KAD PLENKOVIĆ POMAŽE MILANOVIĆU
Plac (srpanj 2024.)
Ima dana kad se na placu, poput Sherlocka Holmesa, šuljam oko štandova prateći dva gospodina.
Dva ranoranioca. Tihomira Miletića i Draška Kozarića.
Gazde kultnih restorana. Tača i Pri Zvoncu.
Na meniju uvijek imaju najbolje meso, najbolju ribu, naj...
O voću i povrću da i ne govorim.
I ja ti se iza njih neprimjetno šuljam.
Što kupe oni, kupim i ja.
U manjim dozama.
Mogu vam priznati: isplati se.
Paradajz kao onaj iz mog djetinjstva koji sam brao i krao kod tete Slavice Hrestak u Hrašćini.
Ma brate, k'o jabuka.
Znaju Tihomir i Draško što je domaće.
Nakon što odradih ulogu Sherlocka, otisnem se po lubenicu.
'Oš grčku, 'oš opuzensku, oš neretvansku ili onu iz Škabrnje.
Raspon od 0,50 € do 2,5 €. Sve su slatke.
Ali one najskuplje, kod Marike, su i najslađe.
Završim kupnju i naletim na bivšeg saveznog nogometnog suca Borislava Bezjaka.
Čovjeka koji je bez pardona na Marakani uvalio crveni Đurovskom.
– Je li bio onaj penal za Švabe?
– Prema pravilima koja su donesena prije početka EP-a, nije. Iako je Taylor kod nedosuđenoga kaznenog udarca bio u pravu, sudio je katastrofalno. Već u prvim minutama morao je isključiti Kroosa zbog klasičnog čišćenja i gaženja stopala.
– A onih spornih 8 minuta produžetka naše tekme s Talijanima?
– Uzeo sam štopericu i sve pažljivo ponovno pregledao. Što se produžetka tiče, sudac je bio u pravu, ali sve vrijeme je fućkao domaćinski za Azzurre.
Pozdravim Bezjaka i naletim na frendove iz hrvačkog svijeta.
– Znaš li da će iduće godine kod nas biti SP u hrvanju? – pitaju me.
– Čujem da je Plenki podržao organizaciju.
– I obećao nam 3 milijuna eura – uzvratiše veselo
A meni prozuji glavom kako će napokon Milanović i Plenković sjediti jedan pokraj drugog.
Plenki kao pokrovitelj prvenstva, a Zoki kao tata Marka Milanovića, koji već osvaja hrvačke medalje.
Svjesno ili nesvjesno, Plenković je podržao Milanovića.
Iliti sport kojim se bavi njegov sin Marko.
Baš me veseli vidjeti ih skupa.
Pa makar u svečanoj loži.
ISPRIKA TRENERU ŠUŠKU
Restoran MIVA (srpanj 2024.)
U restoranu bivšeg golmana Dinama Gordana Mohora i njegova kompića Vlade Šuška ispravili smo jednu nepravdu koja traje već dugo. Predugo.
Vladina oca, poznatog trenera Ivu Šuška, fizički su napali huligani.
Nakon jedne od onih turbulentnih skupština Dinama u Sheratonu.
Nasrnuli su fizički na čovjeka koji je dobro zakoračio u osamdesete.
Udarili ga iz čista mira. I pobjegli.
Vjerujte mi, očekivao sam da će se barem netko oglasiti.
I ispričati čovjeku koji živi Dinamo.
Svim svojim bićem.
Ali niotkud ni tona. Ni slike. Ni isprike.
Kažem njegovu sinu Vladi, uz gutljaj vrhunskog istarskog merlota Franca Armana, što mi je "naredio" zajednički prijatelj Darko Radišić.
– Boli me kao bivšeg juniora Dinama, kao navijača plavih koji nije propustio ni jednu utakmicu, da se baš nitko nije oglasio i ispričao gospodinu Ivi Šušku za divljački napad u Sheratonu. On je bio i moj trener u mlađim kategorijama Dinama. Pamtim ga kao čovjeka koji nas je odgajao kako nogometno tako i ljudski. Moral, čast, poštenje i škola bili su za njega ispred haklanja. Mnoge generacije prije i poslije moje na tomu su mu zahvalne. Zato se u ime svih ispričavam za sve ono što je Šušak doživio u Sheratonu – prepričam Vladi i Gordanu što mi je rekao Radišić.
I sam se, kao druker plavih od pučkoškolskih dana, priključujem isprikama.
– Tatu je taj incident jako pogodio – kaže mladi Šušak.
Uz idući gutljaj pitam Mohora i Vladu kako su postali hrvatski kraljevi trgovine vinima, pjenušcem…
A sad i vlasnici restorana MIVA u Strojarskoj ulici.
