Ne može se promašiti današnji butik Dalibora Bettija. Kada šećete Ilicom prema Britancu s desne strane, malo nakon Frankopanske, tamo je True. Danas tamo vlada poprilična gužva, zbog u potresu uništene radionice, tamo je i njegov dizajnerski stol, ali i šivaće mašine na kojim se događa čarolija. No, ono što je apsolutno prepoznatljivo, elegantne su haljine, kompleti i kaputi u izlogu. Oni su dokaz zašto je upravo ovaj kreator, iako je od svih domaćih dizajnera u modi radio za najrazličitije brendove, sinonim poslovne elegancije. A baš kao i njegov profesionalni put, podjednako je zanimljiv i način na koji je završio u modi.
- Kao dijete sam volio crtati. Već u tinejdžerskim godinama slao sam radove na natječaj tada vrlo popularnog ženskog magazina Svijet, gdje je prva nagrada bila semestar školovanja u Parizu. Paralelno su mi crteži objavljivani u časopisu Nada, koji je izlazio u Beogradu. Bilo je to prije rata, tamo negdje 1988./89. Nada mi je objavljivala crteže pod naslovom: "Više od amaterizma", a tada sam ušao i u finalne Svijetovog natječaja, uz 15 tisuća pristiglih radova. Ne treba zaboraviti da je Svijet tada izlazio u 200 tisuća primjeraka i da su to bili radovi iz cijele bivše države. Te je godine pobijedio Nino Blažeković, a ja sam bio drugi. Nakon toga je bila izložba mojih skica u MUO, a kako sam se paralelno bavio i koreografijom, radio sam reviju za Škorpion Fashion u Bestu. I bila je to revija na kojoj je prvi put u javnost izašao Franjo Tuđman. Revija i koreografija su bile toliko uspješne da je sve ponovljeno i u Intercontinentalu i tada me je gospodin Šećković nagradio putem u London. Tamo je pitao čime se još bavim osim koreografije i ja sam mu pokazao svoju modnu mapu. Tako sam dobio prvi posao u Škorpion Fashionu, kao kreator muške mode. Povratkom iz Londona, nakon nekoliko mjeseci učenja kako to funkcionira u svijetu, zadužen sam za stajling predsjednika Mesića, tada još predsjednika Predsjedništva Jugoslavije - priča Betti.
Govorim mu kako se baš i ne sjećam Mesićevih odijela iz tog doba, ali da ga pratim dugi niz godina, kroz razne modne kuće, kako me fascinirana načinom na koji je mijenjao modne brendove i uvijek bio i ostao svoj te kroz sve to izbrusio baš kreacije poslovne odjeće, dijela mode koji je u svijetu jako važan, a kojim se kod nas malo tko smisleno bavi.
- Kako sam krenuo s muškom odjećom u Škorpionu, od tuda ide ta moja "strogost", a to se kasnije proširilo i kroz žensku modu u tom biznis looku. Kasnije smo u Herucu krenuli na neki mekši pristup, lepršaviji i ženstveniji, ali upravo sam tamo u ponudu uveo poslovno odijelo koje su žene prepoznale i rado kupovale. Kasnije u Linei radim nešto totalno drugačije. Sjećam se kako sam prvu večernju haljinu kreirao za izlog, da bude glamurozna, a ona je prodana drugi dan. I tada je Linea krenula u ekspanziju tih večernjih haljina, iako smo nakon toga i u Lineu uvodili i kapute, odijela i cijeli taj, nazovimo ga, korporativni look. Taj dio je prepoznao tadašnji Heruc koji me angažirao kao art directora za muške i ženske kolekcije i tako sam se našao i u svijetu politike i biznisa.
Ono što je također vrlo prepoznatljivo za ovog kreatora je način na koji razmišlja o različitim ženama i njihovim bolnim točkama pa će tako npr. njegove raskošne koktel haljine sjajno odjenuti i žene starije od pedeset godina jer on na dekoltiranoj haljini ostavlja gola ramena, ali joj dodaje malene (opako seksi) spuštene rukave, koji strateški pokriju upravo onaj dio ruke koje žene nakon što ugase određeni broj svjećica na torti ne vole izlagati pogledima.
- Često komuniciram sa svojim klijenticama i uvijek slušam sve te frustracije oko izgleda. I znam da su žene određene dobi najosjetljivije na ruke. Jednom sam gledao intervju s Donatellom Versace gdje joj tim govori da kreira haljine s rukavima, a ona odgovara: "Mrzim haljine s rukavima". I na toj je reviji imala samo jednu haljinu s rukavima - priča Dalibor te objašnjava kako dobar kreator uvijek sluša zahtjeve tržišta:
- U konačnici, moda je biznis i ti moraš imati jedan segment posla u kojem ćeš se kreativno izraziti, ali to je jedan posto kolekcije. Kada se radi u velikim sistemima, kao što sam ja radio, svake se godine jako pomno prati prodaja i to vas drži na poziciji. Ako dođe do pada prodaje, vi nestajete. I u tom sustavu treba znati pomiriti zahtjeve tržišta i ostati svoj - kaže i naglašava kako je to jako teško.
