Naivno je vjerovati da književnost može promijeniti svijet - premda će neka velika knjiga promijeniti sve u čovjeku koji je pročita - ali meni se svejedno čini da bismo živjeli u gorem svijetu i da bismo jedni drugima bili lošiji ljudi da nije bilo knjiga Amosa Oza. Lokalno promatrano, malo koje je umjetničko djelo u posljednjih trideset godina tako snažno prodrmalo javnost kao memoarska Ozova knjiga "Priča o ljubavi i tmini". Objavljena lipnja 2009, u prijevodu s hebrejskog stalne prevoditeljice ovoga pisca Andree Weiss Sadeh, ova je knjiga doživjela nekoliko hrvatskih izdanja, o njoj se pisalo, komentirana je i izvan rezervata lijepe književnosti.
"Priča o ljubavi i tmini" jedna je od takvih knjiga na koje se povremeno referiraju i oni koji ih nisu čitali. I još nešto: od "Priče o ljubavi i tmini" ustaljeno je da se knjige izraelskih pisaca prevode isključivo izravno s hebrejskog. Ranije bi se znalo dogoditi da čitamo posredne prijevode s engleskog, pa čak i s njemačkog.
Premda to nije bila prva Ozova knjiga na hrvatskom, nakon nje u Frakturi su u kontinuitetu izlazili prijevodi njegovih romana i esejističkih djela, tako da je ovaj pisac danas među nekoliko suvremenih svjetskih klasika koji su najtemeljitije predstavljeni domaćem čitateljstvu.
Roman "Poznati ženu" u izvorniku objavljen još krajem osamdesetih, kod nas je izašao ovoga siječnja. U njemu se, pod biblijskom frazom iz naslova, Oz bavi svojim opsesivnim temama: odnosom muškarca i žene, ljubavlju, proticanjem privatnog i političkog vremena, izraelskim društvom rubno promatranim iz perspektive životne svakodnevice, neobičnom kulturološkom udešenošću Izraela, koji niti je Europa, niti je Azija…
Ovo posljednje obuzelo bi me u mislima pri čitanju baš svakoga romana ovog pisca: u toj iščašenosti Izraela, kulturološkoj, zemljopisnoj, identitetskog, koliko god ona bila jedinstvena i neusporediva, postoji nešto s čime se ljudi na Balkanu, i pri Balkanu, lako mogu identificirati. Ako ništa drugo, iz sličnih razloga ljudima sa Zapada nije najjasnije kakvi su naši međusobni odnosi i što smo mi jedni drugima.
Glavni lik romana "Poznati ženu" izraelski je špijun, tip iz tajne službe, koji nije još ušao u zrele godine, ali nakon privatne tragedije odlučuje poći u mirovinu i zapravo iz temelja promijeniti život. Priča započinje fantastičnom, do kraja ozovskom scenom: s agentom za nekretnine dolazi da pogleda kuću koju bi unajmio za sebe i ostatak svoje čudno razdešene i raštimane obitelji. I u toj kući, na polici nalazi figuru divlje mačke u skoku. Ništa naročito, tipičan amaterski rad. Ali nešto je, ipak neobično: figura se tek u jednoj točki drži uz postolje, i po svemu ona bi se trebala prevaliti, prelomiti, izvrnuti… Nije zašarafljena, jer nigdje nema šarafa. Nije ni zalijepljena, jer ne postoji tako jako ljepilo. I tako čovjek iziritiran figurom unajmi kuću.
Tako Oz započinje svoju priču. Izazove čitatelja, uvuče ga u svoj svijet, pretvori ga u vlastitog junaka, i čitatelj nema drugog izlaza nego da ide do kraja. Lik je, naizgled, posve različit od mene - pa nisam, valjda, ja narav prispodobiva agentu izraelske ili bilo koje druge tajne službe? - njegova obiteljska situacija drukčija je od moje, ali i od situacija svih o kojima nešto znam - ne znam, tako, nikog tko živi u zajednici s majkom, svekrvom i s kćeri, koja nije baš sasvim svoja… Ali to sam, ipak, ja, i to je, čudom, moja obitelj. A tek smo na početku. O onom dalje neću vam pričati…
Fra Ivan Šarčević jedan je od mojih ljudi. Sjajan teološki pisac, čije knjige bivaju važne i čitateljima koji ne samo da izbjegavaju teološka pitanja, nego bi da okamene svoje nevjerovanje. U nekoj drugoj kulturi Ivan Šarčević bio bi tješitelj mudrih i nepokornih, propovijednik za običan puk i ciničnu intelektualnu elitu. Ovo doista jest knjiga o oprostu i sjećanju. Fra Ivan bavi se, među ostalim, mojom opsesivnom mišlju da čovjek ne može opraštati. Ne samo mojom, naravno. Jednom ću, nađem li u sebi načina, šire i o ovoj knjizi. Ali vi je već sad nađite i pročitajte
Neki pisci nisu napisali mnogo. A ima ih i koji su pišući malo ispisivali formalno slične tekstove na jedva dvije-tri iste teme. Takva je bila i Lucia Berlin. Pišući škrto, jednostavno i u uskom emocionalnom rasponu, Lucia Berlin sačinila je nevjerojatno književno i životno djelo, neusporedivu građevinu od riječi. Sve što pod njezinim imenom nađete, dobro je. I mnogo bolje od dobrog. Ono što ste čitali, čitajte opet. Vjerujte mi na riječ: drukčije je. Koliko god bila škrta i jednostavna, Lucia Berlin pri svakom je čitanju istoga teksta drukčija, nova i začudna.
