Novi glumac u “Sulejmanu Veličanstvenom”, koji igra odrasloga princa Mustafu 37-godišnji je Mehmet Günsür. Govori nekoliko jezika, slobodno vrijeme posvećuje sportu - trčanju, tenisu. Slava koju mu je donijela megapopularna serija nimalo nije utjecala na njegov život.
Život u palači je poput paranoje
U Turskoj je, naime, već godinama poznat i nagrađivan glumac pa je uloga princa Mustafe samo potvrdila njegov status. Godine 1998. osvojio je na Međunarodnom filmskom festivalu u Ankari nagradu za glumca koji najviše obećava, za ulogu u filmu “Hamam”, a 2003. godine posebnu nagradu žirija na prestižnom turskom festivalu u Antaliji za glumu u filmu “O Simdi Asker”. Dvije godine prije nego što je počelo snimanje “Sulejmana Veličanstvenog” znao je da će igrati Mustafu pa je imao dovoljno vremena posvetiti se čitanju o tom razdoblju njegove vladavine.
– U Turskoj znaju za mene već godinama, ali znam da je serija jako gledana u jugoistočnoj Europi i zemljama Bliskog istoka. Ipak, bilo bi mi čudno da me i ondje krenu pozdravljati na ulici. Zasad mi se s ulogom nije ništa promijenilo u životu – kaže Mehmet.
Iako s užitkom snima seriju o slavnoj osvajačkoj povijesti, sam se, priznaje nikad ne bi vratio u ono vrijeme. Život u palači čini mu se poput paranoje.
– Prinčevi nisu mogli izlaziti izvan palače, njihovo okruženje bili su palača i harem. To je bila potreba, i na taj im se način laskalo. Ne bih htio živjeti u to, za nas, slavno vrijeme. Troje ljudi provjerava tvoju hranu prije nego što je pojedeš, stalno te netko promatra, čuva, družiš se samo s ljudima iz svoje klase. Uglavnom, to nije bilo baš zdravo okruženje. Volio bih to sve proživjeti tjedan ili dva, a onda se vratiti u sadašnjost – priznaje.
Svjestan je da je i danas san svakog muškarca imati harem. Posebice kad je popunjen mladim, dotjeranim djevojkama među kojima se ne zna koja je ljepša. No na pitanje trebaju li i danas postojati haremi, odlučno kaže “ne!”.
Težak život robinja
– Volio bih, iz puke znatiželje, osjetiti život u haremu. Znam da svaki muškarac zavidi Sulejmanu na haremu! No ako to gledam iz perspektive svog lika, nije bilo bajno odrastati u njemu. Mustafa proživljava teško djetinjstvo, ponajprije zbog majke. Zna za nepravdu koja joj je nanesena. Dok je bio mlađi, burnije je reagirao, sad je naučio kad treba zašutjeti. I tome su ga učili, baš kao i tome da ne vjeruje ženskim suzama – priča Mehmet.
Pojašnjava da bi svaka žena u haremu najradije svog partnera vidjela kao sultana, princa ili barem vezira pa bi neminovno došlo do sukoba, htjele one to ili ne. Da bi se znalo gdje je čije mjesto, i da bi u haremu vladao mir, morali su ih kažnjavati, biti strogi prema njima, naučiti ih da je samo jedan muškarac - veličanstveni.
– Iako sve to na televiziji krasno izgleda, one su divno odjevene, nakićene i namirisane, njihov je život bio težak i jednostavan. To je nešto poput zlatnoga kaveza. Zato i rade svašta kako bi izašle odande – govori.
O danu kad će postati sultan Mustafa ne razmišlja jer zna da to podrazumijeva očevu smrt. Veliki je humanist i važna mu je ljubav. Ipak, poštuje razlog zbog kojega ga žele vjenčati s Ajbige. Dodaje da brakova iz viših interesa ima i danas. Mladog princa Mustafu zbog njegovih vrlina turski povjesničari i danas uzdižu, a Mehmet o njemu kaže: – Kamo sreće da sam i ja tako pošten kao on!
Na prvi pogled, imati harem od nekoliko desetaka ili stotina žena čiji je jedina svrha postojanja zadovoljiti gospodara izgleda jako primamljivo. Međutim, to baš i nije tako privlačna ideja. Jer, imati harem je prvenstveno stvar prestiža, izraz bogatstva, moći i društvenog statusa. Imati harem otprilike je isto kao i posjedovati neprocjenjivo vrijednu zbirku umjetnina, pun podrum arhivskih pića, ili kolekciju najskupljih automobila. Sve te stvari moraju se čuvati u strogo čuvanim objektima, pod strogo određenim uvjetima, i u njihovo čuvanje i održavanje mora se mnogo ulagati. O pravom životu u haremima se ne zna mnogo. Ne znam na temelju čega je scenaristica serije stvarala tu mrežu odnosa, ali pretpostavljam da je veliki dio izmišljen jer život u sultanovom haremu morao je biti apsolutna tajna o kojoj vanjski svijet nije smio ništa znati. Žene u haremu bile su sultanovo osobno vlasništvo. Kakva je samo atmosfera morala vladati na mjestu gdje žive stotine žena čiji status ovisi o tome hoće li se ili neće svidjeti vlasniku harema? Kakve su se samo spletke i nadmetanja mogle odigravati? Kakvo je to silno leglo korupcije moglo biti? Harem? Ne, hvala!