Film 'Garbura', dugometražni igrani prvijenac redatelja i scenarista Josipa Žuvana u produkciji kuće Maxima film, 22. prosinca stiže u kina diljem Hrvatske. Radnja prati dva dječaka, Nikolu i Antonija, koji u malom mjestu u dalmatinskom predgrađu dosadu svakodnevice pokušavaju razbuditi paljenjem garbure – karabita – s ciljem da postanu YouTube zvijezde uoči Božića. Ulogu Nikoline mame igra naša poznata glumica Marija Škaričić s kojom smo razgovarali o filmu, nostalgiji za rodnim Splitom i stanju u našoj kulturi i filmskoj industriji.
U filmu "Garbura" dva dječaka u predbožićno vrijeme pale garbure i snimaju svoje pokušaju u želji da postanu YouTube zvijezde, oni su prijatelji unatoč zavadi svojih obitelji. Što ste pomislili nakon prvog čitanja scenarija i kako ste doživjeli ulogu Nikoline mame Marije?
Pomislila sam da je Žuvan napisao vrlo zgodan i pametan scenarij, nikako predvidiv i vrlo blizak, razumljiv i jasan sadržajem. Marija je žena kakvu sam puno puta u životu srela, zarobljena u ulogu koja se ne dovodi u pitanje. Ipak, dolazi do neočekivanog obrata, za što sam čitajući navijala.
Rekli ste u jednom intervju da uvijek za sve što radite koristite vlastito iskustvo. Što vam je iz vlastitog iskustva pomoglo u radu na ovoj ulozi?
Vlastito iskustvo ne znači nužno da sama moram doživjeti nešto od sudbina likova koje igram. To podrazumijeva moje dosadašnje shvaćanje o tome kako mi ljudi funkcioniramo, što nas pokreće i iz kojeg unutarnjeg prostora. Iz tog svojeg razumijevanja nastojim oživjeti likove koje igram.
Franko i Mauro odlični su u svojim ulogama i nose ovaj film, jeste li im pomagali savjetima i vidite li u njima buduće glumce?
Nisam se imala potrebu nametati svojim idejama i savjetima, zaista su u rukama redatelja Josipa Žuvana bili na jako dobrom mjestu. Žuvan i Sutlar (direktor fotografije) jasno su znali što žele i bili su izvrsno pripremljeni. Raditi u takvoj profesionalnoj atmosferi rijedak je užitak tako da sam se opustila jer nisam imala osjećaj da na bilo što trebam utjecati, dapače. Prepustila sam se dobrom vodstvu. Dečki su super i talentirana su obojica tako da nema prepreka da jednom postanu profesionalni glumci, ako to budu htjeli, naravno.
Profesorica ste glume na Akademiji, možda jednom Franko i Mauro budu vaši studenti. Što bi vam bilo važno naučiti ih i kojih se vi profesora s Akademije i njihovih savjeta uvijek sjetite?
Što se više bavim tim poslom, sve mi se više čini da je naša zadaća studente osloboditi. Između ostalog i za to da s guštom uče. Mi ljudi smo masovno inhibirani, oprezni, neskloni riziku, puni ideja i predodžbi, nastojimo se poravnati na crtu određenih i zamišljenih kriterija, što je pogubno ako je u pitanju bilo kakav organski izraz. Vraćanje na "tvorničke postavke", rekla bih, pravi je put. Pa da iz pozicije opuštene neznalice zajedno otkrivamo autentični izraz i prostor igre i kreacije. To je neka moja vizija, koja se stalno mijenja i nadograđuje.
Vratimo se malo na ovo vrijeme Božića, kakve uspomene vi nosite na djetinjstvo i blagdane u Splitu, koje vam se slike odmah pojave kada se sjetite tog perioda?
Obožavala sam kititi bor, voljela toplinu doma, doživljavala sam je bajkovitom i jedva sam čekala Novu godinu, to mi je bilo jako uzbudljivo, to odbrojavanje. Smiješno je, ali meni je to bio veliki doživljaj i iščekivala sam to mjesecima prije. U krevet sam uvijek morala oko 20-21 sat pa mi je kasno lijeganje bilo svemirski događaj. I danas obožavam kićenje, buljim u bor satima i razmještam kuglice. Isto kao i onda.
