Menadžer, značenje: osoba čiji primarni zadaci proizlaze iz procesa menadžmenta; planira i donosi odluke, organizira rad i poslovanje, zapošljava i vodi ljude te kontrolira resurse. On je također osoba koja ostvaruje ciljeve angažiranjem drugih da izvršavaju zadatke. Ova kratka definicija zanimanja nikako ne može obuhvatiti sve poteze, igre, planove ili pomaganja prvog menadžera bivše države Vladimira Mihaljeka, odnosno “gospona Mihe” kojemu, iako je u više nego zasluženoj mirovini, i glazbenici i mame s mladim djevojkama koje žele postati pjevačice dolaze po savjet.
Mihaljek stoji iza najpoznatijih pjevača i grupa s naših prostora koje je dobrim dijelom sam stvorio, ali i onih kojima je pomogao samo oko starta – ostalo je stvar ukusa i pitanja zašto nisu uspjeli. Nagrađen s dva Porina iako nikad nije nastupao, stvorio Parni Valjak, Bijelom dugmetu na vrhuncu popularnosti uvjetovao da nastupi pred samo 1600 ljudi, nagovorio Josipu Lisac da pjeva na matricu i s njom napravio “Dnevnik jedne ljubavi”, radio koncerte za promidžbenu kampanju Franje Tuđmana iz koje se više i ne sjećamo tko je uopće nastupao od pjevača, ali zato pamtimo kako je prvi predsjednik frenetično pjevao i pljeskao u ritmu “Viva Croatia” Đanija Maršana, pjesmi u kojoj je Miha vidio potencijal te ju je odmah snimio. S Borom Čorbom razmjenjivao je slike naivne umjetnosti. Bio je inovator “s lampicom u glavi” koji je u Jugoslaviji bio zaslužan za prve turneje i press-konferencije. Karijera u kojoj je već do tridesetih proživio ono što drugi ne prožive u cijelom životu, kopirajući Zapad i Briana Epsteina jer drugog uzora nema, počinje u krevetu jednog poljskog hotela.
Kako je sve počelo? S 23 godine bili ste student arhitekture, vrsni košarkaš i rukometaš, a na kraju ste postali muzički menadžer iako o tom poslu niste ništa znali...
Upoznao sam jednu mladu damu iz Poljske čiji stil mi se odmah svidio – ona je svoje poslove obavljala telefonom iz kreveta, stalno je bila doma, kuhala i ljubila, te je imala puno slobodnog vremena. Objasnila mi je da je to posao organizatora što se meni, naravno, neizmjerno svidjelo. Rekao sam – hajdemo za početak surađivati na relaciji Jugoslavija – Poljska. Ubrzo sam već bio u vlaku za Zagreb i krenuo u potragu tko je popularan kod nas. Rekli su mi da su to 4M, Crveni Koralji, a mislio sam kako bi bilo dobro pozvati i Lado, te sam nazvao Sašu Zalepugina koji ih je tad vodio. Odmah mi je dao materijale te sam brzo otišao van. Dama iz Poljske objasnila mi je da to moraju odobriti i ministarstva kulture Poljske kao i Jugoslavije, pa ako prođe onda to ide po principu – koliko vi šaljete u Poljsku, isti broj izvođača iz Poljske mora doći kod nas. Socijalistički sistem. Vratio sam se sav razočaran vidjevši da to ne ide brzinom kojom sam zamislio.
No očito niste odustajali. Uskoro ste počeli raditi s Korni grupom?
