Prošlo je dosta vremena, ali tremu nemam jer za rap je nikada nisam imao. Strahujem samo da me ne zaboli grlo, to mi je jedini problem prije svakog nastupa. Toliko se veselim koncertu da mi srce gori od uzbuđenja već tjednima. Bit će to pravi incident, u pozitivnom smislu”, rekao nam je Marin Ivanović Stoka, uoči koncerta koji je 8. prosinca održao u Vintage Industrial Baru nakon tri godine prvi put nastupa pred zagrebačkom publikom.
Nakon dvije godine provedene u komuni Cenacolo u Italiji, Stole, kako ga mnogi zovu, vratio se kući i počeo sve ispočetka, i to doista u trećoj brzini. Ideje rođene u trenucima osame u kapelici komune polako se ostvaruju. Uz koncerte koje redovito održava po Hrvatskoj i regiji, 36-godišnji reper radio je na novim pjesmama te za nekoliko dana možemo očekivati novi album “Stara škola kreka: Iz tame u svjetlo”, a početkom iduće godine i istoimenu monodramu “Iz tame na svjetlo”, koju radi s redateljem Marijem Kovačem i koja će biti premijerno izvedena 26. veljače. No to je tek početak ostvarenja Stokinih kazališnih planova...
Prije Zagreba imali ste 50-ak nastupa, među ostalim u Sloveniji i Bosni. Primjećujete li neku novu publiku na svojim koncertima?
Rap je kompleksan i u njega možeš staviti što želiš. Nastavio sam raditi ono što i prije, s nekim novim dodacima jer sam se promijenio. Svatko se mijenja. No vidim da me stara publika zbog toga nije napustila. A tu su i neki novi klinci koji me slušaju. Žele svoj uzor u glazbi, a ta je potreba normalan dio svačijeg odrastanja.
Novi album izlazi 16. prosinca. Kako fanovi reagiraju na singlove kojima ste najavili album?
Jako dobro, iako sam mislio da će me dio njih popljuvati. Rijetko naiđem na negativan komentar. Na YouTubeu je na jednu od mojih novih pjesama od 400 komentara samo jedan bio loš. Pjesma je imala 30.000 pregleda u jedan dan, što je i više nego dobar znak.
Novih 13 pjesama u vašem je prepoznatljivom stilu, ali su i različite od onoga što ste dosad radili. Za početak, nisu pesimistične, a psovki gotovo i nema.
Ima psovki, ali znatno manje. Pisao sam nove stihove, kao i tekst za predstavu, u kapeli Cenacola. Zato nema toliko agresije i frustracija kao prije. Cijeli album napisao sam tamo. Pričam i dalje o tami, ali samo kako bih posvjedočio gdje sam bio i da za to ima lijeka. Svaka moja nova pjesma u svom posljednjem dijelu nudi mogućnost izlaska na svjetlo, baš kako stoji u naslovu albuma.
Gdje je nestala žestina iz njih?
Pjesme su u malo mirnijem ritmu, odgovara mi ispričati priču. Bio sam ljut i ubrzan od droge, pogledajte još jednom moje stare spotove i vidjet ćete da sam u svima namrgođen. U rapu ne mora sve biti puno gnjeva i psovki, kako se obično misli. Svoje sam frustracije i ljutnje otpustio, pa nema potrebe da budem mrgud u svojim pjesmama. Sad mi je cilj širiti pozitivu.
To je bio vaš recept za nove pjesme: opis stanja i teška drama, pa rješenje?
Da, tako nekako. Da sam krenuo odmah sve svijetlo, dobro, lijepo, smisleno – rijetko bi se koji klinac mogao zainteresirati za to. Ovako ga uvodim u stanje u kojem se nalazi ili ga je iskusio, pa mu pokazujem put izlaska. Dajem opciju koja je meni pomogla.
Pjesme su sada i znatno duže, traju po osam-devet minuta.
Da, nove pjesme ne slušaju se u autu ili usput da bi ti bilo fora, nego doma – da pomno slušaš, razmisliš, prepoznaš se eventualno u tim stihovima, da se preispituješ, dobiješ motivaciju. Pišući pjesme, vodila me ideja kako nekome pomoći.
Spremate monodramu “Stara škola kreka: Iz tame u svjetlo”, čija je premijera u veljači. Čija je ideja bila da krenete u avanturu s kazalištem?