Zadnjih godina domaću filmografiju obilježili su filmovi sa snažnim ženskim ulogama i temama, u tim filmovima gledali smo i vas: u filmu "Mare", zatim i u "Terezi 37", je li nam nedostajalo takvih filmova i imate li želju poput kolegice Lane Barić okušati se u redateljskoj ulozi, ako se ne varam, dosad se niste bavili režijom?
Prirodno je došlo vrijeme da žene postanu glasnije i vidljivije, to je dio evolucije, rekla bih. Potpuno prirodan tijek i neka samo teče ovako i dalje. Nisam sigurna da sam sposobna za režiranje, nemam zasad tih poriva ni ambicija. Lanin razvoj u svim smjerovima obožavam i inspirira me. Možda će me inspirirati i na konkretnije autorstvo.
Da vam ministrica kulture kaže da će sutra usvojiti vaša tri zakona/prijedloga o filmskoj industriji u Hrvatskoj, što biste zatražili?
Nisam dosad stekla dojam da ministrica kulture kulturu naročito podržava, a ljude zaposlene u njoj uglavnom se "kulturnom politikom" obeshrabruje da se time bave. Čini se da je ideja da kulture uopće ne bude ili da je bude što je manje moguće. Dramatično malo novca dodjeljuje se filmskoj industriji. Sa svim ovim inozemnim produkcijama koje troše novac u Hrvatskoj i pune državni proračun ispada da je film i sve oko njega skoro pa besplatno, a to malo tko zna i želi znati. HAVC godišnje dobiva manje novca od nacionalne kazališne kuće, što je tragikomično. Snimamo malo i u lošim uvjetima jer novca nema ni izbliza dovoljno. Nadalje, glumci koji se u serijama i filmovima godinama vrte i repriziraju na malim ekranima, nemaju nikakve tantijeme, što je također besmisleno i nedopustivo zapravo. Ali ni za to nema sluha. O odluci da samostalni umjetnici u mirovinu idu s manje od dvije tisuće kuna nemam dovoljno snažnih riječi, toliko je sramna, ponižavajuća, neshvatljiva. To bi trebalo biti protuustavno, radi se o oduzimanju temeljnih ljudskih prava. Živjeti s tim novcima nemoguće je, čak i u najluđim teorijama. Kako onim pojavama u Saboru može biti prihvatljivo jednu neveliku grupu ljudi tako lako osuditi na financijsku bijedu, pitanje je koje zrcali u kakvoj državi živimo i kakvi nas grozni tipovi vode. Naravno da to nije ograničeno samo na kulturu, nepravde i sulude odluke svuda su oko nas, uronjeni smo u njih.
Zagreb je postao vaš dom otkako ste došli na studij, nedostaje li vam Split s godinama sve više ili sve manje i što vam najviše fali?
Prvo mi je nedostajao pa mi više uopće nije nedostajao, a sad mi opet nedostaje. More mi fali. I sunce. I ritam kojim tamo žive meni bliski ljudi. Dolje je ljepše, ruku na srce. Imala sam razne sporove u sebi sa svojim rodnim gradom i nekim postavkama mentaliteta, ali volim ga. Ide mi na živce na raznim razinama, ali ga volim. Ustvari sam vrlo vezana za Split, da budem iskrena, iako se često pravim da nije tako.
Postoje li već sada projekti na kojima ste angažirani za 2023. godinu i s kojim željama ulazite u Novu godinu?
Moje prijateljica i sestra Lana Barić prvi put će me režirati, dosad smo se redovito sretale u kadru, a sad će me ona gledati preko monitora. Odmah na početku godine počinjemo snimati njezin kratki film. Za dalje zasad nemam planova. Naročitih želja za novu godinu nemam, sve je kako treba kod mene.
Najniža mirovina u Hrvatskoj za puni radni staž je 77,65 kuna po godini staža. Dakle 41 x 77,65 kn = 3.183,65 kn. A ti umjetnici s mirovinom manjom od 2.000 kuna s koliko radnog staža i s koliko godina života su otišli u mirovinu. I najvažnije pitanje koliko su kroz te godine svaki mjesec uplaćivali mirovinski doprinos u fond MIO? Oni kao i ostali samostalon zaposleni (obrtnici, odvjetnici, privatni liječnici i stomatolozi itd.... ) uplaćuju koliko sami žele (postoji minimum, a iznad toga svako za sebe odlučuje koliko će si uplaćivati za mirniju starost).