Dramska prvakinja HNK, glumica Lana Barić prvi se put odlučila napisati scenarij za dugometražni film, koji je odmah osvojio srca publike i kritike. Maestralno je igrala u njemu i glavnu ulogu i zaslužila nominaciju za Večernjakovu ružu u kategoriji najbolje glumačko ostvarenje, pa smo u povodu toga s njom razgovarali.
Nominaciju ste zaslužili zbog uloge u filmu “Tereza 37”, za koji ste napisali scenarij. Koliko vam znači nominacija za Ružu upravo zbog te uloge?
Prvi sam put nominirana za Večernjakovu ružu i jako sam sretna. Naravno da mi je drago da je nominacija za tu ulogu, ona mi je značajna zbog više razloga, svi smo jako puno radili na tom projektu, puno je vremena i rada u njega uloženo i naravno da mi je drago kad se dogodi ovako nešto.
Tko vam je prvi čestitao na nominaciji?
Moja kći. Ona mi uvijek prva čestita. Onda moja mama. One su moj tim.
Što kažete na konkurenciju u kategoriji glumačkog ostvarenja godine? Nadate li se nagradi?
Nadam se, svakako, jako bi me razveselila, ali nekako sumnjam. Po mojoj procjeni, moj dragi prijatelj i kolega Goran Bogdan otići će kući s nagradom, i bilo bi potpuno zasluženo da tako bude. Divan je u filmu “Otac”, Goran i nemoguće čini mogućim, on je jednostavno takav.
Je li scenarij za film “Tereza 37” prvi koji ste napisali i kako ste se u to upustili?
Pisala sam scenarije za kratke filmove, “Tereza” je moj prvi dugi film. Startala sam potpuno nepretenciozno, kako mi je film uvijek bio velika ljubav, nekako sam krenula u to i stvari su se počele slagati same po sebi, a najviše uz pomoć moje producentice Irene Marković. Zbog njezine upornosti smo to i doveli do kraja. Puno sam radila na njemu, i usput učila i još uvijek učim.
Nedavno ste imali premijeru u HNK, riječ je o predstavi “Gdje se kupuju nježnosti”. Kako funkcionira rad u kazalištu tijekom pandemije koronavirusa?
Jako sam sretna da sam dio te predstave, jako mi je to važno i sretna sam da smo upravo s njom ušli u ovu godinu za koju se nadam da će svima donijeti puno više zdravlja i sreće. Zdravlja ponajviše. Komad je poseban, kao i Monika uostalom, i pokušali smo za njega naći adekvatan scenski jezik i ton koji bi izbacio Monikinu poeziju u prvi plan. Istraživali smo, probijali se, jako puno smo razgovarali, dijelili svi skupa. To je zaista rezultat ozbiljnog zajedničkog rada i presretna sam da su reakcije publike divne.
Kad smo već kod trenutačne situacije, kriza nastala zbog koronavirusa i epidemioloških mjera dosta je pogodila i kulturnjake, kako se vi s time nosite?
Evo, ja radim i drago mi je da je tako. Mnogi moji kolege koji nemaju tu sreću da su stalno zaposleni ne rade ili rade puno manje, a to je grozno. Taj osjećaj egzistencijalne nesigurnosti je strašan, kao i ova vremena u kojima živimo. Sve zajedno mi je to strašno.
Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti? Jeste li o tome maštali još od djetinjstva?
U osnovnoj školi još, da. Išla sam u Splitu u dramski studio Gradskog kazališta mladih koji je vodio Goran Golovko, on me i “zarazio”. Evo da i taj glagol upotrijebimo u pozitivnom kontekstu.
Kako su vaši roditelji reagirali kad ste im rekli da se želite baviti glumom?
Nisu bili presretni, premda su sad jako zadovoljni i zapravo me uvijek podržavaju u svemu, uz povremene strahove zbog moje jezičavosti, reklo bi se. Nisam im ni rekla da idem u Sarajevo, tek kad sam položila prijemni.
Što biste savjetovali svojoj kćeri u slučaju da izabere sličan životni put?
Da sluša sebe. Povremeno mene, mislim da mogu pomoći, ali prije svega sebe. Ima nepogrešivu intuiciju i osjećaj za pravdu, za ispravno.
Postoji li uloga kojom se najviše ponosite u dosadašnjoj karijeri?
Sve to doživljavam kao proces. Jako je puno uloga koje jako volim, trenutačno mi je, recimo, vrlo drago što sam uspjela režirati svoj kratki film i što ću ga uskoro završiti.
Jednom prilikom izjavili ste kako mislite da vas se ljudi boje, je li to još uvijek tako?
Da, primjećujem to, ali ne mogu reći da mi je previše mrsko. Znam zašto je tako i odakle to dolazi, ali ja uopće nisam strašna, to su gluposti. Samo znam što hoću i što nikako neću, radim, idem naprijed ili makar nastojim ići naprijed.
Jeste li razmišljali o karijeri u inozemstvu?
Jesam, snimala sam i vani, ali tad bih se baš morala baviti tom idejom i dignuti sebe na razinu projekta, a nisam baš sigurna da mi se to i da.
Kad je riječ o poslu, imate li neostvarenih snova? O čemu maštate, koju ulogu još priželjkujete?
Ne radi se samo o ulozi, kazališne su predstave sustavi, bitnije mi je s kim radim nego što radim. Ne razmišljam nužno o ulogama, zapravo ne razmišljam izolirano, razmišljam o dobrim projektima s vrijednim i kvalitetnim ljudima. Isto se odnosi i na film.
Završi li Ruža u vašim rukama, znate li već kamo ćete je smjestiti?
Kod mame. Tamo su sve moje nagrade. Mama ih dobro čuva.
Ako nam epidemiološke prilike dopuste da održimo Ružu u HNK, koga ćete povesti sa sobom?
Povela bih Mirej, ali sumnjam da će htjeti, više joj to nije “špica”, tako da ću ići s prijateljicama. Voljela bih da se vidimo u HNK, zaista bih.