Moja. Dok sam još bio ovisnik, često sam gledao snimku monodrame bivšeg boksača Mikea Tysona koju je izvodio na Broadwayu. To je, ustvari, njegova životna priča, koju je na sceni uobličio uz pomoć redatelja Spikea Leeja. Znao sam da ću i ja to jednoga dana napraviti, jednostavno mi je bilo jasno da i ja moram progovoriti o svemu što mi se događalo i što se događa.
Ali želja je morala čekati nekoliko godina....
Da, tada to i nisam mogao raditi zbog svoga stanja. Ideja je dozrijevala u Cenacolu, gdje sam bio dvije godine. Razrađivao sam tamo sve segmente – što ispričati i na koji način, od kojeg trenutka početi pričati priču, kako bi sve dobilo glavu i rep.
Je li bilo teško ispričati na sceni najmračnije epizode iz vlastitog života?
Nije jer ovdje nije riječ o ego tripu i želji da kontroverzijama dođem u javnost. Vodila me želja da posvjedočim o nečemu što nije samo moje, nego se tiče svih ljudi - svatko ima nekoga tko je zabrazdio u drogu. Imao sam priliku preživjeti ovisnost nakon 18 godina tijekom kojih sam napravio doista ružne stvari. Želim pokazati kako je krenula priča s rapom, kako se na sve nadovezala droga i kako su krenule godine najvećih užasa, i to upravo zbog nje.
Predstava je, pretpostavljam, začinjena glazbom od početka do kraja?
Naravno, uglavnom repam. Red repanja, zezancije, svjedočanstava...
Kako ste se snašli u glumi, ovo je vaše prvo takvo iskustvo?
Dobro, iako ono što radim na pozornici ne bih nazvao glumom. To za mene nije gluma, nego pričanje moje priče. Pričam je onako kao što sada razgovaram s vama. U ove 22 godine stekao sam iskustvo pričanja priča jer rap to i jest na jedan način, u njemu ima dosta elemenata koje koriste glumci. Ali imam tremu jer ipak ovo nije koncert, na kojem ljudi plešu, piju i razgovaraju dok te slušaju.
A kritika? Imate li tu straha?
Nemam, kritika me ne zanima. Prema tome imam isti odnos kao prema komentarima na forumima i ispod internetskih tekstova o meni gdje pričam o životu i obraćenju. Tko su oni meni? To su ogorčeni ljudi, a njihova ljutnja nema veze sa mnom, nego s njima samima. Vuku ljutnju iz svog djetinjstva, na tatu, mamu i tko zna koga, a onda im je jedini način iskaljivanja bijesa i ljutnje pisati anonimno komentare po internetu. Ovdje u predstavi važnije je kako pomoći nekome, nego što će kritika misliti o njoj. To je u drugom planu. Baveći se godinama glazbom, naučio sam da ne možeš uvijek svima udovoljiti.
Potječe li to samopouzdanje koje imate upravo iz činjenice da ste svašta prošli u životu i o tome progovorili javno, potpuno se ogolivši?
Naravno. Nedavno me jedan klinac pitao kako mogu sve to o sebi govoriti u javnosti. Rekao sam mu da bi i on trebao barem sebi priznati da se drogira. Nijekao je, a znam da se drogira. Mislim da je puno gore od samog drogiranja kada sam sebi lažeš. Kad bi priznao i prihvatio, to bi bilo pola posla na putu izlaska iz svega. Ali ovo je bio moj put i odabir i ne smatram da svi trebaju tako. Ja sam samo jedan mali zahvalni čovječuljak koji priča svoju priču.
Plan je s monodramom izaći iz kazališne dvorane.
Da, već smo u dogovorima da se predstava prikazuje po školama u sklopu programa prevencije protiv ovisnosti. Najvažnije je da doprem do klinaca koji su već ušli u drogu i koji ne znaju kako bi izašli. Da, kad čuju koje sam sve gadosti radio, pomisle: gle, ovaj je bio deset puta gori od mene pa je uspio, onda ću pokušati i ja. Da to potaknem kod samo jednog klinca, napravio sam veliku stvar. Kada u škole dođu psihijatar i liječnik govoriti o tome, klinci umiru od smijeha jer znaju puno više o drogi od njih. No kad vide mene ovakvoga pošaranog i znaju moju muziku, onda im je interes veći. Tada nema smijeha, ni muha se ne čuje u razredu.
