MARTIN SCORSESE

Legendarni je redatelj 27 godina radio na filmu o progonu kršćana u Japanu

Martin Scorsese
Foto: Paramount Pictures
1/5
20.02.2017.
u 20:45

Film 'Tišina', koji stiže u naša kina, ukorijenjen je i u Scorseseovo djetinjstvo.

Tišinu je Martin Scorsese razvijao 27 godina, odnosno toliko mu je trebalo da sam sa sobom raščisti treba li snimiti takav film nakon što iza sebe već ima “Posljednje Kristovo iskušenje”, snimljeno po istoimenoj knjizi Nikosa Kazantzakisa. U tih je 27 godina i 15 godina razvoja scenarija. Jer, veliki redatelj i njegov dugogodišnji prijatelj Jay Cox nisu bili zadovoljni prvom iteracijom. A onda se odužilo. Spominjala su se za uloge u filmu neka velika imena, poput Daniela Day-Lewisa, Benicija del Tora i Gaela Garcije Bernala. Što je duže Scorsese razmišljao, to su više glumci bili neodlučni da bi na kraju odustala sva trojica.

“Tišina” je film snimljen po istoimenom romanu japanskog pisca iz 20. stoljeća Shūsakua Endōa, temeljen na stvarnom povijesnom liku jezuitskog misionara Giuseppea Chiare. Chiara je u Japan stigao nakon pobune na poluotoku Shimabara koju su većinom nosili japanski katolici, a nakon koje nastupa snažan progon katolika u Japanu i napokon njezino gotovo potpuno gašenje u Zemlji Izlazećeg Sunca. Chiara je, prema toj priči, pogazio svoju vjeru nakon mučenja, te se pristao uklopiti u japansko društvo tog vremena pa je tako Endou poslužio kao osnova za lik Sebastiãa Rodriguesa. Rodrigues je, dakle, u knjizi (i filmu) “Tišina” portugalski jezuit koji u Japan stiže potražiti svojeg mentora Cristóvãa Ferreiru, također povijesnog lika. Ferreira je bio najpoznatiji pali svećenik, a Chiara posljednji, kako tumači ta knjiga.

Gdje je granica vjere

A izraz “pali” svećenik odnosi se na one koji su pristali odreći se katoličanstva te bukvalno pogaziti Kristov lik. Ipak, i knjiga i drugi iskazi govore o tome kako su se ti svećenici, koji su naizgled pristali na budizam te se uklopili u japansko društvo perioda Edo, u tišini nastavili vjerovati. Pa tako i djelo ima ime – “Tišina”. Jasno je da jezuiti nikada i nikakvim pregovorima ne bi pristali na gaženje vlastite vjere, nego su to činili pod mukama. Ferreira je tako, prema tim zapisima, pokleknuo nakon pet sati mučenja. I upravo o tome ponajviše govori ovaj Scorseseov film: o preispitivanju sebe samoga, čvrstini vjere, ali i njezinoj krizi, granicama preko kojih se ipak ne može prijeći u očuvanju vjerovanja.

Nije glasoviti stvaratelj prvi koji je napravio film prema knjizi japanskog pisca. Učinio je to još 1971. japanski redatelj Masahiro Shinoda, pa je portugalski redatelj Joao Maria Grilo 1996. snimio “Os Olhos da Asia”, a sada i Martin Scorsese. On je za knjigu doznao 1988. od newyorškog nadbiskupa Paula Moorea koji mu je za nju rekao nakon premijere “Posljednjeg Kristova iskušenja”. Nadbiskup je očito bio motiviran da redatelja uputi prema Endovoj knjizi jer je upravo pogledani film o Kristovim patnjama okarakterizirao “kristološki točnim”. Začudno, možda i sudbinski, odmah nakon što je (sa zakašnjenjem) dovršio “Dobre momke”, redatelj odlazi u Japan kako bi se pojavio u jednom filmu Akire Kurosawe. Pročitao je knjigu u vlaku za Tokio, bilo je to 1989. I odmah za nju otkupio prava.

