– Rok, Roksa, Rokatanski, sine! U ovom najtužnijem, najstrašnijem trenutku mog života, želim ti reći koliko sam sretan i ponosan što sam imao baš tebe. Od prvih trenutaka kad si došao na svijet bilo je jasno da si bistar, duhovit, inteligentan i znatiželjan dječak. Uglavnom, moglo se zaključiti da će sve biti po tvom. Meni, infantilnom veseljaku kojem si postao centar svijeta postavio si najveći, najteži i najkompliciraniji izazov – kako biti otac – tako je u ožujku 2018., šest dana nakon što je svijet napustio njegov 12-godišnji sin Rok, započeo objavu na svome blogu novinar i bloger Domagoj Jakopović Ribafish.
Plivanje i knjiga
Ovog je ljeta Domagoj započeo trodijelni projekt “RokOtok’’ u kojem je plivanjem povezao 17 otoka u spomen na preminulog sina pa je tako od 6. do 30. srpnja Riba postao prava riba! Neumorno je plivao od otoka do otoka, a mali plivači i njihovi roditelji ushićeno su ga dočekivali kako bi im pričao o plivanju i knjizi “RokOtok’’. Ljetnu avanturu završio je na Čiovu gdje ga je dočekalo više od 300 ljudi.
– Bio sam se malo prestrašio gomile ljudi. Bilo je tu malih jedriličara, plivača, vaterpolista, od 0 do 18 godina, dimne bombe, bakljada, DJ, mikrofon – prepričava nam Riba doček u zadnjoj destinaciji prve faze projekta i nastavlja: – Pitanja je bilo milijun, najviše o plivanju i knjizi. Bit cijelog projekta bila je da se plivanjem privuče medijska pažnja da bi djeca slušala priču o “RokOtoku”, ekologiji, Planetu i ljubavi. Mislim da je Čiovo bilo šećer na kraju prvog dijela trilogije u kojem je knjigu dobilo oko 2000 djece. I pokoja mama – govori taj profesor geografije u čijoj su knjizi glavni likovi otac i sin koji zajedno putuju i otkrivaju nove svjetove.
Zanimalo nas je kako je izgledao njegov prvi dan nakon velike završnice.
– Prali smo i čistili brod, pisao sam hrpu odgovora na pitanja, telefonski dao par intervjua, na kraju smo došli u neku usamljenu uvalicu s najljupkijom magaricom na svijetu i samo gledali u more. Od adrenalina i umora nisam uopće spavao, stalno sam bio u mislima s Rokom i pitao se jesmo li napravili pravu stvar. Bilo je tu ljudi koji su od prvog dana potkopavali projekt, ponižavali, vrijeđali. Sve mi je to brujalo kroz glavu, kako je moguće da ima i takvih ljudi koji nikada ništa ne pokrenu nego samo sjede uz neku tastaturu i vrijeđaju one koji riskiraju život i zdravlje da bi pokušali napraviti nešto dobro za druge – gotovo kroz nevjericu govori Riba i dodaje: – Onda sam izišao na palubu, prvi put nakon 26 dana na brodu legao sam i odmarao se gledajući zvijezde. I puno plakao. Koliko bi lakše bilo odustati i prepustiti se struji, biti negativan, pljuvati po svemu... Nadao sam se da će pasti neka zvijezda padalica, ali je pao neki pijani turist u more, pa sam se nasmijao i vratio u krevet. Sutradan smo krenuli u Zagreb odraditi još hrpu posla. Ali 35 plivača, 2000 klinaca i 1500 roditelja su nekakav znak da to nije bilo uzalud i da nastavljamo sljedećeg lipnja. Za Roka i sve klince svijeta – priča nam o svojoj misiji neshvatljivom inspiracijom i snagom.
– Cijeli projekt je u stvari poput jednog predivnog sna. Amerikanci bi od toga napravili tri sezone po deset epizoda serijala (smijeh)...
Teški trenuci
Prvi divan trenutak je kad sam nakon dva tjedna bez sna ušao u more u Dubrovniku i počeo plivati prve kilometre, sav “potrgan” od briga, problema, detalja, sitnica, ni sam ne vjerujući da se uz pomoć divnih ljudi može zakotrljati takvo što – ističe Riba, kojeg je na društvenim mrežama svakodnevno pratilo i bodrilo stotine pratitelja, a usput nam je otkrio hoće li knjiga “RokOtok’’ dobiti nastavak. – Sama knjiga “RokOtok” ne bi imala neki smisleni nastavak, ali za jednu drukčiju knjigu, “Kako smo otplivali RokOtok 1”, svakako ima štofa – govori Domagoj dodajući da će uskoro s Udrugarima staviti nove ideje na papir, a mi smo htjeli znati koji su bili najteži trenuci te fizički zahtjevne avanture.
– Najteži su bili trenuci usred najduljih dionica, kad tijelo više ne može, ali mozak govori “nastavi, obećao si...”. I onda nastaviš – priznaje nam i prepričava kako je izgledao trenutak kada je prije godinu dana prosuo Rokov pepeo.
– Pepeo sam prosuo prošle godine, na svoj rođendan. Jedna se osa jako bunila na te moje pokušaje i kasnije me i ubola, što god to značilo... – priča nam bloger i novinar čijem je sinu korčulanska plaža bila najdraža.
– Bila je to naša plaža, onakvo utočište kakvo mogu imati samo rastavljeni roditelji i njihova djeca, krajnje odredište gdje smo bili najsretniji na svijetu, gdje smo na velikim valovima uvijek ostavljali i zadnji atom snage da bismo kasnije spavali kao bebe, onako slani, sretni i osunčani. Ove sam godine došao i nekako sam, ne znam zašto, mislio da će mi se nešto ukazati, neki znak, bilo što. No nije bilo ničega, samo te divne uspomene i more. Nisam znao što bih očekivao, ali i ovaj put tuga je pobijedila. Idemo dalje... – kaže Riba kojeg ni žuljevi od peraja, ni gljivice na nogama ni ozlijeđeno rame nisu zaustavili da prepliva kilometre između svih otoka u prvoj etapi. U sljedeće dvije godine čekaju ga još 33 otoka, što znači da će ih posjetiti 50.
Riba danas slavi 49. rođendan, a u dirljivoj objavi na Facebooku osvrnuo se na protekli mjesec kojeg je obilježio početak životnog projekta "RokOtok".
- U tom istom paralelnom svemiru srpanj bih proveo rintajući i smišljajući kako spojiti tinejdžera i starce, a da se pritom i ja odmorim, što mi baš i nije uspijevalo. I nikad mi ne bi palo na pamet kao ove godine okupiti neke ljude, oteti im jako puno slobodnog vremena i živaca, iznajmiti brod, plivati danima po dubokom otvorenom moru i nakon toga po dalekim otocima dijeliti poklone i pričati lijepe priče nekim novim klincima - piše Riba u objavi.
Meni je totalno glupo što se neki uopće idu osvrtati na one koji ih kritiziraju i sl. ma o čemu god da se radilo , takve jednostavno treba ignorirati i raditi dalje po svomu kad imaš neki cilj ili projektt u životu . Konstruktivna ili dobronamjerna kritika ili savjet je uvijek dobrodošla ali kad te netko kritizira iz ljubomore ili zavisti i sl. onda takve treba ignorirati i nipošto se s njima ne upuštati u bilo kakvu raspravu jer time zapravo odaješ vlastitu nesigurnost i spuštaš se nepotrebno na nivo takvih osoba koje to jedva ćekaju .