Karmela Vukov-Colić, urednica i voditeljica te jedno od najprepoznatljivijih lica HRT-a, nedavno se vratila iz Italije gdje je radi usavršavanja talijanskog jezika ponovno grijala školske klupe. Svestrana novinarka uspješno održava i svoj dvojezični blog, na kojem dijeli svoje recepte i savjete za izradu različitih predmeta. Kako uz poslovne odluke sve to stigne, kako se rješava stresa te je li donijela velike odluke na pragu 50-ih, otkriva u intervjuu.
Nedavno ste se vratili iz Italije, točnije Padove, gdje ste bili na usavršavanju talijanskog jezika. To je vaša mala tradicija – zbog usavršavanja jezika već ste posjetili Sienu, Rim, Kalabriju i Milano. Kako je vratiti se u školske klupe? Kako su vam izgledali dani? Jeste li stekli neka nova zanimljiva poznanstva?
Smatram da – a znali su to i naši stari – čovjek uči dok je živ i da je cjeloživotno obrazovanje mnogostruko vrijedno. Učenje stranih jezika dio je toga. Na tim svojim ljetnim školicama klupe sam dijelila sa studentima, profesorima, diplomatima, liječnicima, umirovljenicima i poslovnjacima. Svaki je od nas imao svoj razlog: neki su usavršavali jezik, drugi su ga učili da održe mozak u formi, treći jer su željeli upoznati zemlju i kulturu... Bilo kako bilo, za svaku je preporuku učenje jezika u domicilnom okruženju, u društvu ljudi različite dobi, podrijetla, iskustava, s različitih krajeva svijeta. Tako ne učite samo jezik, nego razmjenjujete iskustva i stavove, širite vidike, postajete ambasador vlastite domovine...
U Padovu sam stigla zahvaljujući stipendiji Talijanskoga kulturnog centra – zagrebačkog kutka Italije, u kojem u svako doba možete osjetiti onaj pravi talijanski duh, pročitati talijansku knjigu, slušati zanimljivo predavanje, gledati poneki biser talijanske kinematografije, posjetiti izložbu nekog talijanskog autora. I – naravno – saznati sve što vas zanima o Italiji, o njezinoj bogatoj povijesti i kulturi, o njezinu melodioznu jeziku.
Odakle ta ljubav prema Italiji?
Još sam se početkom devedesetih zaputila u Rim – čuvati djecu i učiti jezik. Taj je moj plan naglo prekinut s prvim srušenim balvanom, pa sam se vratila kući. Ipak, pamtim kao da je bilo danas jedan kasnovečernji poziv iz Rima kojim mi moj ondašnji poslodavac, otac čiju sam djecu čuvala, javlja da je Vatikan priznao samostalnu Hrvatsku.
Osim talijanskoga govorite engleski, portugalski i ruski jezik, a zapravo ste profesorica hrvatskog jezika. Kako ste završili u novinarstvu?
Lako. Prirodno. Sasvim slučajno. Što ja znam... U osnovnoj školi moja me razrednica Ivanka Vranković, profesorica hrvatskog jezika, uključila u novinarsku grupu jer sam baš lijepo pisala. Poslije sam naš školski list i uređivala. Ta je ista profesorica “kriva” i za moj rad iza mikrofona. Naime, nemilice me gurala da vodim školske priredbe, recitiram, govorim u javnosti... Ona je puno prije mene vidjela za što sam stvorena. Onda je u srednjoj školi moja prijateljica Minka predložila da odemo na audiciju za Radio 101. Pa smo otišle. I ostale. Minka nešto kraće, a ja sve do prelaska na televiziju, 1987. godine.
Već ste 30 godina na malim ekranima. I uvijek u vrhu, na važnim projektima. Je li teže bilo uspjeti ili toliko godina opstati u vrhu?
Nisam se time pretjerano opterećivala. Nekako sam plivala kroz te godine kao kroz mirno more. Niti sam se trudila uspjeti niti ostati na vrhu, kako kažete. Jednostavno sam radila najbolje što sam znala i kako sam smatrala da treba. Nikad nisam pomislila da sam nezamjenjiva ili bogomdana. Uvijek sam se trudila učiti i napredovati u tom nekom širokom obrazovanju. Da nekim nesretnim sklopom okolnosti ne mogu raditi ovo što radim, već bih smislila nešto drugo u čemu bih se trudila biti jednako dobra.
Uvažavaju li vas mlađi kolege kao mentora, traže li vas savjete? Koje razlike primjećujete u odnosu na svoju generaciju kad ste počinjali?
