Sve priče o tome koliko publike dolazi na koncerte, koliko se CD-a prodaje, koliko ima čega, pale su u vodu pred navalom koronvirusa koja je iz temelje izmijenila naš svakidašnji praktični život. Više nije bitno da li si alternativan ili mainstream, jer svi su ostali bez publike, mada je ovima iz srednje struje neuporedivo lakše. Jer, formatirani elektronski mediji i dalje će emitirati poznate glazbene sedative kao i inače, dok će alternativni i malo manje alternativni, ali atraktivni umjetnici s velikim “U”, pardon na usporedbi, ostati u gabuli u kakvoj su i bili. Glavno je pitanje, može li tržište baš sve riješiti, tj. da li se u ovo vrijeme teškog i notornog kapitalizma obilno podrivenog naletom korinavirusa, svako pozivanje umjetnika na “prava”, “ukuse” i “različitosti” u ukusima svodi na zazivanje “duhovnog” socijalizma?
Dugo bez okupljanja
Teže optužbe vjerojatno nema, kao što i doba neokapitalizma odavno svjedoči da tržište i dobit ne treba brkati s estetskom vrijednošću. No, kad je tržište dekretom koronavirusa ukinuto, situacija je dovedena do drastičnih razmjera. Nema više okupljanja, do daljnjeg, pa time nestaju i sve izvedbene umjetnosti koje su pred publikom tražile potvrdu uspjeha mimo hvalospjeva ili pokuda kritičara, a i neku sitnu zaradu. Jer, nema koncerata, predstava, filmova u kinima, filmskih festivala, a nema niti kave u kafićima, nema svega onoga što smo zdravo za gotovo smatrali normalnim i uobičajenim dijelom ne suvremenog, nego uobičajenog načina života. Nema čak niti sponzora koji su znali poboljšati tržišnu situaciju ako su bili zainteresirani, ili preko veze. Gdje su u svemu tome umjetnici o kojima stalno pišemo, a koji ovom situacijom gube tlo pod nogama, temeljnu komunikaciju s publikom i mogućnost zarade za goli život? Čini se da će turizam i umjetnost ostati najvećim žrtvama, pored naravno ljudskih, prekida masovne komunikacije. S tom razlikom da će se turizam i važna privreda namiriti kanalima pomoći države, ali umjetnici bi opet mogli ostati hebena stranka kratkih rukava.
Jer, u umjetnosti nema strogih mjerila kakva postoje u drugim područjima, gdje se i brojke dotjeruju, a čak niti broj publike nije mjerilo kojim se mjeri kultura koja nas je održala od stoljeća sedmog. A kakva nam je kultura u stoljeću 21., sasvim je drugo pitanje. Uglavnom, okupljanja po optimističnim prognozama neće biti barem nekoliko mjeseci, čime su svi koji žive upravo od okupljanja zakinuti za osnovne egzistencijalne potrebe, alate, komunikacijske modele i kakvu-takvu zaradu.
Tu više nije bitno tko što voli, nego opora činjenica da su prekinuti svi do jučer uobičajeni kanali komunikacije s ionako često “bolesnom” masovnom publikom. Da ne širimo priču unedogled, vratimo se glazbenicima, mada su i drugi u sličnoj poziciji. U današnjim uvjetima u kojima rade, napuniti veliku dvoranu ili otvoreni prostor ravno je prolasku u nogometnu ligu prvaka, ali bez krovne udruge koja te nagrađuje milijunima eura. U situaciji koronavirusa nemoguće je napuniti i svoju dnevnu sobu prijateljima, pa je očito da smo se našli u nekom sasvim drugačijem svijetu od dojučerašnjeg. Znamo li koliko je zapravo malo hrvatsko tržište i koliko se često, tj. rijetko, mogu raditi turneje s velikim koncertima po glavnim gradovima, pa i klupskim, ili za neka imena i koncerti po regiji, svaka prilika pokazivala se važnom dok ju nije “slomio” koronavirus i izbio iz ruku zadnji alat opstanka.
Kvote o domaćoj glazbi
Nekoliko inicijativa sličnih hitnoj pomoći krenulo je ovih dana iz ministarstva kulture, udruga glazbenika, od HGU-a, do HDS-a i HDU-a, mada je pitanje koliko one zapravo mogu pomoći sceni na aparatima. Zašto bi netko “slušao hrvatsko” dok u supermarketima kupujemo uvozno? Jesu li radijski urednici doista krivi što ih vlasnici tjeraju da puštaju glazbu koju masovna publika želi slušati? I želi li ta publika baš to slušati, ili bi kao u Francuskoj i drugim zemljama trebalo poštivati kvote o domaćoj glazbi? I koja bi to domaća glazba trebala biti u eteru? Maknemo li se, makar na par mjeseci, od fizičkih okupljanja koja život znače glazbenicima i ostalima ovisnima o publici, a i obrnuto, analogija s praznim apartmanima turističkih zimmer frei djelatnika nameće se kao zajednička sudbina. S time da će se prazni apartmani vidjeti kao minus u poželjnoj slici koju stvaramo o sebi, dok se bez umjetnosti može.
Može li im pomoći svuda reklamirano digitalno tržište i platforme na kojima se odvijaju hvalevrijedni programi umjetnika kako se komunikacija s publikom ne bi potpuno prekinula? Teško, jer od monetizacije digitalnih platformi niti u svijetu, a pogotovo ne kod nas, ne može preživjeti dovoljan broj ljudi kojima teški kapitalisti s YouTubea, Deezera, pa i Spotifya ili iTunesa, kojih kod nas niti nema, ne mogu platiti sve ono što su na njima zaradili. Ukratko, korona će promijeniti sve, a ne jutro koje možda svane s ljetom i višim temperaturama. Do tad je bitna visoka temperatura alternativne kulture na izdisaju.
