Kojoti su u subotu navečer u punoj Tvornici proslavili 30 godina od osnivanja odličnim slavljem na koje im je puno ljudi došlo čestitati. Najvažnije, friško ugrijani serijom novih singlova koje objavljuju prije idućeg albuma, nisu zvučali nimalo nostalgično. Prije se radilo o „redovitom poslu“ na kojem su izdržali, s jednim duljim prekidom, pa i ovo slavlje nije bilo nimalo patetično, već prilika za odličnu svirku i provod.
Jasno se čulo da je to temeljito usvirana postava koju je oko 1300 ljudi u dvorani bodrilo kao da je i njima rođendan. Puno se toga promijenilo u tih 30 godina, što ste, kako je najavljivao prednji čovjek Alen Marin, mogli čuti kroz pjesme sada već davnog „prošlog tisućljeća“, „angažirane pjesme“ („Lud od slobode“), ali i kroz najnoviji single „Nismo djeca“. „A niste ni vi“, rekao je Marin i pogodio. No, bilo je u Tvornici i puno mlađih, skoro djece, što pokazuje da se „vibra“ ulovila. S druge strane, generacijski prijatelji i pratitelji uživali su što neki bend iz devedesetih tvrdoglavo praši ovako dobro i danas.
VEZANI ČLANCI
Podsjetimo, kao dio Fijubriju generacije Kojoti su prije 30 godina 1994. otvorili prvi Fijubriju festival, tada još prije prvog albuma 1995. Atmosfera u Tvornici govorila je da taj neki temeljni ugođaj rock veselice ima puno potencijala i poklonika, danas čak više nego jučer. Danas te pjesme svi znaju, ali tijekom godina skoro da se radilo o borbi protiv „okupacije“ kulturnog prostora u kojoj gitaristička tutnjava nije bila nimalo moderna niti dobrodošla. Možda je najbolja u cijeloj priči bila ta neka pub-rock atmosfera u Tvornici u kojoj dobro režeći Kojoti danas zvuče poput legendarnog britanskog benda a la Dr. Feelgood nekada, a to je najveći kompliment koji im se može uputiti.
Pri čemu jedan od najboljih domaćih gitarista Davor Viduka uvijek ima taj ubojit zvuk gitare koja „krlja“ iz zvučnika i puni dvoranu rifovima kakve, ako volite gitarističku glazbu, čujete kod Jacka Whitea ili Queens of the Stone Age. Čvrsta ritam sekcija sa Vanjom Marinom na basu i monumentalnim bubnjarom Bobom Grujičićem dovela je i rock-funk blizak RHCP-u na pozornicu i u susretu s Vidukinim rifovima priuštila cool plesni ugođaj. Najmlađi u bendu, klavijaturist Noa Rupčić popunio je zvuk i skupa s Vanjom Marinom kao pozadinski vokal dao Alenu Marinu prostora da se kao frontmen i pjevač „pozabavi“ publikom.
Potpuno subjektivno, u kišnom Zagrebu „pod južinom“ sinoć sam se kad sam ušao u Tvornicu osjećao kao kad sam kao klinac gledao film „Blow Up“ Michelangela Antonionija i u Kinoteci „ušao“ na koncert Yardbirdsa u Londonu 1967., zabilježen u tom filmu. Tako je zvučala i zagrijana atmosfera u Tvornici, pogotovo u produženoj, psihodeličnoj sredini pjesme „Jedva stojim“ u kojoj je Alen Marin predstavljao članove benda.
Još subjektivnije, jedan drugi film, grupa Film, upravo je na ove datume početkom veljače 1981. na dva koncerta snimila svoj legendarni mini-LP u obližnjem Kulušiću. Bio sam kao klinac na oba ta koncerta, i usprkos svih stilskih razlika među njima i vremenu koje je proteklo između, ako je Tvornica svojim ugođajem najbliža tom prostoru, veseli da su Kojoti sinoć imali više publike nego Film na oba ta koncerta. Nije to sve skupa čak niti toliko različito.
VIDEO Nina Badrić pokazala drastičnu promjenu frizure: Kakva promjena, zašto tek sad ova frizura?
Jako loš koncert, oni 30 godina sviraju jedne te iste stvari a neusvirani su, tonac očajan i sa bine je dolazila samo kakofonija.