– Još kad sam branio za Olimpiju, Bobo Čimbur iz Baltazara i Kening iz Dvojke naručivali su od mene kartone vrhunskih slovenskih vina. Nije mi to bio problem. A onda su mi rekli: "Zakaj se ne bi ozbiljnije bavil nabavkom vina i pjenušaca? S računima." I tako je sve počelo – objašnjava Mohor.
Sad je to firma s 52 zaposlena koja opskrbljuje gotovo sve hotele s 5 zvjezdica, restorane, kafiće…
Nakon zadnjeg gutljaja zanimalo me zašto je Mohor morao otići iz Dinama.
– Kad je Slavko Šajber, tadašnji predsjednik NSJ-a, poništio nekoliko prvenstvenih kola, Boro Cvetković i ja nismo htjeli putovati na ponovljenu utakmicu s Vojvodinom. Ćiro je bio ljutit i pokazao nam je izlazna vrata.
– Slično kao i Tomi Ivkoviću?
– Ćirin ego nije podnosio Tomu, koji je rušio njegov autoritet. Morao je u Zvezdu. A ja, kao golman, tvrdim da je Ivković možda i najbolji vratar s ovih prostora. Ma, nitko nije mogao braniti ono što bi Ivković s lakoćom hvatao – tvrdi Mohor.
Usput se složismo da je fantastičan TV komentator EP-a u nogometu.
– Potpisujem sve što je rekao – kaže Mohor.
– I ja isto – dodam.
I nekako si razmišljam zašto Dalić ne uzme za pomoćnike Ivkovića ili Šuška.
Kad već nema Ćire kao savjetnika.
DAN KAD SU BROĐANI PUSTILI TEKMU MOĆNOM DINAMU
Na autoputu (srpanj 2024.)
Mislio sam da će ovo biti priča o Križinu vješanju Pavine slike u kafiću Gavelle.
Mislio sam kako će mi Mlinka, Džemo, Mara, Mićo… pričati o čudesnim Pavinim golovima.
Mislio sam…
Ali od djetinjstva znam da je "misliti drek znati".
Pa ode ova priča na autoput kojim smo se vozili prema janjcu na ringišpilu.
U limuzini moj stari prijatelj iz Slavonskog Broda Tomislav Babić i moja znatiželja.
– Kad je BSK igrao osminu finala Kupa Jugoslavije s Dinamom, budi iskren pa reci jeste li pustili plavima? – dekoncentriram vozača.
– Jesmo. Pustili smo. Bilo je 1:1 i kad su krenuli penali, rekli smo našima da fulaju zadnja dva, a golmanu da pušta sve – priznaje Babić, koji je tada bio prvi asistent treneru Josipu Kužeu.
Bio sam na toj tekmi.
Krcat stadion.
Brođani dominiraju, a nakon prodora Mlinarića zabija Katanec za 1:0.
Lučan eurogolom izjednačuje.
I onda ti, vrlo sumnjivi, penali.
– Jesu li vam Ćiro i ekipa barem rekli hvala?
– Bili su više nego korektni. Prihod od ulaznica trebao se dijeliti, ali je predsjednik Dinama Ivo Vrhovec odlučio da se plavi odriču svog dijela u našu korist.
Kuže i Babić uspješno su vodili BSK do kvalifikacija za ulazak u drugu Jugoligu.
Putovao sam s njima u Knin, gdje je pala Dinara.
I došao je ključni obračun. Dvoboj Kužea i Bore Mikelića.
Naime, prvi posao Josipa Kužea nakon povratka iz Australije i dvostruke titule prvaka s Croatiom iz Sydneya bila je Mladost iz Petrinje.
Moj prijatelj Joža uvjerljivo prvi.
A Boro ga nogira.
Razlog: tekst u Vjesniku pod naslovom "Kuže, trener ustaškog kluba".
Na slici momčad Croatije iz Sydneya. I Joža kao trener.
– Na ovoj slici u Vjesniku ustaša bih mogao biti samo ja jer su skoro svi igrači podrijetlom Irci i Englezi – pričao mi je kum i prijatelj poslije nogiranja od strane Mikelića. Tadašnjeg direktora Gavrilovića i potpredsjednika beogradskog Partizana.
Jožu su prigrlili tadašnji predsjednik BSK Tomo Galović i trener Tomislav Babić.
Naši prijatelji.
Nitko drugi mu, zbog teksta u Vjesniku, nije htio pružiti šansu.
– Joža je bio najgenijalniji trener kojeg znam – reče mi Babić na kraju našeg puta.
Podsjetim ga tko je od Brođana lažirao utakmicu s Petrinjcima.
Neki od njih su nakon kvalifikacija za dobru lovu prešli u Mladost.
No, to je već druga priča.
Za druga Putna pića.