Kad sam se vratio u Zagreb, čuo sam pjesmu “Trla baba lan” i odmah se raspitao tko je izvodi. Rekli su mi da je to Korni grupa iz Beograda. Nazvao sam Radio Beograd i tražio broj pjevača Kornelija Kovača te s njim dogovorio sastanak u centru Beograda. Sve smo dogovorili i vratio sam se u Zagreb. Doveo sam deset klinaca za plakatiranje, polijepili su grad od Centra nadalje; to je bilo prvo plakatiranje u Zagrebu te vrste: ”Dolazi Korni grupa”. Nabavio sam lovu iz pretprodaje i odnio im, uz litru viskija i kolu, njihovo najdraže piće. Taj dan se dogodila strašna oluja, do 7.15 navečer je pljuštalo i svi su mislili da od koncerta na Šalati neće biti ništa. Od tada imam poštapalicu: “Da je bilo lijepo vrijeme, zamisli koliko bi ljudi bilo”. Sve što je prodano, prodano je u pretprodaji. Nakon koncerta došao mi je prijatelj Branko Mikša, koji je poslije postao zagrebački gradonačelnik, i rekao: “Daj da te odvezem doma da te netko ne opljačka”. Kad sam došao kući, stavio sam sav novac na krevet da ga izbrojim. Tata je u tom trenutku ušao u sobu, a ja sam mu rekao: „Ja od danas više ne studiram arhitekturu, ja postajem menadžer, tu su novci“.
Nastavili ste suradnju i nakon koncerta, s njima ste napravili i prvu turneju; nitko ih do tad nije radio, održavale su se samo gaže vikendima?
Da, predložio sam turneju po Jadranu koja nam je sjela otpočetka. Svidio sam im se pa su me uzeli za menadžera. Cijela se estrada počela pitati tko stoji iza toga jer do tad nitko nikome nije pravio turneje. Tri dana prije kraja ja sam Dadi Topiću rekao kako više neće biti pjevač Korni grupe od jeseni, te da umjesto njega dolazi Zdravko Čolić. Naljutio se, sjeo na motor i završio u Beogradu, no nakon nekog vremena se vratio i predložio mi da napravimo supergrupu. “Tko hoćeš da ti svira”, pitam Topića. On kaže: “Najbolji svirači, sad su u različitim bendovima”. I ja ih jednog po jednog “izvadim” iz matičnog benda i napravimo grupu Time. Nakon dva dana proba – svađa. Svi su zvijezde! Egocentrici! I sad si mislim, moram ih nekako zeznuti. Zato sam nazvao Sašu Zalepugina koji je imao live emisiju na TV-u i zamolio ga da ih ugosti. I odsviraju odlično! Dado briljira! Sve je bilo gotovo. Kad si na televiziji, nema raspada! Ali nisu uspjeli, još ih je i vlast imala na piku. Onda sam napravio Adriatic show: dvadeset bendova po tri su dana svirali na hotelskim terasama od Izole do Sinja. Tako se vidjelo tko je popularan – nezanimljive bendove nitko nije dolazio slušati drugi ili treći dan.
Dado Topić je u jednom trenutku i dočekan od vojne policije kao dezerter?
Dado i Josipa Lisac u istočnoj su Njemačkoj predstavljali Hrvatsku na Međunarodnom festivalu omladine komunističkih zemalja u okviru jugoslavenske delegacije kao predstavnici Hrvatske, a vojna policija je čekala kako bi ga odmah zatvorila zbog izbjegavanja vojnog roka. Mi smo tumačili da nije izbjegavao vojsku, već da je imao nastupe predstavljajući Jugoslaviju. Kad su trebali strpati nekoga u zatvor, to je morao biti Hrvat zbog primjera, da ljudi vide da ih se može „stisnuti“ ako ne odgovaraju režimu. U tom razdoblju je stradao i nogometaš Fikret Mujkić, musliman iz Željezničara. To je sad razlika – Srbi su voljeli ići u vojsku , a Hrvati i Muslimani su trebali biti kažnjeni. Mujkić je bio strašno popularan nogometaš, a Topić je bio najpopularniji pjevač u Hrvatskoj i još se zvao Adolf. Tek tad smo mi saznali da mu je pravo ime Adolf – prema najboljem prijatelju njegova oca. Dadi je nanesena velika nepravda; Josipa, ja i cijela grupa Time napravili smo peticiju da ga puste što je ujedno prva peticija te vrste u bivšoj državi. Puno ljudi se htjelo potpisati, ali se zbog režima nisu usudili.
Trebali ste raditi i sa Štulićem. Čula sam jednom prilikom da je problem bio njegov izgled?
Ne bih baš tako rekao, ne želim vrijeđati nikoga. Njega sam želio promovirati samo preko radija, a da ga ljudi vide samo na koncertima. Molio sam ga da se ne pojavljuje na televiziji. U dva tjedna nakon toga, on je tri puta gostovao na TV-u i naravno nije bilo ništa od suradnje.