Kako je predstava ustvari svjedočanstvo o vašem životu i obraćenju, je li postojala ideja da se izvodi u crkvi?
Htio sam da ne bude isključivo za one koji vjernici. Usto, koncept ove predstave baš i nije primjeren crkvi, ima tu pjesama i detalja koji nisu za taj prostor jer su degutantni. Ljude vodim u ludilo kako bi im se zgadila i sama pomisao da probaju drogu. O ovisnosti se ne priča u rukavicama, ta priča mora biti ispričana bez uljepšavanja, samo hard core.
Čini se da vam je komuna donijela i novu dozu kreativnosti.
Ne znam jesam li kreativniji, ali mi je bistra glava. Toliko obaveza imam svakodnevno da dosta toga odrađujem automatski, po osjećaju. A za kreativnost treba vremena... Imam to negdje u sebi, ideje stalno naviru, ali da bi se sve to osmislilo, doista treba vrijeme u kojem ćeš biti posvećen. Kad se drogiraš, nema kreativnog rada. Ne mogu tada pisati pjesme. Nema šanse da stanem pred ljude, paranoja. Sada mi je najljepša stvar trijezan doći pred ljude, prekrasan osjećaj.
Kako vam izgleda svakodnevica?
Budim se jako rano, u pola šest sam na nogama. Pročitam evanđelje za taj dan i čekam da se otvori birc da mogu popiti jutarnju kavu i pročitati novine pa krećem u akciju. No to se ne može usporediti s komunom, tamo je bilo puno više reda i molitve. Bio sam u najstrožoj komuni, u Bariju, ali ona mi je baš zato pomogla da se vratim u normalan život.
Vjerojatno ste već čuli prigovore da ste jednu ovisnost zamijenili drugom...
Ne znam kako bi se Bog uopće mogao uspoređivati s drogom, pa čak i da netko nema pojma ni o jednom od toga. U jednom vodite posve nefunkcionalan život, a ovdje se vjerom i molitvom izgrađujete i odgovorni ste za sebe, radite, živite u miru sa sobom i drugima. Kad si na drogama, ni do koga ti nije stalo, boli te briga za cijeli svijet, nemaš emocija, prazan si. I da netko umre ispred mene, ne bih tada trepnuo. Da i ne govorim o svom odnosu prema drugima i koliko je mojoj obitelji i bližnjima sada lakše. No da netko ne bi krivo shvatio ove moje riječi i rečenice, daleko sam od savršenosti i perfekcije. Ne mislim da sam posebniji od drugih ili vredniji.
Tko vam je nakon izlaska iz komune najveća podrška?
Roditelji, uvijek bili i ostali. Naravno, tu je i moja cura i neki novi prijatelji, ponajviše iz Molitvene zajednice Srca Isusova. Dogodila mi se jedna predivna djevojka, ona je jedna od ljepših stvari trenutačno u mom životu, živimo zajedno i to je ozbiljna priča.
Što vas je privuklo njoj?
Ljepota, izvana i iznutra. Vrlo je zrela i, jednostavno, volim je. Kad prepozna da je prvi trenutak, Bog stavi neke stvari pred nas. Ona mi je velika motivacija u svemu što radim, a usto je veliki kritičar. Ne podilazi mi. Kod nje ne prolazi: joj, micica, može sve. Nema toga, nema uljepšavanja. Ona je vrlo konkretna u svojim stavovima i ima autoritet. A ja to volim. Podsjeća me tim svojim jednostavnim i istinitim pogledom na život na komunu.
Postoji li strah da biste se opet mogli vratiti starim navikama?
Nemam straha, nisam taj tip. Vidim da sam na pravom putu, okružen sam dobrim ljudima i odgovorna sam osoba. Izašao sam doista osnažen, ali treba nastaviti taj kontinuitet. Način života i ljudi s kojima se družim potpora su mi da to i ostvarim.
A što je sa starim društvom?
Otpalo je. Mijenjanjem ode od tebe sve staro, pa tako i prijatelji. Ako si okrenuo novu stranicu s namjerom da sve činiš drukčije nego prije, ne možeš zadržati nešto sa stare stranice.
Razmišljate li ipak o suradnji s Neredom, s kojim ste surađivali na početku karijere kao duo Nered & Stoka?