Razgovaramo, naravno, o širokom dijapazonu žena koje je odijevao, od mladih cura koje bi svake godine poharale Lineu Exclusive i pokupovale sve haljine za maturalne večeri, pa do gospođe Josipović koju je odjenuo za inauguraciju njenog supruga. Kažem mu kako ne znam ni jednog drugog kreatora koji je u stanju razmišljati, i djelovati, tako široko, a on odgovara:
- Bio sam prisiljen misliti široko, jer sam promjenom brendova i linija došao do faze gdje moram osmisliti novi brend, ići u nove linije, materijale, tehnologije, svaki put učiti doslovno sve. U Linei sam učio o šifonu, drapiranjima, šljokicama, a onda sam se našao u muškoj kolekciji među kašmirom i vunom, strogim krojevima i rezultatima prodaje.
I kada je već ponovno spomenuo prodaju, pitam ga što se najbolje prodavalo.
- Lineine haljine su stvarno dobro išle, ali najveći doseg je imala industrija gdje sam na godišnjem izvještaju jedne godine pročitao da se prodalo 25 tisuća komada mojih modela. A to je bio polugodišnji izvještaj. To su situacije kada sam ono što sam stvorio za svojim crtaćim stolom viđao svuda po Zagrebu. Te velike kolekcije u Herucu su bile zaista sjajne, išle su u cijelu Hrvatsku, dijelom u inozemstvu, a jedno smo vrijeme izvozili i u New York - kaže.
Naravno, s tugom se oboje prisjećamo svih velikih modnih kuća koje su propale, a za pad hrvatske tekstilne industrije on optužuje nesposoban menadžment, ljude koji nisu znali plasirati dobre proizvode na inozemno tržište.
- Mi smo jednostavno premalo tržište - kaže Dalibor i objašnjava kako se danas oznaka "made in Italy" dobije tako da su u Italiji sašiveni gumbi na sakou, a odijelo je sašiveno u Kini ili Indiji, Bangladešu.
- Jedna kuća u kojoj sam radio šivala je za najveće svjetske kuće, ali kada oni negdje nađu cijenu nižu za pola eura, odlaze, jer to je stravična ušteda na njihovim količinama. I ako vi uz to paralelno ne razvijete svoj image, svoju tehnologiju, ostajete bez posla. A to se nije dogodilo u Francuskoj gdje je država odlučila zaštiti svoje kitničare, torbare, čipkare... I oni su danas modna velesila koja veliki dio svoje mode proizvodi u Francuskoj i nisu izgubili svoje majstore koji to znaju raditi. A mi smo imali jako razvijenu tekstualnu industriju i vlada je tu trebala povući neke strateške poteze. Ali očito su neki drugi interesi prevladali, jer sve su te tvornice bile na atraktivnim lokacijama, a o trgovinama da i ne govorimo - ističe Dalibor i sjeća se kako smo nekada imali proizvođače svega što je za odjeću trebalo, i gumbiju, podstave, flizelina, zatvarača... Danas u njegovim odjevnim predmetima nema ničeg hrvatskog. Čak ni konca!
Priznaje kako rad u velikoj tvrtki iscrpljuje, i to kreativno, psihički i fizički, ali i kako se on kroz te godine poželio vratiti u "malo".
- I Aleksander McQueen je rekao: "Bio bih najsretniji kada bih imao samo neki mali dućan." I to je to, u velikoj modnoj mašineriji prestanete razmišljati kreativno i počnete razmišljati komercijalno, a tada čovjek izgubi dio sebe. Menadžment vas tjera da proizvoditi samo najveće hitove, a onda na kraju pjevate tuđu pjesmu. A ja najviše volim manufakturu i svakodnevno pitanje: "Kako ćemo riješiti taj šav?", ističe.
No, još jedna velika tema o kojoj treba razgovarati s Daliborom Bettijem su modne revije, jer upravo je on imao neke od najvećih i najraskošnijih ikada viđenih u Hrvatskoj. Priznaje da mu je to bio užasan stres, ali kaže da su najveće svjetske zvijezde koje su nosile te revije bile osobe s kojima se najlakše radilo.
- Nikada neću zaboraviti prizor Alek Wek, koja je prije dolaska u Zagreb zatvarala reviju Chanela u vjenčanici Karla Lagerfelda, i onda nama sjedi na podu i lijepi naljepnice na potplate cipele drugih cura da se netko ne posklizne na pisti. No, danas revije nisu kao nekada kada su one bile u fokusu medija. Danas je dovoljno šibati modu na Instagram, Tik-Tok, revije su samo stvar prestiža, a i najvećim kućama je važno je li Kim Kardashian u prvom redu. Manekenke se danas biraju po broju ljudi koji ih prati na društvenim mrežama, a ne po duhu kolekcije.
A na pitanje svih pitanja: što dobro odjevena žena mora imati u svom ormaru, Dalibor se vraća Coco Chanel i na prvom mjesto stavlja crnu haljinu u svim izvedbama, oblicima, dužinama, materijalima i namjenama. Dodaje još: odijelo, bluze, što luđe suknje... I savjetuje: "Ne šarati previše, jer jasna silueta kroja je ono što uvijek dobro prolazi."