Dovodili ste i strane grupe, i to ne one kakvima se sad neki naši organizatori diče, a vani su propale. Doveli ste najveće i najpoznatije.
Da, doveo sam Rolling Stonese za 15 tisuća maraka. Svi su pali u nesvijest – to vam je danas kao 2 milijuna dolara. Karte su prodane za jedan dan. Onda sam shvatio da drugi dan idu u Ljubljanu, u dvoranu Tivoli. Nazvao sam svog prijatelja Jimmyja i nagovorio ga da idemo u Ljubljanu, u Kompasu smo došli do organizatora, zamolili ih da nam daju tisuću karata i rekli da ćemo to u Zagrebu prodati. Naravno, platili smo Kompasu, valjda sam ja već imao takav status da su mi vjerovali, danas se to sigurno ne bi moglo više dogoditi. Ulaznice smo prodavali zajedno s kartama za autobuse koje smo angažirali u Zagrebu. Tisuću ulaznica i dvadeset punih autobusa pa vi računajte. Tako su oni koji su propustili njihov zagrebački nastup mogli ići gledati Stonese u Tivoli. To vam je menadžerstvo. Doveo sam i Boney M, Status Quo, Deep Purple i mnoge druge.
Nakon košarkaške karijere rekli ste kako nemate visinu, ali ste “mali, brzi, lukavi igrač”. Slažete li se da ste takvi i u poslu?
To je itekako poznato u povijesti rocka, jer sam postavio i organizirao Boom festival od 1972. do 1978. u Mariboru, Ljubljani, Beogradu, Zagrebu i Novom Sadu. Čitava rock-scena Jugoslavije “zavrtjela” se na tom godišnjem okupljanju. Važno je što su svi izvođači nastupali na svom jeziku, nisi smio pjevati primjerice na engleskom – to je bio preokret u glazbi. To je po meni najveća stvar, da se moglo nastupati na svom materinjem jeziku. Počelo je u Mariboru, nastavili smo u Ljubljani dok nas nije zatvorio tadašnji SUP. Otjerali su nas iz Tivolija jer je sljedeći dan trebao gostovati drug Tito. S obzirom na to da smo mi imali dogovor na šest mjeseci i nisu nas se mogli riješiti na standardni način, namjestili su nam klopku s 30 grama droge.
Kakav je bio vaš “modus operandi” kad biste primijetili nekoga tko je talentiran?
Sedamdesetih sam svim radiopostajama slao ploče bendova iza kojih sam stajao. Tamo su odlučivali hoće li ih puštati ili ne, a sve što se vrtjelo na radiovalovima postajalo je hit. Danas mogu napraviti listu od 100 hitova koje manje-više svi znaju. Mnogo sam radio ovdje i naravno u bivšoj Jugi. Organizirao sam više od 50.000 koncerata, od toga 3000 humanitarnih, najviše za vrijeme Domovinskog rata. Bio sam menadžer više od 600 izvođača te producentski potpisao 650 albuma.
Puno pričate, a onda dodate “nemojte to pisati”. Čuvate li to za svoje memoare koje ste svojedobno najavili? Kako stojite s tim?
Memoari stoje tako da ne – stoje. Memoari su dobri ako su iskreni i ako se iznosi baš sve. Kad sam shvatio koliko ima izvođača, zamislite da nekog zaboravim. To je uvreda za sve njih. Svaki od njih puno mi je značio. Ima tu svega – menadžer koji je radio sa mnom predložio je jednom gitaristu da ulovi koju obožavateljicu i odvede je u krevet ispod kojeg bi se nalazio mikrofon, a zvuci njihova ljubljenja mogli bi se slušati na hotelskoj terasi. Pitao sam ga poznaje li ženu i djecu tog gitarista. Rekao je da ne poznaje. Kazao sam mu da onda malo promućka glavom prije takvih prijedloga.
Kako su izgledale turneje s raznim bendovima, kako ste uopće znali gdje je tko u kojem trenutku?