No, Scorseseu i njegovu prijatelju Jayu Coxu, s kojim je snimio i “Posljednje Kristovo iskušenje”, trebalo je 27 godina da konačno film i snime.

Jaka i divna istinita priča

– Kako starite, ideje vam dolaze i odlaze. Tako dolaze pitanja, na njih odgovori, pa gubitak tih odgovora i dolazak novih pitanja, a ovo je nešto što me doista zanimalo. Film i ljudi u mojem životu, moja obitelj, najvažniji su, no s godinama shvatite da trebate napraviti i nešto više. Puno više. Fascinira me priroda sekularizma, no treba li se istodobno odreći svega što bi vam život moglo obogatiti, što je duhovno i nadahnjujuće, a na čemu zapravo treba biti zahvalan? To je jedan od razloga zašto sam snimio dokumentarac o Georgeu Harrisonu. “Tišina” je samo nešto čemu sam privučen na takav način. Bila je to opsesija, morao sam to napraviti... To je jaka i divna istinita priča, na jedan način je i triler, ali i priča koja se obraća takvim pitanjima – odgovorio je Martin Scorsese upitan zašto je toliko dugo ostao vezan za svoj posljednji film.

Treba ovdje spomenuti i kratkotrajan period Scorseseova odrastanja u sjemeništu te njegovu fasciniranost misionarstvom nakon što je u mladosti volio slušati priče koje bi sa sobom s putovanja donosili misionari Maryknolla, američke katoličke misionarske organizacije.

Da bi dobio bolji osjećaj za priču, Scorsese je 2009. s ekipom s kojom je namjerio snimiti film i otišao tamo gdje se sve događalo, u Nagasaki i tamošnja mjesta koja su opisana u knjizi. Ipak, proći će još nekoliko godina, nekoliko Scorseseovih filmova i propala je suradnja s obnovljenom talijanskom produkcijskom kućom Cecchi Gori. A onda je film napokon snimljen. Nekako bi se očekivalo da će proći zapaženije u poplavi dodjela kojekakvih nagrada ususret Oscarima, pa i u samim nominacijama za najvredniju nagradu. No “Tišina” je dobila tek nominaciju za kameru. Pogotovo to može čuditi jer je film mahom dobio pozitivne kritike specijaliziranih internetskih stranica i filmskih kritičara.

Svejedno, Martin Scorsese ovdje ponovno dokazuje svoj nemjerljivi talent i minucioznom preciznošću, zorno i upečatljivo prikazuje sudbinu katolika u Japanu 17. stoljeća. A ona je užasna. “Tišina” ne pruža gotovo ništa osim ljudske patnje i promišljanja kroz koje prolazi glavni protagonist, Sebastião Rodrigues, za čije je tumačenje izabran u posljednje vrijeme jako forsirani Andrew Garfield, kojeg znamo i iz “Grebena spašenih” Mela Gibsona. Nasreću, a sigurno i Scorseseovom zaslugom, Garfield izuzetno dobro tumači lik palog svećenika u potrazi za svojim mentorom, ali i u potrazi za granicom snage vlastite vjere. Dakle, on s još jednim jezuitom, Franciscom Garrpeom, polazi u Japan nakon što čuje kako se njihov mentor Ferreira odrekao svoje vjere te sada živi kao Japanac, u što je njima teško vjerovati jer starijeg jezuita vide kao simbol čvrstine u vjeri. No, njihova prisutnost brzo je otkrivena, te za Rodriguesa počinje putovanje patnje i preispitivanja. Za feudalni Japan obračun s pobunjenim katolicima beskompromisan je. Dolazak dvojice jezuita u njihove ruke za tamošnju je inkviziciju premija. Slome li njihovu vjeru, neće biti prepreka da vrlo brzo isto postignu i s ostatkom domaćih katoličkih vjernika. A slamanje je metodično i dugotrajno, sasvim sigurno ne onakvo kakvo je upravo tadašnja pomorska velesila Portugal provodila drugdje u svijetu. No, u oba slučaja širenje, odnosno povratak vjere, podjednako su brutalni.