Imamo sjajne mlade ljude. Pogledajte samo redakciju emisije “Dobro jutro, Hrvatska”: Ivan Dorian Molnar, Ivana Debeljak, Vinko Paić... Sve su to ljudi koji će danas-sutra držati našu kuću na ramenima. Franu Ridjana i Jelenu Pajić namjerno ne stavljam na taj popis – oni su već odavno pokazali što znaju i koliko mogu. Njihova je kvaliteta neupitna. Čini mi se, ipak, da smo mi nekad bili oštrije brušeni, da nam se poklanjalo više pažnje i da se više s nama radilo. Godine 1987., kad me Renato Kunić doveo pred Lazu Rakijaša, urednika Zagrebačke panorame, noge su mi se tresle od treme. Pa i mjesecima kasnije... Sve je imalo svoj tijek: prvo ste se mjesec dana javljali na telefone, prikupljali informacije za iskusnije kolege, išli na govorne vježbe. Onda je došlo na red prikupljanje cijena na tržnici, pisanje kratkih vijesti. Pa odlasci na snimanja sa starijim novinarom. Kad ste napisali prvi tekst (baš kao i pedeset i prvi), prvo ga je pregledao Lazo, iskrižao uzduž i poprijeko, pa vas poslao da napišete bolji. Brusili smo svoje znanje baš od temelja. Imali smo i sjajnu Službu za jezik i govor, koja je pod vodstvom Jasmine Nikić uistinu bila servis i obrazovna ustanova. Jasminini učenici danas su njezini dobri nasljednici u toj službi. I – ne smijem zaboraviti – bili smo blagoslovljeni društvom i dobronamjernošću velikana poput Helge Vlahović, Željke Fattorini i Ksenije Urličić. Ili Olivera Mlakara. Samo promatrajući ih već smo bili na dobitku. A savjeti i sugestije koje su nam dijelili tijekom tih naših zajedničkih desetljeća putokazi su nam i danas.
Osim što ste prepoznatljivo lice jedne od najdugovječnijih emisija na HTV-u, “Dobro jutro, Hrvatska”, na Hrvatskom radiju već godinama vodite “Glazbeni megahertz”. Koji vam je medij draži, radio ili TV?
Da, na Drugom programu Hrvatskog radija vodim jutarnji program ponedjeljkom i nedjeljnu emisiju “Glazbeni megahertz”, koju uređuje Robert Krupa. Nema načina da vam odgovorim koji mi je medij draži, radio ili televizija. Svaki ima svoje čari, svaki mi donosi drukčije veselje.
Od ove ste godine i zaštitno lice HRT-ova projekta Najljepši školski vrtovi. Koji je cilj tog projekta?
Želja nam je potaknuti škole i vrtiće da uključe svoje mališane u uređivanje prostora u kojem provode veći dio dana. Naučiti djecu da cijene prirodu, da nešto naprave vlastitim rukama. Svako dijete koje posadi cvijet, voćku ili posije kakvo sjeme u gredicu koju je napravilo sa svojim prijateljima i uživa u promatranju te biljke ili ploda kako raste – za mene je već pobjednik! U ovo doba kad su nam klinci više za tastaturama nego u parkovima, smatram veoma važnim od ranih im dana usaditi tu ljubav prema prirodi i lijepom, prema živom i mirisnom. I tu ohrabrujuću spoznaju koja gradi samopouzdanje – da su nešto stvorili vlastitim radom. Uz to se projekt Najljepši školski vrtovi nakon desetljeća radijskog života preselio ove godine, pod uredničkim vodstvom Đurđice Čočić, i na televiziju i na društvene mreže, osuvremenio se, približio mladima... I vjerujem da će svakim danom biti još bolji i još uspješniji, s još više mladih zaljubljenika u vrtlarenje i prirodu.
Autorica ste i dvojezičnog bloga Ciao Karmela, na kojem dijelite svoje recepte, ali i svojih ruku djelo. Naime, izrađujete različite predmete poput prekrivača, ukrasa, podložaka, košara, kutija... Pročitala sam da radite i kao turistički vodič. Kako stignete sve to? Je li vam dovoljno 24 sata dnevno?
Super bi bilo da je u danu barem 30 sati! Blog Ciao Karmela nastao je iz želje da neke stvari učinim dostupnima svima – da ne moram rukom prepisivati recepte svojim prijateljicama ili telefonski razmjenjivati iskustva o tome kako nešto napraviti. Sam blog rođen je jedne zimske večeri u bostonskoj kuhinji moje prijateljice iz djetinjstva i otad baš dobro korača kroz život. Svako toliko – kad napravim kakav dar za neku meni dragu osobu, kad skuham nešto što nam se sviđa – objavim to na Ciao Karmela. Da svi mogu probati ako to žele.
Turističke grupe, pak, ne vodim onoliko često koliko sam to činila dok sam bila freelancer. Sad uspijem otputovati tek nekoliko puta godišnje s pokojom grupom. Ali i tome se veselim!
Umorite li se ikada? Kako se rješavate stresa, što volite raditi u trenucima odmora? Što vas najbolje opušta?
Pa, Ciao Karmela sasvim je sigurno dobar prikaz mojih ispušnih ventila. Uz to, putujem kad stignem – onako, za svoj gušt.
Nedavno ste proslavili 49. rođendan. Jeste li donijeli neke velike odluke na pragu 50-ih? Što vam je donijela mudrost?
Jednako sam bedasta kao i s 20 – vjerujte mi na riječ! A to mi se čini baš super. Kad sam napunila 12, čvrsto sam odlučila (pod utjecajem Petra Pana) da nikad neću odrasti. Pa, zasad mi dosta dobro ide: svijet je moje dvorište, vrijeme igralište koje nastojim napuniti druženjem s dragim ljudima, s puno smijeha, glupiranja, stvaranja sretnih uspomena...
A što se rođendana tiče – valjda ih je toliko koliko kažete. Ja to baš ne računam. Pa, to su samo brojevi, zar ne?
Sad pogledas Karmelu i njenu zelju da uči i usavrsava se i npr.jednu Maju Sever !!!! Uzas !