Čini se da priče oko Tončija Huljića više nisu dramatične kakve su bile do prije nekoliko godina. Ili možda ipak jesu, no u drukčijem smislu? Sjećam se kad sam prije dvije godine, nakon izlaska odličnog drugog albuma Tončija i pratećeg sastava Madre Badessa „Panika“, pisao veliki tekst o njemu u magazinu Rolling Stone, količina nevjerice još je bila povelika, a nerazumijevanje golemo.
Sirup i ozbiljni glazbenici
Danas, nakon odsviranih koncerata s grupom Madre Badessa i gostovanja kod glazbenih kolega, zatim žiriranja u X Factoru – u kojem su mnogi vjerojatno prvi put čuli kako govori i razmišlja – pa dueta “Fuman“ s Massimom i lanjskog blockbuster-uspjeha s pjesmom „Moje zlato“ u izvedbi Petra Graše, čini se da je situacija „u zoni sumraka“ domaće estrade jasnija; nisu rock-kritičari koji su ga podržali bili u krivu, Tonči Huljić radi sve bolje i s osobitim guštom promovira samostalne projekte.
Najsvježiji primjer vidjeli smo na upravo završenom Splitskom festivalu. Pokazalo se da je Tonči Huljić još bolji i „luđi“, u pozitivnom smislu, nego što su to i optimisti pretpostavljali. Zadnjim projektima ne samo da je spasio Splitski festival, nego i domaću estradu, a i pop-scena uskoro će imati temu za razmišljanje. Kako bi to Huljić mogao spasiti festival? Uvijek će biti festivala i dobrih pjesama, ali malo je izvanserijskih, a upravo po njima pamte se i festivali i sezone. Jednostavno, poslušate li od publike prvonagrađenu pjesmu „Ostavljam vas, moji najdraži“ Mladena Grdovića i usporedite li je s „Amico mio goodbye“ Tončija i grupe Madre Badessa, skupa s mandolinskim orkestrom i pratećim pjevačima, vrlo plastično čut ćete i razliku između uobičajene sirupaste estrade i ozbiljnog glazbenika.
Dapače, Tonči Huljić koji je poznat po osjećaju za publiku, pa i kad je riječ o njezinim najnižim strastima, na svoj domicilni Splitski festival poslao je ambicioznu pjesmu kojoj je ista ta publika dodijelila treću nagradu. Što je, dakako, odličan uspjeh, ali kladio bih se da je Huljić mogao iz rukava izvući neku bedastoću koju bi svi odmah posisali i pjevušili kao po naredbi. Umjesto toga osvojio je prvu nagradu stručnog žirija i promovirao ambicioznu pjesmu koja nema ništa zajedničko s ostatkom festivala.
Ali ona potvrđuje teoriju da Huljić samostalne projekte koristi zamalo kao egzorcizam od boljki domaće estrade koju je i sam pomogao stvoriti. No, lani je pjesmom “Moje zlato” za Petra Grašu, također na Splitskom festivalu, vratio baladu na velika vrata na domaće top ljestvice i liste popularnosti. Time je okrenuo trend i spriječio dotok benignih pjesmuljaka kakve radi konkurencija sa spuštenim pragom osjetljivosti. I odjednom svi hoće pjevati kvalitetne balade.
Huljić je i nedavnom pjesmom „Srce za vodiča“, najavnom skladbom iz skorašnjeg mjuzikla „Pacijenti“, pokazao da s lakoćom „ubode“ izvrsnu pjesmu, ovisno o namjeni i namjeri, a Grašo je svojski otpjeva. U ova tri slučaja riječ je o zaista vrhunskim pjesmama i nitko normalan, ili barem priseban, sa zrnom smisla za realnost, teško da im može išta prigovoriti. Pogotovo ne Huljićevoj želji da „ispravlja krive Drine“ i podiže prag kvalitete recentne domaće produkcije „na licu mjesta“, produkcije koja izuzev nekoliko autorskih izuzetaka sve više tone u glib prosječnosti.
No, ovo nije oda talentu Tončija Huljića, nedvojbeno muzikalnog i pismenog čovjeka kojemu u zadnje vrijeme i muzikolozi šalju SMS-ove podrške. Valja reći da je ovdje prije svega riječ o marljivosti i trudu. Kad se lani nakon ljeta Huljić zatvorio u kuću u Stanićima, za mjesec dana izašao je s desetak pjesama za mjuzikl „Pacijenti“ i demo vrpcama na kojima je sam otpjevao sve glasove iz mjuzikla i „odigrao“ sve likove.
Bonus disk uz CD “Pacijenata”
Preporučio sam mu da upravo taj materijal stavi kao bonus disk uz službeni CD mjuzikla jer će publici i kritičarima biti jasnije koliko je tu truda uloženo. Nedavno prvo, 40-minutno predstavljanje mjuzikla medijima u dvorani Vatroslav Lisinski pokazalo je da Huljićeve pjesme, tekstovi Vjekoslave Huljić, libreto Mire Gavrana i koreografija Igora Barberića idu ruku pod ruku i funkcioniraju odlično.
Zaključak? S lanjskom baladom „Moje zlato“, ovogodišnjom „Amico mio goodbye“ i baladom „Srce za vodiča“ iz mjuzikla „Pacijenti“ Huljić je snimio tri vrhunske pop-pjesme i preokrenuo trend pada i općeg neukusa domaće estrade. Možemo mi i dalje biti „ružni, prljavi i zli“ i prigovarati svemu s Huljićevim potpisom, ali to više ne bi imalo smisla. Jer, pila se okrenula naopako, a od izvrsnog zadnjeg albuma „Panika“ s grupom Madre Badessa, preko nabrojenih pjesama, upravo Tonči Huljić postao je “good guy” (možemo čak reći: momak u bijelom šeširu) domaće zabavne i pop-glazbe, glazbe naseljene brojnim „pacijentima“.
>>Uplakani Mladen Grdović: Uvijek sam bio drugi, ovo sam čekao 35 godina!
Kolika je cijena ovog promidžbenog uradka? Usporedjivati eunuški glas kombiniran sa istočnim huljićevskim melosom i jednu legendu dalmatinske pjesme Grdovića je u najmanju ruku neumjesno, da ne kažem blasfemično.