Brutalni inkvizitori

Rodrigues će prvo provoditi sate u razgovoru s japanskim inkvizitorima. A ti će sati biti prekidani šokantnim prizorima egzekucija japanskih seljaka katolika koji odbijaju počiniti apostaziju. Pred njih se stavlja Isusov lik koji oni moraju pogaziti. Cijela je lepeza kazni ako odbiju. Odsijecanje glave čini se kao najmanje zlo u odnosu na živo spaljivanje ili vezanje u trsku pa bacanje na morsko dno. Posebno je okrutno mučenje pri kojem se žrtvu vješa naglavačke iznad jame, a otvara joj se krvotok na vratu da ta krv ne bi završila u glavi i prerano je onesvijestila. Rodrigues je to prisiljen gledati i malo pomalo kroz film koji traje čak dva sata i 40 minuta njegova se vjera naizgled slama. Traženje kompromisa nije opcija za japansku feudalnu vlast, postoji samo jedno rješenje – u Japanu više ne može biti katolika. I ne samo da jezuitski misionar mora gledati patnje svoje braće po vjeri, nego inkvizitori pred njega stavljaju brutalan izbor: ako ne odustane od svoje vjere, ne počini apostaziju, umirat će još katolika.

Sada nastupa katarza i preispitivanje dubine svoje vjere uz pitanje – je li vjera doista važnija od ljudskih života?

Rodrigues najprije postupa po svojoj logici te pokušava obratiti inkvizitore. Nije svjestan svoje realnosti i ironije u koju je dospio, tražeći svojeg mentora koji je vjeru izgubio, sada je u opasnosti da je sam mora pogaziti, a onda još i uz teret tuđih života na svojoj savjesti. Jezgrovito je jezovit komentar jednog od Rodriguesovih ispitivača: “Arogantan je i bahat, što znači da će sigurno popustiti”. No, misionar je čvršći nego što je inkvizicija mislila, njegovu vjeru i uvjerenost da će na kraju on u toj okrutnoj debati izaći kao pobjednik naizgled ne slabi ništa. Ni pogibija njegova kolege Garrpea koji se utapa u pokušaju da spasi japanske katolike osuđene da umru na dnu mora, pa ni prizor u kojem jedan od katolika počini apostaziju. Iz šoka koji izaziva lakoća pogubljivanja s kojom to čine njegovi, u slamanju katolicizma odlučni domaćini, Rodrigues se uporno vraća. Dojam da inkvizitore to previše ne uzbuđuje ne vara, jer oni u rukavu imaju najuvjerljiviji adut. Pred nesretnog misionara dovode doista njegova mentora Ferreiru. Odjevena u japansku odjeću, s vezanom kosom. Lik Ferreire tumači Liam Neeson koji to tumači sugestivno, i više nego kada je isto radio u liku Oscara Schindlera u glasovitoj Spielbergovoj “Schindlerovoj listi”. Ni sada se Rodrigues ne predaje, no reći u ovom tekstu više od toga ne bi bilo fer prema onima koji film još nisu gledali.

Borba za samu srž vjere

Ali također, u filmu koji je Scorsese zamislio kao prikaz borbe za samu srž vjere, o tome kako na ekranu predočiti isključivo vjeru.

– I Crkva i sveti sakramenti transmisija su vjere, pomagači da do nje dođete, no na kraju vjeru morate pronaći vi sami. Ili vjeru ili odnos Isusa i sebe samih, jer na kraju se s njime i suočavate. Nitko to ne može umjesto vas. A to je ono najteže. Pokora pak dolazi kada se najmanje nadate. Ako ste sami izabrali križ koji nosite, onda to zapravo i nije križ. Sve to zajedno osobna je stvar, kao u ovom filmu – otprilike je rekao redatelj u intervjuu American Magazineu u povodu početka prikazivanja filma.

>>Striptizete, prostitutke i kokain: Život pravog 'Vuka s Wall Streeta'

>>Pojavio se trailer za dugoočekivani film Martina Scorsesea

Komentara 1

AU
austrougarskigeneral
22:53 20.02.2017.

dobar film

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije