- Bogdan Diklić govori hrvatski bolje od Jadranke Kosor! Srbijanski glumac nedavno je gostovao u emisiji „IN magazin“ na Novoj TV, gdje je na hrvatskom jeziku govorio o svojoj novoj knjizi „O glumi bez glume“, o 35 godina uspješne karijere, kao i tome što ga najviše živcira u „kazalištu - piše današnji beogradski desničarski tabloid Kurir u članku naslovljenom "Bogdan Diklić tečno govori hrvatski jezik" gdje zamjeraju ovome beogradskom glumcu rođenjem i djetinjstvom vezanim za Bjelovar što govori hrvatski.
Zamjeraju mu što koristi riječ "kazalište" i "mobitel" pa su ga nazvali da im objasni zašto je intervju dao na hrvatskom jer je to za Kurir očito veliki propust beogradskog glumca.
- Nemam komentar - rekao je Bogdan i spustio slušalicu „mobitela“. Nije bio rječit. Možda smo trebali pitanje postaviti na hrvatskom - snebiva se razočarani Kurirov novinar što je na glupo pitanje dobio pametan odgovor.
- Hoće li mu ovo dodvoravanje pomoći da ostvari koju ulogu više u „lijepoj njihovoj“, ne znamo, ali znamo da nećemo skoro dočekati dan kada će neki hrvatski umjetnik u Beogradu govoriti srpskim jezikom. Taj film nećemo gledati ni u „kinu“", mudruje Kurirov novinar.
Hrvatski (čakavski) jezik razvijao se na hrvatskoj teritoriji, od reke Cetine do Istre. To dokazuju sve dijalektološke studije i svi najraniji i kasniji hrvatski pisani spomenici (Bašćanska ploča, 11. vek), kao i vrlo razvijena hrvatska književnost 16. veka na hrvatskom čakavskom jeziku (Marko Marulić, Petar Hektorović, Petar Zoranić i drugi). Taj hrvatski čakavski jezik razvio se u drugačiji jezički sistem, bitno različit od srpskog štokavskog jezika. Na severu Hrvatske razvio se, opet, drugi i drukčiji kajkavski jezik, posve drukčiji od hrvatskog čakavskog i srpskog štokavskog jezika, što takođe potvrđuju dijalektološke studije, rani pisani spomenici i hrvatska kajkavska književnost. Ovaj jezik je sve do početka 19. stoleća zvan slovenskim, kako svedoči rečnik \"Reči slovenske\" Jurja Habdelića iz 17. veka, iako je sloveski narod u provincijalnoj Hrvatskoj primio hrvatsko ime tek u 16. sloleću, nakon povlačenja hrvatskog plemstva na sever, posle poraza na Krbavskom polju. Posle Krbavske bitke 1493, hrvatski (čakavski) jezik polako se osipa i nestaje. Danas je gotovo potpuno iščezao. Od 14. veka, seobom Srba ispred turskih osvajanja, srpski jezik proširio se na zapad, u Dalmaciju, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Baranju, pa u Vojvodinu i duboko u Mađarsku do Pešte, Sent Andreje i Pečuja, a u Rumuniji do Temišvara i Arada i dalje. Tako su Hrvati vrlo rano došli u dodir sa srpskim jezikom i počeli njime govoriti i pisati. Sredinom 19. veka oni su napustili svoj kajkavski i čakavski jezik i preuzeli srpski kao svoj. Napokon su posvojili srpski jezik i nazvali ga hrvatskim, uz blagoslov nekih srpskih lingvista. Taj blagoslov od nekih srpskih lingvista imali su do juče. Imaju ga i danas, kad Akademijin rečnik srpskog jezika nazivaju srpskohrvatskim, i priznaju hrvatski, bošnjački i crnogorski jezik kao zasebne jezike tih nacija. Za nauku o jeziku nema sumnje kakav je koji jezik, gde je nastao, koji je od njih srpski, a koji hrvatski. Problem je nastao kad su hrvatski, a kasnije i srpski lingvisti, uveli u nauku o jeziku druga merila u određivanje porekla, nastanka i pripadnosti štokavskog, čakavskog i kajkavskog jezika. Ta druga merila o poreklu i pripadnosti srpskog jezika tiču se odnosa nacije i jezika, države i jezika, književnosti i jezika.