Marko Lasić je iznimka. Ostao je moj veliki prijatelj, odnosno postao mi je prijatelj ponovno jer nije uvijek sve bilo ružičasto između nas. Sada se intenzivno družimo. Marko je uvijek bio ljudina, a sada je ozbiljan biznismen, obiteljski čovjek i čeka treće dijete. Valjda mi se baš to sviđa kod njega. Spremamo veliko iznenađenje za one koji su nas slušali, ali o tome je još rano govoriti.
Je li vam žao što ste se u jednom trenutku razišli?
Nije mi žao jer tada nismo mogli funkcionirati zajedno. Ja sam bio klošar i sve najgore što se može zamisliti, a on je bio u potpuno normalnom filmu pa to nije išlo. Pokušali smo nakon svakog moga liječenja raditi zajedno, no ja bih se vratio staroj priči pa nije išlo. Sada je možda trenutak da nakon 17 godina napravimo nešto zajedničko i lijepo.
To će mnogima biti logično jer uz Stoku se uvijek vezalo ime Nered.
Da, Nered i Stoka postali su brend uz koji su odrasle mnoge generacije. I Srbija, i Bosna, i Makedonija, i Slovenija – svi znaju za Nereda i Stoku. Vjerujem da možemo nešto napraviti i za idućih 20 godina i neke nove klince koji stasaju.
Prije 15 godina, kad ste počinjali, domaća scena bila je jaka, pravi val hrvatskog hip-hopa.
Da, bilo je puno jače nego sada, kada je već devet godina neko zatišje. Svi smo se razišli u svojim smjerovima, ali na koncertu Tram 11, koji je bio fantastičan, plakao sam od sreće kad sam vidio toliko ljudi, jer to je i moja publika, ljudi koji me slušaju. Kad sam vidio tolike ljude, shvatio sam da je snaga u publici i da se za taj doživljaj, moć i snagu koju ima publika isplati i dalje raditi, doprijeti do nekoga glazbom, ispričati priču, ogoliti se i ispričati svoju intimu... Osjećam da se događa nešto novo, zato želim raditi nove duete, opet s Neredom. Pozvali su me nedavno u Velenje i pitao sam se tko me tamo sluša. A došli su ljudi s obiteljima – i klinci im znaju moje pjesme.
Kako ste se uopće zaljubili u rap?
Još kao klinac. Gledamo sam s 14 godina nastup repera Targeta na hrvatskom i kad sam to čuo, znao sam da ću biti reper. To je bilo to. Ta pjesma zasjenila je sve što mi je u životu dotad bilo poznato. Počeo sam pisati i sve činiti kako bi se to ostvarilo. Svoju prvu ljubav košarku ostavio sam po strani jer nešto je moralo prevladati. Sport je, naravno, zdraviji i ima pozitivniju konotaciju od repa, ali srce je odabralo ono čime ću se baviti. Ipak, uvijek sam volio sport i danas redovito treniram u teretani, gotovo svakodnevno. To me također ispunjava i doprinosi stabilnosti. Sport je djelomično zaslužan što sam se izvukao iz svega.
Danas imamo prave ovisnike i o teretani...
I ja sam nekada pretjerivao jer nisam njegovao ono duhovno. Sada, kada sam to otkrio, nemam potrebu za pretjerivanjem u vježbanju. Vjerujem da sam prije vježbanjem htio dokazati da sam dobro i da dobro izgledam, a to nije bilo tako, nisam mogao nadoknaditi ono što mi je nedostajalo, ispuniti praznine. Tu je pitanje balansa – ako nisi iznutra miran i zadovoljan, uzalud ti svi mišići i uspjeh. Sada se više brinem o zdravlju. O tome uopće prije nisam razmišljao.
Priželjkujete li svoju obitelji?
Naravno, to je sljedeći korak u mom životu, samo ne znam kada će se točno dogoditi. Vjerujem da trebam ići putem kojim smo djevojka i ja krenuli, a obitelj je logičan i ispravan nastavak. Imati obitelj predivna je stvar, vidim koliko meni znači u svim trenucima – i kada je sve super i kada sam na dnu. Uvijek postoji netko iza tebe.
neka ti Isus dade snagu,ti to mozes,dobro stablo rodi dobrim plodom,a lose losim plodom zato se ono odsjeca i baca u oganj