Imao sam sve zapisano u velikim blokovima – uvijek sam znao gdje je tko. Uvijek me čudilo to da vlast ne kontrolira show business. Kako mi poslujemo s gotovinom, nakon 30 godina shvatio sam da su nas pustili da radimo, da zabavljamo raju i ne oduzimamo im novce. Onda bih to na kraju godine zapalio. Jer što da mi dođe vlast i pita, primjerice, gdje je lova iz Kragujevca završila? Ja bih dobio 50 godina zatvora kad bi oni samo naslućivali. Nakon 30 godina moj se prijatelj povremeno znao naći u društvu s Antom Markovićem, te je ga je jednom prilikom pitao kako mi to radimo s kešom – objasnio mu je da tiskamo ulaznice, stavimo ih u prodaju, platimo redare, dvoranu, osiguranje i dodatne troškove – ostane nešto meni, nešto bendu i svi sretni. Znate da nema veće sreće od toga kad primite novac na ruke. Ovaj mu je odgovorio: „Pa vi niste normalni, to se ne radi tako“. Sve što radite, napišite Omladini Jugoslavije i tražite još dotacije.“ I dan-danas se to tako radi; nitko ne ide na ulaznice, samo jako popularni koji su uvjereni da će na prodaji karata zaraditi. Zamislite kolike godine smo mi radili kao budale, nismo znali.
Album “Kad bi’ bio bijelo dugme” koji krasi ženski torzo s raskopčanom košuljom, što je danas čedno, stvorio je velike probleme izvođačima.
Morali su snimiti 10 pjesama što su i učinili, ja sam zatim snimku odnio u Jugoton i oni su pitali imam li omot. I tad se pojavljuje omot Dragana Stefanovića, genijalca koji je radio i za Olimpijski komitet, koji živi vani i radi najbolje dizajnerske poslove. On je sav razočaran došao meni i rekao da su ga odbili. Rekao sam mu da mi da omot i da ću ja to riješiti. Uzeo sam plakat danas pokojne Silvane Armenulić na kojem su grudi u prvom planu, pokazao i usporedio s Dugmetovim i tad su pristali.
S njima ste radili dok je Topić odrađivao vojni rok. Kako je tekla suradnja s grupom Bijelo dugme?
Od njih sam napravio najpopularniji bend. Dogodilo se čak da 150 dana nisu bili u Sarajevu – samo su nastupali. To su bile pjesme za narod i postojala je podjela – tko je volio Time, nije volio Bijelo dugme i obrnuto. Također sam radio ono što nitko dotad nije radio – press-konferencije. Te su pressice izgledale tako da ja sjedim u centru, dečki oko mene šute i sjede, a ja pričam. Nitko nije ni znao kako se to radi; Bregović je učio promatrajući me. Nakon godinu dana vratio se Dado iz vojske, a Bregović mi je postavio ultimatum – ili ćeš raditi s nama ili s grupom Time. Samo sam mu rekao – ma ‘ko te šiša. To mi je možda najveća greška u životu jer da sam ostao s Dugmetom danas bih bio milijarder. Ali znate kakav je gušt opsovati nekom tko vas praktički ucjenjuje kao što je on meni dao ultimatum – nisam mogao prijeći preko toga. Tad sam krenuo tražiti bend koji će biti popularniji od Bijelog dugmeta.
Jeste li uspjeli u potrazi?
Da, napravio sam Srebrna Krila. U jednom trenutku oni su u bivšoj državi bili popularniji od Bijelog dugmeta. To sam uvijek radio – ako bih se „pokefao“ s nekim svojim izvođačem, uvijek sam tražio nekoga tko će ga prešišati. Mnogo godina poslije s njihovim menadžerom Rakom dogovorio sam tri nastupa – u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu. Moj uvjet je bio da pjevaju sva tri pjevača Bijelog dugmeta – Hrvat Bebek, Musliman Islamović i Srbin Tifa. Svatko je imao svog omiljenog pjevača tako da je došlo puno ljudi. Već što su se njih trojica izmjenjivali je po meni bio veliki uspjeh. Bregoviću sam predložio i europsku turneju, ali rekao mi je da ga je vani sram svirati s Bijelim dugmetom – uzimao je instrumentale, aranžirao ih, dodao Dragačevske trubače i uspio tako „pokrasti“ Dugme. No za nekoliko mjeseci nazvao me Raka i veli: “Miha, hoćeš raditi turneju Zagreb, Sarajevo, Beograd za Dugme?” Kažem mu da sam bio s Bregovićem nedavno pa me popljuvao? I Raka mi objasni da je neki čovjek došao s popriličnom količinom novca, a za veliku lovu svi mijenjaju mišljenja i uvjerenja. Rekao sam da ću raditi Zagreb, opet s tri pjevača i s Lazom Ristovskim. On je tad već bio bolestan i želio sam da mu posljednji koncert bude poseban, da mu kao prijatelji moramo pomoći. I velim Raki pa nabavi kola Hitne pomoći i da ga tako vozi iz grada u grad, osiguraj da sigurno dođe na binu, odsvira orgulje i siđe.
