjela da nešto nije u redu. Nisam očekivala da će tako daleko otići. Samo on zna kako je njemu bilo. Imali smo vrlo zanimljiva druženja tijekom snimanja, bili smo stvarno par. Iako mlađi, on je imao iskustva s jedne strane, ja s druge. Ja sam mu stalno govorila što da radi, kako se treba ponašati, a on me samo gledao kritički u stilu „ne možeš ti meni govoriti“. Postali smo kao brat i sestra. Strašno me to pogodilo, vijest o samoubojstvu objavljena je u tisku i osjećala sam kako se ruši jedno vrijeme, jedna slika do te mjere da ne možete vjerovati. Ali opet sve ostaje u filmu koji ponese vječnost na svoj način, živi kroz vrijeme i naše privatne živote, bolesti ili smrt.
Pokojni Bora Todorović jednom je izjavio da je šest mjeseci živio u Šutki da bi se pripremio za ulogu Ahmeda u filmu. Kako ste ga doživjeli na setu?
Učila sam od njega. On je bio profesionalac, glumac s velikim iskustvom ispred kamere. S druge strane, imali ste Rome, naturščike, što je druga težina filma, pa i Davor je to bio. Ali Kusturica je sve to tako dobro uklopio da se često znao našaliti: “Jao, Boro, pa naturščici glume bolje od vas, iskreniji su”! Mislim da sam od Bore učila ne samo o glumi već i o profesionalnosti na setu. Nemaju svi mogućnosti igrati s takvim glumcem. Bila mi je to najveća životna škola profesionalizma.
Kako je bilo moguće snimiti film s tako puno naturščika? Ipak je na snimanju potrebna i neka disciplina...
Kad imate na raspolaganju vremena, novca i znate to raspodijeliti... Dobar režiser, odnosno autor u ovom slučaju, ima viziju i često se znalo događati da Kusturica, koji se držao knjige snimanja, vidi u tijeku snimanja nešto zanimljivo i onda razvije to. On je imao sve u glavi, točno je znao što radi, nije odstupio ni od jedne nemoguće ideje. Sve što je djelovalo nemoguće, napravio je. Ako ne može danas, čekat ćemo sutra i dobio bi ono što traži. U toj umjetnosti on je bio čovjek bez kompromisa, što nije uvijek moguće jer nemaš para. Ali kad počneš praviti kompromise na filmu, onda je pitanje koliko ga vrijedi raditi. Dugo je trajalo, ali mi je otvorilo vidike kako se radi film. Danas bi rekli “to je nemoguće”. Ti neki genijalci poput Kusturice bili su u tom trenutku i u vrhu svjetske kinematografije, i oni su to znali. Filmovi su imali nevjerojatno puno publike. Ja sam bila u Japanu i ljudi su me prepoznavali, na ulici!
Gdje ste snimali čuvenu scenu đurđevdanskog kupanja?
U Vardaru kod Velesa. Snimali smo je već na početku, krajem ljeta, početkom jeseni. Odgađali smo je stalno jer nije bilo dovoljno svjetla ili nečeg drugog. To je vrlo masovna scena. Danas je tehnologija razvijena i lako ćeš je napraviti, ali u to vrijeme bilo je jako teško. Postajalo je vrlo hladno, a moraš ući u vodu od 13 stupnjeva. Imali smo profesionalnog ronioca koji nam je pomagao jer smo bili u vodi. Imali smo dopola obučena ronilačka odijela, gotovo nismo izlazili iz vode, već su nam kroz crijeva doturali toplu vodu u odijela da bismo izdržali. U stvari, film je takva prijevara, haha!
Radili ste sa znamenitim režiserima poput Popova, Unkovskog, Magellija, Kusturice... Je li vas raspad one zemlje zaustavio u ostvarenju veće karijere na filmskom platnu? Jeste li imali prilike otići van?
