Gdje je nestao čovjek?", pitao se Goran Bare s Plaćenicima u pjesmi "Put do sreće", a postoji još jedna davna pjesma, "Singer Not The Song", u kojoj se raspravljalo o odnosu javnog "pjevača" i stvarne osobe. Drugim riječima, koliko je moguće, je li moguće i je li potrebno razdvajati javnu osobu od privatne, pitanja su koja su ovih dana zagolicala i domaći medijski prostor. Od Đokovićeve odiseje po Australiji do Tončija Huljića koji je u Večernjem listu javno reagirao na stalna "propitkivanja" medija o privatnoj vezi svoje kćeri Hane i Petra Graše, povuklo se pitanje kakvi su oni zapravo ljudi.
Dapače, sam Huljić telefonski mi je rekao: "Mi zaista nismo reality familija, ne trudimo se puniti portale i 'maltretirati' javnost svojim privatnim životima. Ne smatramo se ni po čemu posebnima i različitima od ostalih ljudi da bismo u tolikoj mjeri intrigirali javnost." Može li čovjek koji je na vrhu popisa po zaradama kod nas biti normalan čovjek?
Bi li ljudima pomoglo da shvate kakav je to čovjek, kad bih naveo nekoliko privatnih impresija o njemu, dok smo se tijekom ljeta družili po Stanićima kod Omiša, kad se Huljić ustane ujutro u šest sati i u podrumu sjedne za klavir, dok mi ostali spavamo, radeći marljivo na budućim hitovima kao da je u tvornici? Ili kad Vjekoslava Huljić, jedina žena koja je na popisu prvih deset po godišnjoj zaradi HDS-ZAMP-a, pere suđe "na ruke", nakon (odličnog) ručka koji je pripremila za desetak ljudi, bez obzira na to što ima perilicu za suđe?
Ili, kad smo odlazili na neki hip-hop koncert u Zagrebu, prema čemu Huljić bio prilično rezerviran i oprezan, da bi se na kraju ispostavilo kako su se svi reperi te večeri htjeli fotografirati baš s njim? Sve do toga da, kad smo ulazili u Tvornicu kulture, redari pitaju baš njega "želite li da vam pričuvamo kaput?", dok nas ostale koje poznaju i koji smo tamo inventar nitko od osoblja i ne pita treba li nam neki takav sitan znak pažnje. Huljić je dodao i da ni sam ne zna otkud cure informacije, jer nitko iz njegove obitelji nije ih iznosio nikome izvan najužeg kruga ljudi: "Mi ni sami više ne razgovaramo o tome glasno, da nas netko ne čuje." Ali je nemoguće "ne razgovarati glasno" poznatim ljudima koje upravo mediji i stvarni život tjeraju da govore glasno i jasno.
Ne znam kakav je Đoković čovjek jer ga ne poznajem, ali svi koji ga znaju kunu se da je sjajan. Čak je i Ćiro Blažević, među mnogima ovih dana, gostujući u emisiji "Nedjeljom u 2", na sva usta ishvalio Đokovića kao vrhunskog sportaša i osobu žaleći što ne može nastupiti na Australian Openu. No na Stankovićevo pitanje o cijepljenju Ćiro je bio rezerviran, žaleći što Đoković svoju popularnost nije iskoristio da potakne mlade koji ga slijede na cijepljenje.
Je li onda važnije što je Nole Đoković sportaš, osvjedočeni humanitarac i sjajan čovjek ili je bitnije što je prouzročio medijski i politički "Đoxit" cirkus postavši maneken antivaksera u trenutku dok se lome koplja oko toga što nas štiti protiv pandemije, a što ne? Stoga nije čudno da mu poruke podrške redovito šalje nogometaš Dejan Lovren, koji se lani napokon cijepio, iako je na početku pandemije 2020. bio gorljivi antivakser i "držao stranu" Đokoviću s izjavama o Billu Gatesu poput: "Gotovo je, Bille. Ljudi nisu slijepi." I britanski mediji pisali su o igraču Liverpoola Lovrenu kad je na Instagramu promovirao intervjue s ljudima koji iznose opasne tvrdnje da se koronavirus širi 5G mrežom i da će cijepljenje protiv virusa uključivati ugradnju mikročipova.
Spomenemo li i lanjske prozivke protiv Lovrena po srbijanskim medijima nakon što je u svlačionici pjevao Thompsonovu "Bojnu Čavoglave", podrška Đokoviću pokazuje da je od nacionalne svijesti postala važnija ona "antivakserska". I to je možda u "regionu" najbolji dobitak od pandemije; više nisu najvažnije podjele na ustaše i partizane, nego na cijepljene i necijepljene, vaksere i antivaksere. Doduše, jednako nezdrava podjela.
VIDEO Kristijan Rahimovski javno se oprostio od tate i rasplakao mnoge