Srebrna krila bila su toliko popularna da se o koncertu na Cmroku još priča, svi žele vjerovati u iluziju koju ste tad poput mađioničara izveli.
Na Cmroku je bilo oko 30.000 mladih koji su došli gledati, to je bio veličanstven koncert – nikad se takvo nešto nije ponovilo. Imao sam ideju da izvođači iskoče iz aviona na pozornicu. Malo ih je bilo frka pa su umjesto njih skakali profesionalci koji su se dočekali na točku gdje se pojavljuje izvođač u istom, padobranskom odijelu. Publika je bila oduševljena, pustili smo i nekoliko stotina golubova u zrak, a avion je kružio i bacio na publiku 10.000 karanfila koje sam ja dobio od jednog frenda iz mladih dana – Ivice Todorića. Ja uvijek kažem da je on prvi sponzor u show businessu jer je darovao, a nije tražio nikakvu lovu.
Zanimljiv je još koncert na stadionu Lefski u Sofiji. Kalember se probudio bez glasa, neka viroza ga je ulovila, no na turneji je s njima bio i jedan naš prijatelj koji je znao sve tekstove, volio je pjevati tako da je Kalember “zijevao”, a prijatelj je sakriven pjevao, čak je skinuo i njegovu boju glasa. Inače, kad sam prije nekoliko godina bio s Kalemberom u Bugarskoj, upoznali smo gradonačelnika jednog malog grada koji se sjetio kako je s 14 godina skakao preko ograde da bi gledao Srebrna Krila. U međuvremenu je postao gradonačelnik i jedina želja mu je bila da ih dovede, ali grupa nažalost više nije postojala. No za određenu naknadu dogovorio sam da će svirati na godišnjicu grada. Pao je veliki snijeg i na tom snijegu gradonačelnik se čak primio lopate. Otišli smo i na tamošnju radijsku postaju i svi su čuli i za mene i za Srebrna krila – oni njih vrte već 30 godina. A zašto su toliko popularni? Bili smo u komunizmu, a Hrvatska se prva malo otvorila Zapadu i r’n’r-u. Ono što se moglo vidjeti u demokratskim zemljama, sad je stiglo i kod nas.
Radili ste i s mnogim izvođačicama, temperamentnim ženama. Ne kaže se bez razloga “žena je ženi vuk”. Kako ste rješavali krizne situacije?
Radio sam sa Slađanom Milošević i Josipom Lisac koje se međusobno nisu mogle vidjeti. Organizirao sam zajednički koncert na kojem će pjevati skupa, a da se ne vide – i da ni jedna ni druga ne znaju za to. Jedna dolazi iz jednog hotela i putem su posvuda njezini plakati, a druga koja dolazi iz drugog hotela također vidi plakate sa svojim likom. I veli meni Josipa za koji mjesec: „Pa kaj je pjevala na onom mom koncertu Slađana Milošević?“ To je bio spektakl i zaradilo se više nego da je samo jedna nastupala.