Kad sam bila u Cannesu, imala sam mogućnost napustiti Makedoniju i Jugoslaviju, ali samo deset dana nakon premijere “Doma za vješanje” u Skoplju 29. prosinca 1988., majka mi je poginula u prometnoj nesreći. To je bio strašan šok za mene. Kad smo bili u Cannesu, nisam bila spremna za takav potez iako sam znala da dolazi rat, svi smo znali. Ali nešto me strašno vraćalo, imala sam još oca. Poslije sam imala par projekata u Austriji, brzo nakon završetka rata u Sarajevu. Radila sam low budget film s austrijskom i mađarskom koprodukcijom o ratu u Jugoslaviji, te “Smrt Gavrila Principa”. Jednostavno sam bila vezana za ovo tlo i ostala sam.
Društveno ste aktivni u Makedoniji, pišete kolumne i predajete na Fakultetu dramskih umjetnosti. Čemu učite studente osim glumi?
Glumu ih i ne učim zapravo jer danas tako puno stvari uz pomoć interneta možete učiti, imate masu izvora. Smiješno bi bilo da ja sad u klasičnom smislu predajem što je gluma. Mladi rastu s digitalnom opremom, djeca imaju nevjerojatne mogućnosti. Učim ih da je važno biti profesionalac, pošten, istinit koliko god možeš, da zadržiš sebe, mišljenje i stav, da umjetnost mora biti ta koja oblikuje našu stvarnost, a ne obrnuto. Koliko god politički i parolaški zvučilo, moramo biti svjesni da ne smijemo izgubiti kontrolu prije svega samih sebe. Ne smijemo dozvoliti da drugi, naročito ne viši politički interesi, manipuliraju nama zato što nema ničeg vrednijeg i dragocjenijeg od slobode umjetnika. To su više razgovori nego predavanja. Dolazi vrijeme koje će biti toliko različito od našeg da više ništa nećemo moći uspoređivati. Mladi moraju znati zadržati svoj integritet, znati što žele uraditi, i moraju se brinuti o svijetu. Ne samo o svojoj kući, već o drugim ljudima, prirodi. Bojim se da svijet globalno ima velikih problema s opstankom, a mi smo ovdje, s ovim našim malim mikroidentitemima, završena priča. Zadnja mi je nada u te mlade generacije, da će nas spasiti od loših stvari.
Pratite li filmska ostvarenja na području jezika koji razumijete?
Pratim koliko mogu jer je jako puno produkcije. Ranije je bilo malo produkcije i nije bilo interneta, pa si čekao festival. Sad na torrentu mogu dnevno skinuti deset filmova. Imamo po 20-30 festivala u svakoj regiji. Pratim što mogu. Bila sam baš u žiriju na jednom festivalu s Goranom Markovićem, pa sam vidjela zanimljiv poslijeratni film “Muškarci ne plaču”. Puno je produkcije, a malo kvalitete. Konkurencija je vrlo velika, a zahtjevi autora vrlo niski. Ne kritiziram, ali kažem da umjetnost traži više ulaganja i vremena. Ne možeš dobiti lovu, biti sretan i kupiti film kao auto. I ne može se za tri mjeseca napraviti film osim ako ga nisi spremao 5-6 godina. Evo, imamo sad jedan zanimljiv film nakon dugo vremena i “Poslije kiše” Mančevskog. Zove se “Iscjelitelj” (Secret Ingridients), napravio ga je naš bivši student Gjorce Stavreski, izabrao je jako lijepu temu i dobru priču ispričao. Prikazivan je u Hrvatskoj i dobio je jako lijepu recenziju. Sretna sam što su mlade generacije konačno shvatile da se film dugo radi, on ga je pripremao šest ili sedam godina, uz ogromne financijske probleme. Nitko se nije brinuo o tome, on je to vukao i ispao je jako dobar film, a to traži veliku žrtvu, to se ne stvara usput.
Pa bio bi šok iz tok razloga što većina ljudi ne voli salo .