I oni koji nisu bili vaši izvođači, često su dolazili po savjete, veze, preporuke…
Pokojni Tomislav Ivčić došao je i molio da mu sredim da mu Đorđe Novković nešto napiše jer je on već tad bio hitmejker. Usput, Đorđe je napisao više od 3600 pjesama, od toga sigurno 300-400 velikih hitova koji se još vrte. Došao sam kod njega, Ivčiću je dao “Neka, neka, nek’ se zna”, a meni je pustio “Anu” koja je do danas ostala najveća pjesma Srebrnih krila. A što se tiče Ivčića, kad god bi mi donio novi album, na njemu je morala biti pjesma „Večeras je naša fešta”. Ivčić bi rekao kako je bila i na prethodnom albumu, na što bih mu odgovorio: “Pa kad od onda nisi napravio nijedan hit”. I tako je „Večeras je naša fešta“ imala sedam izdanja (smijeh). Kad naši sportaši negdje pobijede, narod uvijek pjeva tu pjesmu. Postala je himna za zabavu i veselje. Kao što je za vojsku himna „Mi smo garda hrvatska“ kantautora Mladena Kvesića. Imam 10 narodnih himni, što smatram velikim uspjehom. Imam i himnu za predsjednika Tuđmana – „Vivat Croatia“ Đanija Maršana. On je tom pjesmom, dok smo znali tek refren, bio oduševljen. Stalno je dolazio do nas na predizbornim skupovima, pljeskao i pjevao “Vivat Croatia”.
Kako ste nastupali kad su se počele osjećati ratne tenzije?
Radio sam s Yu grupom i kultnom grupom Smak, Oliverom Mandićem, Bajagom – to je bilo recimo vrijeme početka rata pa su ih gađali rajčicama i trulim jajima. Onda sam ispred pozornice postavio veo da se izvođači vide, ali da budu zaštićeni – skrivao sam ih.
Napravili ste “Moju domovinu” 1991. koja traje i danas. Koja je bila vaša uloga u tom domovinskom projektu?
Dujmićeva i Tutićeva ideja bila je bend-aid od 17 pjevača. Ja sam pak zamislio da sudjeluje 168 glazbenika, i Srba i Bosanaca i Makedonaca iz Hrvatske, pjevača i instrumentalista. Pjesma ima takvu jačinu da ima snagu vojne brigade. Postala je domovinska himna. Nije bilo stiha „Moja zemlja Hrvatska“, rekli su mi neki da je to preosjetljivo, ali kad sam zaprijetio da neću raditi dodan je i taj stih. Da tog nema, ne bi tako uspjela. Sve nas je dirnuo napad na domovinu i koga god smo zvali, svi su pristali osim četvorice pjevača – ali neću ih imenovati. Želim da narod razmišlja koji su to ugledni pjevači.
Zaslužni ste i za cro dance. Kako sad na to gledate? Sve na isti ritam, žene s upečatljivim imenima, Senna M. sa svojim plesačicama, a vrhunac je vjerojatno bio kad se i Zdravko Škender ulovio tog muzičkog pravca.
Manje-više svi su počeli pjevati u dance-ritmovima, mojih je bilo 80% izvođača. Ako nisi bio dancer, nisi mogao nastupati u disko-klubu. To je bilo u skladu sa svjetskom dance-scenom. Mi u Hrvatskoj uvijek smo nastojali pratiti svjetske trendove. Dance je u tom trenutku bio hit u Europi i svijetu pa tako i kod nas, a i dandanas je in. Tu je glavni faktor novac. Vlasnici klubova su sve dirigirali, to su ljudi koji su imali lovu, ne znam kako su je zaradili, ali došli su iz malih mjesta u velike gradove i počelo se događati da oni vode glavnu riječ i da su jedini gazde.
Navodno ste sa svim izvođačima radili na stisak ruke preko stola, s nijednim bendom niste imali ugovor već se igralo na povjerenje?
Sa svim izvođačima sam radio na stisak ruke – prvi ugovor trebao je biti s Femminemom od kojih sam odlučio napraviti svjetske zvijezde – plavi trio. Japanci su se zainteresirali, ali kad je stigao ugovor nismo ga ni pjevačice ni je htjeli potpisati – uvjeti su bili strašni. Grupa je trebala imati svitu od 45 ljudi; plesače, šminkere, koreografe, a ako netko nešto pogriješi naplaćuju se ogromni penali i samo bismo morali gledati da se nešto krivo ne napravi. Nije to za nas Balkance. Pa što mislite, zašto vani nitko od naših nije postigao uspjeh?•
Na naslovu piše da je konačno otkrio, a kad tamo ništa!!!!!